Rijeka mladih koja u danima uoči blagdana sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačke ulice unosi molitvu, vedrinu, pjesmu, ples i konkretno svjedočanstvo svoje opredijeljenosti za Isusa, više i nije novost za mnoge stanovnike hrvatske metropole. No ovogodišnji Antunovski hod, kao i prizor dvadesetak tisuća njegovih mladih sudionika koji su se u punoj snazi okupili na Trgu bana Josipa Jelačića i nakratko »zaustavili vrijeme« u glavnom hrvatskom gradu, samo je rijetke mogao ostaviti ravnodušnima.
Na svetčevu proplanku u istočnom predgrađu
Sedmi Antunovski hod započeo je na istočnom kraju »Antunove horizontale«, u župi posvećenoj »Svetcu Svega Svijeta« u Sesvetskim Selima. Premda je program započeo u 11 sati i nastavio se misnim slavljem u podne, čitavo je prijepodne u zagrebačkom predgrađu bilo dinamično. Brojni autobusi iz raznih dijelova Hrvatske, veće ili manje skupine mladih, bolje ili spontanije organizirane, polako su osvajali svetčev proplanak u Sesvetskim Selima.
Fra Stjepan Brčina:»Mi smo kao svećenici poslani da ljude usmjeravamo prema Kristu. A kada je riječ o mladima, puno se toga govori javno, a u stvarnom je životu teško provjerljivo (…) Moja je zadaća da ih odgajam u vjeri, a u to se uklapa i ljubav prema domovini. Tako su bile uokvirene i moje poruke u programu na Trgu bana Jelačića.
I ondje sam pozvao mlade koji su otišli da promisle, da se vrate svojoj domovini. Dakle, želimo ih odgajati i u vjeri, ali i
u osjećaju za preuzimanje odgovornosti«
Mnogi su ondje ciljano došli ranije – da bi pristupili sakramentu ispovijedi, da bi se u crkvi poklonili pred Antunovom relikvijom i svetcu izrekli svoje strjelovite molitve, brige i trpljenja… Kako se bližilo podne, tako je i prostor oko crkve postajao sve šareniji – dominirale su zelene majice sa svetčevim citatima, vijorile su se hrvatske šahovnice, a stoljetna hrvatska vjernost Stolici sv. Petra »progovorila« je i po brojnim vatikanskim zastavama. Mladi su sasvim prirodno prilazili svećenicima, rukovali se i srdačno ih pozdravljali, zastajali u kratkom razgovoru, premda su se mnogi od njih toga dana prvi put susreli. Lako se može steći dojam i da tim mladima prisutnost svećenika znači nešto više, dok možda neki njihovi vršnjaci tu »veću vrijednost« traže u televizijskim »zvijezdama« i drugim osobama iz javnoga života.
Pjesmu, ples, smijeh i žamor malo uoči misnoga slavlja zamijenila je ustrajna molitva krunice. Na 16 kilometara dug hod mlade je ispratio predvoditelj misnoga slavlja fra Ivan Marija Lotar, u zajedništvu sa svetoduškim franjevcima, domaćim svećenicima iz sesvetske župe sv. Antuna i svećenicima iz obližnjih župa. S propovjedaonice su posebno odjeknula pitanja na koja ni jedno sociološko, politološko ili statističko istraživanje ne može ponuditi konkretan odgovor: »Pa što i ako nas danas budu promatrali kao da smo čudni? Koliko je vas ove godine ovdje među nama, a još ste nas prošle godine gledali kao čudne? Koliko će onih koji će nas ove godine gledati kao čudne već iduće godine biti ovdje s nama?«
»U ovom ozračju mi ništa ne moramo glumiti«
Nositelji organizacije Antunovskoga hoda mladi su iz Centra za promociju duhovnih zvanja konventualaca i evangelizacijska zajednica »Sveti Duh«, uz duhovno vodstvo svetoduškoga franjevca fra Stjepana Brčine. Jasno, hodu svake godine pridonose i mladi iz Antunove župe u Sesvetskim Selima, među kojima je jedan od »Antunovih veterana« i Patrik Stjepić, koji od početka Antunovskoga hoda prije sedam godina nije propustio ni jednu duhovnu pustolovinu od istoka do zapada hrvatske metropole. »Možda se nas mlade ponekad i podcjenjuje. Ali ima nas koji držimo i do vjere i do domoljublja. U Antunovski hod privlači nas osjećaj zajedništva i osjećaj da u ovom ozračju mi ništa ne moramo glumiti. Jer, kršćanstvo traži cijele nas, a ne recimo 10 posto, i onda da ostatak sebe raspodijelimo u sve ono što od nas možda očekuje današnje društvo. Tu smo onakvi kakvi doista želimo biti i to je ono što prepoznajemo jedni u drugima. Ovo nas zajedništvo osnažuje za svakidašnjicu«, pojasnio je Stjepić.
Svaki je Antunovski hod, smatra Stjepić, prilika i da se za Crkvu pridobije nove ljude. »Ovakav je oblik evangelizacije važan jer on pokazuje tko smo mi kao mladi vjernici – pokazuje da se znamo radovati, da smo tu jedni za druge i da Crkva nije samo nešto do čega drže stariji. A kada se nekoga polako pridobije za Crkvu, onda on počinje otkrivati i da je nešto što se možda čini kao ‘rezervirano za starije’, kao što je molitva krunice ili neke tradicionalne pobožnosti, zapravo cijelo jedno bogatstvo i izvor na koji možemo dolaziti po okrjepu i mi mladi«, dodao je Stjepić.
I jedan impuls dovoljan je da se nekoga pridobije za Crkvu
Iz Sesvetskih Sela više tisuća mladih pošlo je pod vrućim lipanjskim suncem za križem s relikvijom sv. Antuna. U zanosu na svetčevoj »horizontali« kratko se zaustavljamo uz skupinu od dvadesetak mladih južnjačkoga naglaska. Ponosno su istaknuli i hrvatske simbole i Antunove citate, ali nisu krili da su u Zagrebu toga dana bili gosti. Riječ je o mladima iz župe Gospe od Ružarija iz Drniša, koje je na put poveo mladi bogoslov Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja Tomislav Kiridžija. Krenuli su rano ujutro da bi došli na vrijeme, a već su se istoga dana vratili u svoje krajeve. U njihovoj sredini, kažu, prirodna je povezanost mladih i odraslih s Crkvom. Većina je Crkvi bliska, premda se mnogi od nje udalje kako odrastaju i kako ih život vuče u svoje užurbanosti. »Ponekad je i jedan mali impuls potreban da bi se nekoga zainteresiralo i pridobilo za Crkvu. Vjerujemo da ćemo takve impulse dati i danas našim Antunovskim hodom«, zaokružio je dojmove i osjećaje mladih koje je predvodio bogoslov Kiridžija.
Među mladima koji su do hrvatske metropole putovali zbog Antunovskoga hoda bio je i Robert Božić iz Otoka u Slavoniji. Na pitanje što se krije iza njegove motivacije za dolaskom, odgovorio je odlučno: »Svi smo mi mladi danas na različitim mrežama. I ondje vidimo tko su ti naši svećenici, ondje ih počnemo pratiti i kada se ukaže prilika za susret uživo, naravno da nam nije teško priključiti se. Mreže su nam tu samo da bi nas dovele do živoga susreta. I taj je susret jako važan, pogotovo za nas mlade s istoka Hrvatske, koji je pogođen velikim iseljavanjem. Iako nas ondje i nema mnogo, ovakvi su susreti prilika za nas da steknemo nova poznanstva i prijateljstva, ali i da kažemo ‘ima nas, još smo tu’.«
Duhovska uočnica mladih na glavnom trgu
Po putu je mlada rijeka Antunovih hodočasnika rasla. Dio se priključio i u zagrebačkoj Dubravi, a dio i na središnjem zagrebačkom trgu, gdje je program doista kulminirao. Ne u buci i galami, nego u tihom, smirenom, meditativnom programu koji je predvodio o. Brčina. Da se tomu programu ništa ne može zamjeriti, kao i da je Antunovski hod mladih uspio omekšati i neka od najtvrđih srca, posvjedočili su i zapravo brojni »svjetovni« mediji i portali, koji su danima o mladima na Trgu bana Jelačića donosili objektivne i provjerene brojčane podatke i u
zimali njihova svjedočanstva. Dan uoči svetkovine Duhova, poslijepodne u srcu Zagreba spontano je preraslo u veliku Duhovsku uočnicu mladih. No vjerničkim je očima ondje bilo moguće iščitati još jedan znak. »Svetac Svega Svijeta« pobrinuo se da barem ta prva subota u mjesecu – kada se diljem Hrvatske na trgovima okupljaju molitelji krunice – za brojne nazočne objektive i mikrofone prođe u znaku onoga što Crkva daje, a ne onoga što ona navodno želi »nametnuti«.
Patrik Stjepić: »Možda se nas mlade ponekad i podcjenjuje. Ali ima nas koji držimo i do vjere i do domoljublja. U Antunovski hod privlači nas osjećaj zajedništva i osjećaj da u ovom ozračju mi ništa ne moramo glumiti. Jer, kršćanstvo traži cijele nas, a ne recimo 10 posto, i onda da ostatak sebe raspodijelimo u sve ono što od nas možda očekuje današnje društvo«
Robert Božić: »Svi smo mi mladi danas na različitim mrežama. I ondje vidimo tko su ti naši svećenici, ondje ih počnemo pratiti i kada se ukaže prilika za susret uživo, naravno da nam nije teško priključiti se. Mreže su nam tu samo da bi nas dovele do živoga susreta. I taj je susret jako važan, pogotovo za nas mlade s istoka Hrvatske, koji je pogođen velikim iseljavanjem. Iako nas ondje i nema mnogo, ovakvi su susreti prilika za nas da steknemo nova poznanstva i prijateljstva, ali i da kažemo ‘ima nas, još smo tu’«Iz odgoja u vjeri proizlazi i odgoj za odgovornost
»Mi smo kao svećenici poslani da ljude usmjeravamo prema Kristu. A kada je riječ o mladima, puno se toga govori javno, a u stvarnom je životu teško provjerljivo, poput tvrdnje da su oni nezainteresirani za društvena zbivanja ili da ne izlaze na izbore. Moja je zadaća da ih odgajam u vjeri, a u to se uklapa i ljubav prema domovini. Tako su bile uokvirene i moje poruke u programu na Trgu bana Jelačića. I ondje sam pozvao mlade koji su otišli da promisle, da se vrate svojoj domovini. Dakle, želimo ih odgajati i u vjeri, ali i u osjećaju za preuzimanje odgovornosti«, kazao je o. Brčina u kratkom razgovoru za Glas Koncila dan-dva nakon Antunovskoga hoda, kada su se i dojmovi polako počeli slijegati. Ovogodišnji je hod, u kojem je sudjelovalo dvadesetak tisuća mladih, ujedno bio i najbrojniji u usporedbi s ranijim godinama. No osim tisuća mladih koji su se priključili tomu hodu, dodao je o. Brčina, sama bi organizacija bila nezamisliva bez tolikoga broja volontera i svih koji su bili na raspolaganju za pomoć, od dijeljenja boca s vodom do prve pomoći. Oko toga dijela hoda angažiralo se između 300 i 400 mladih, kazao je o. Brčina.
Antunova hodočasnička povorka, predvođena križem sa svetčevom relikvijom, pošla je nakon središnjega zagrebačkoga trga najduljom zagrebačkom ulicom – Ilicom – i preko te žile kucavice nastavila posvećivati hrvatsku metropolu svetčevom prisutnošću, ali i molitvom, pjesmom i radošću mladih. Kada je toplo lipanjsko sunce polako bilo na zalazu, mladi su hodočasnici došli do zapadnoga kraja »Antunove horizontale«. Ondje ih je dočekao zaključni program s euharistijskim klanjanjem. Došavši na cilj, nisu se razbježali. Mnogi su ostali u tišini i još jednom sv. Antunu predali svoje molitve, trpljenja, nesigurnosti, boli… Jer zacijelo je u svima koji su sparnoga dana pješačili do Antunove bazilike na Svetom Duhu tinjao i osjećaj da nije jedini cilj proživjeti »horizontalu«, nego se za barem nekoliko metara približiti nebu i zagrabiti prema vertikali.
Objava ANTUNOVSKI HOD POKAZAO NOVO LICE CRKVE Mladi s »horizontale sv. Antuna« poručili: »Tu smo onakvi kakvi doista želimo biti« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
