Misli dana

Čitajući evanđeoske tekstove više volimo pratiti Isusa u njegovim uspjesima, a manje razmišljamo o činjenici da je u svom javnom djelovanju među sugrađanima u Nazaretu, rodbinom i sljedbenicima imao problema u shvaćanju njegovog poslanja. Ili su ga pokušavali ušutkivati ili su ga odgovarali da negdje ode, nešto veli ili učini. Unatoč takvim utezima Isus neustrašivo ostvaruje Očev plan spasenja čovjeka. Isus razmišlja o neželjenim posljedicama svoga mesijanskog djelovanja. Doživjevši podjelu među mještanima i rodbinom poradi sebe, Isus iz iskustva govori kako njegovo poslanje nekima ne donosi mir nego razdor. Svrstavajući se za njega ili protiv njega, ljudi na sebe protežu Božje milosrđe ili Božji sud. Isus je proglasio blaženima mirotvorce, ali on nije za grešni mir. U njegovo doba vjera poglavara plemena ili oca obitelji bila je vjera cijelog plemena i obitelji. Međutim, u istoj obitelji neki su se izjasnili za Isusa a neki protiv. One koji su se izjasnili za njega Isus nikako ne ovlašćuje da mrze ili zlostavljaju druge članove svoje obitelji, ali traži vjerničku ustrajnost. On nastavlja vršiti svoje poslanje onako kako ga potiče Duh Očev, makar će to i dalje izazivati razdore u obitelji.  Potiče i nas da se ne umorimo i ne uplašimo u svjedočenju vjernosti Bogu, o istini, pravdi, dobru. Nastojimo biti i ostati uz Isusa ma koliko se to drugima činilo besmisleno i nazadno.

Isus je zasigurno promatrao dječicu oko sebe i njihovo ponašanje. Dobro je znao što je u ljudskom srcu, a dječje srce za Njega bilo je izvor radosti, jednostavnosti i posvemašnje predanosti. Stoga je odlučio izraziti uvjet za postizanje Kraljevstva nebeskoga upravo koristeći osobine djeteta.  Dijete se ne može pohvaliti djelima ili zaslugama. Isus želi naglasiti da snaga Kraljevstva Božjega ne očekuje velebna djela i postignuća, već je to dar Božje milosti. Zato bira one koji u očima svijeta nemaju velikih vrijednosti.  Majke su donosile dojenčad Isusu, a učenici su im to branili. Mislili su da djeca predstavljaju smetnju Učitelju, jer ona ionako ne mogu shvatiti Isusove riječi te je zbog toga bolje da ga ne uznemiruju. No kad je Isus primijetio što učenici čine izričito se i s ljutnjom usprotivio: “Pustite dječicu, neka dolaze k meni! Ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! Jedna od najdirljivijih rečenica zapisana u Evanđelju! Zamislimo s koliko je ljubavi naš Gospodin promatrao djecu koja mu prilaze u svojoj jednostavnosti i čistoći srca! Ako itko na svijetu ima pravo pristupiti Mu, onda su to djeca i to onako kako to najbolje čine: spontano, jednostavno i čisto.Ovaj evanđeoski prizor srž je navještaja Evanđelja: u Isusu Kraljevstvo stječu oni koji se ne smatraju dostojnima. Dijete s lakoćom može izgovoriti: Abba-Oče-tatice, što odraslima nije lako izreći, a pogotovo prihvatiti da smo posve ovisni o nebeskom Ocu. Najnježniju sliku koju možemo vidjeti u Evanđelju jest zagrljaj Isusa i djeteta. Susret je to dva srca tako čista i nevina da pred tim prizorom padaju sve maske. Maske uz pomoć kojih nastojimo ići kroz život bez tog djetinjeg Abba – Tata, Tatice!,  oslanjajući se na vlastite snage kao da nam ne treba Očeva ruka. Isus nas poziva da dijete ljubimo iz razloga što ono jednostavno –jest! Ono je bez ičega, ništa nema i ne može. U dječjem srcu ne vrijede ljudski statusi i postignuća. Ono ne glumi. Djetetova dobrota obuhvaća i dobre i loše. Budimo kao djeca!

U Presvetoj Bogorodici Mariji na nebo uznesenoj Bog nam daje putokaz nade i utjehe na našem zemaljskom putovanju, kako to Crkva danas moli u Predslovlju svetkovine Velike Gospe. Današnja Svetkovina širi naš vidokrug. Trebamo uvijek gledati i težiti za onim što je u nebu, gdje Marija već dušom i tijelom boravi. Kao ljudima darovan nam je život i nikada nećemo prestati postojati. Naime, i smrt je samo put usmjeren prema nebu kojem predstoji uskrsnuće tijela. Sve je to pomalo zastrto otajstvom i ispunjeno strahom. Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo, ne samo dušom nego i tijelom, prosvjetljuje našu vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. To je posebnost kršćanstva: vjera u uskrsnuće tijela, jer je tijelo hram Duha Svetoga. I naše tijelo čeka otkupljenje. Marijino uznesenje dušom i tijelom u nebo je siguran znak naše buduće slave i uči nas ispravnom pristupu našemu tijelu. Ova nam Svetkovina usmjeruje pogled preko granica smrti kada se raspada naš ovozemni dom, kako bismo, zatim, po Božjoj milosti prošli kroz duboku promjenu. Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije potiče nas da njegujemo zdrav odnos prema duši i tijelu, prema cijelom svojem biću, koje je predodređeno za slavno zajedništvo s Bogom, poput Presvete Bogorodice Marije. 

Danas nam Gospodin govori o potrebi opraštanja koristeći razgovor s apostolom Petrom. Petar prilazi Isusu, samouvjereno, da ga pita: Gospodine, koliko puta moram oprostiti svom bratu kad griješi protiv mene? Bliski suživot Isusa s apostolima omogućuje Petru da ga pita o stavu koji je zauzeo u Isusu i koji je za njega skup: opraštanje drugima. Petar predlaže Isusu da li da oprosti mnogo puta: do sedam. Zar da oprostim bratu sedam puta? Biblijskim jezikom sedam ukazuje na savršenstvo. To je Petrov pogled. Velikodušan pogled na njegov način viđenja stvari. Petar prepoznaje potrebu da traži oprost. Ne zadržava obrambeni stav pred krivnjom od koje se mora pobjeći jer ga to sprečava da dobije oprost. Isus mu odgovara da mora oprostiti sedamdeset puta sedam. Odnosno uvijek. Da oprostu ne bi trebalo biti ograničenja. To je pogled Boga. Pogled punine. Zatim, Isus daje primjer sluge čiji gospodar oprašta dug. Ogroman dug: 10 000 talenata, astronomski iznos. A, s druge strane, taj sluga tada svom prijatelju ne oprašta beznačajnu svotu u odnosu na ono što mu je oprošteno. Učenje završava s nekoliko Isusovih riječi u kojima povezuje opraštanje drugima s oproštenjem primljenim od nebeskog Oca. „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu“. Ako opraštamo Bog nam oprašta, ako ne opraštamo, ne dobivamo Božji oprost. Ovim primjerom Gospodin želi da shvatimo da opraštanje drugima dolazi od oproštenja koje nam Bog uvijek daje. Kao što se Bog nikada ne umara opraštati nam, uvijek se moramo truditi oprostiti drugima.

Kršćanska praksa bratskog ispravljanja ima korijene u Evanđelju. To je temeljno sredstvo za postizanje svetosti i ne skretanje s puta. U ovom odlomku Isus poučava učenike kako bi to trebali činiti među sobom, milosrđem, nasamo. Potreba za ispravljanjem univerzalna je jer ljudi teško prepoznaju vlastite greške.  Prva stvar koja proizlazi iz evanđeoskog odlomka jest da je bratska opomena dobra stvar. Potrebno je imati stav poniznosti i spremnost prihvatiti opomenu. Samo u onoj mjeri u kojoj ste spremni prihvatiti bratski ispravak i sami se ispraviti, znat ćete kada i kako je prikladno ponuditi bratsku opomenu. Prije nego što uputite opomenu, preporučljivo je pomoliti se za tu osobu. Zatim, kad se namjera pročisti, bilo bi pametno konzultirati se s drugom osobom koja je u mogućnosti procijeniti je li opomena pravodobna ili ne. I tako, s ovim zaštitnim mjerama, na vrlo praktičan način ispunjavamo zadaću da volimo bližnjega kao samoga sebe, što je zapovijed koja sažima sve ostale. Prava ljubav prema bližnjemu vodi nas da toliko brinemo o sebi. Ljubav je važna za učinkovitost bratske korekcije. Kad je ljudima doista stalo do drugih, bratska opomena bit će relativno laka i bit će dobro prihvaćena jer će primatelj osjećati da je motiv dobrotvoran i vjerojatnije je da će ga prihvatiti. Otuda važnost živog bratstva u svim njegovim aspektima, a ne samo u ispravljanju drugih.

Isus nam vrlo jasno kaže da je u njegovim očima svaki život vrijedan. Svaka osoba koju susrećem je neprocjenjiva i nezamjenjiva. Za svaku je osobu Isus dao život. Isus izokreće ustaljena mišljenja: ”maleni”, ljude koje svijet ne smatra važnima, za Isusa su najdragocjeniji od svih. Isus izokreće popularne vrijednosti. Tko su ljudi oko mene koji su prezreni? Manje je vjerojatno da su to djeca – više je vjerojatno da su to ljudi koji služe u poniznosti, siromašni, ljudi koji obavljaju jednostavne i ne popularne poslove… Isus pita kako bi meni bilo kad bih se našao u njihovom podređenom položaju. Kako prihvaćam one koji su zanemareni? Što od njih mogu naučiti? Sjetim li se da je Isus i za njih dao zadnju kap svoje vlastite krvi na križu? Kako nam je teško biti poput male djece. Naše glave ravnaju našim srcima na razne načine. Izgubili smo nevinost djetinjstva i umjetnost povjeravanja stvari u Očeve ruke. Sve želimo činiti po svome jer smo uvjereni da znamo što je najbolje za nas. Isus uvijek iznova traži načine da nam priopći svoju veliku ljubav i da nam otkrije prave vrednote. Bog je onaj koji nas neprestano traži – traži nas kada smo izgubljeni. A mi i opet ne marimo za njega. Nama je važno da se natječemo s drugima i zabrinuti smo oko našeg uspjeha… kako biti najbolji, najpametniji, najpopularniji, najveći i sve naj… Društveni nam položaji puno znače…

Čitajući evanđeoske tekstove više volimo pratiti Isusa u njegovim uspjesima, a manje razmišljamo o činjenici da je u svom javnom djelovanju među sugrađanima u Nazaretu, rodbinom i sljedbenicima imao problema u shvaćanju njegovog poslanja. Ili su ga pokušavali ušutkivati ili su ga odgovarali da negdje ode, nešto veli ili učini. Unatoč takvim utezima Isus neustrašivo ostvaruje Očev plan spasenja čovjeka. Isus razmišlja o neželjenim posljedicama svoga mesijanskog djelovanja. Doživjevši podjelu među mještanima i rodbinom poradi sebe, Isus iz iskustva govori kako njegovo poslanje nekima ne donosi mir nego razdor. Svrstavajući se za njega ili protiv njega, ljudi na sebe protežu Božje milosrđe ili Božji sud. Isus je proglasio blaženima mirotvorce, ali on nije za grešni mir. U njegovo doba vjera poglavara plemena ili oca obitelji bila je vjera cijelog plemena i obitelji. Međutim, u istoj obitelji neki su se izjasnili za Isusa a neki protiv. One koji su se izjasnili za njega Isus nikako ne ovlašćuje da mrze ili zlostavljaju druge članove svoje obitelji, ali traži vjerničku ustrajnost. On nastavlja vršiti svoje poslanje onako kako ga potiče Duh Očev, makar će to i dalje izazivati razdore u obitelji.  Potiče i nas da se ne umorimo i ne uplašimo u svjedočenju vjernosti Bogu, o istini, pravdi, dobru. Nastojimo biti i ostati uz Isusa ma koliko se to drugima činilo besmisleno i nazadno. 

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus daje vrlo važne pouke glede svakodnevnog života, jer je uočio određenu bojazan i strah svojih učenika pred onim što je on govorio s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara. Tako u prvom dijelu Gospodinove izjave zvuče prilično radikalne i gotovo nepomirljive s ikakvim posjedovanjem: “Prodajete što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.” Dakle, Gospodin poziva da se njegovi učenici odreknu zemaljskoga bogatstva, i to na način da ga pretvore u nebesko. Očito je, prema njemu, nespojivo posjedovanje zemaljskoga s dobitkom nebeskoga. U tom smislu odjekuje i njegova vrlo upečatljiva opomena: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Kao da za Gospodina nema srednjega puta: Čovjek se može opredijeliti ili za zemaljsko ili za nebesko, jer mu srce ne može biti na dva mjesta. Ono će težiti ili za jednim ili za drugim. No kad je riječ o tome, onda se postavlja pitanje je li najbolje takva dobra odbaciti i zanemariti, jer su ne samo beskorisna, već i štetna. S druge pak strane u nastavku Evanđelja, Isus za primjer učenicima postavlja upravitelja iz prispodobe. Čak ga naziva vjernim i razumnim upraviteljem kojega će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok. No već sama prispodoba, kao i opis ovoga sluge, govore o tome da se prema zemaljskim dobrima ne možemo odnositi baš tako bezbrižno kao da nam nije stalo do ničega. Prema zemaljskim dobrima se ipak ne možemo odnositi kako nas volja, već trebamo biti mudri i razumni. Jer ni u prvo dijelu teksta Isus nije rekao da s tim dobrima možemo činit što nas volja, već je rekao da ih treba dati u milostinju, dakle, dobro ih uložiti kako bismo od njih dobili vječna dobra. Isto vrijedi i za poruku ove prispodobe. Samo neodgovorni upravitelj čini što ga volja, te darovana mu dobro koristi kako bi bio bahat prema drugima, kako bi bio neumjeren u jelu i piću, kao da nikada neće doći na naplati to što čini. Stoga možemo polako napraviti korak dalje prema uravnoteženom zaključku iščitavajući volju svoga Učitelja. I njemu je bilo jasno da se ne mogu svi njegovi učenici odreći svega što posjeduju. Nekima je bio dan taj dar da mogu živjeti bez ikakvog posjeda na zemlji, a nekima nije. No svima je bio dan dar da ne budu navezani na zemaljska dobra. Svima je bila dana milost da ne dopuste da ih zemaljska dobra odvuku u propast. Zato nije bilo dostatno odreći se zemaljskih dobara, već ih je se trebalo odreći poradi uzvišenijeg cilja: dati za milostinju i od toga sebi načiniti nove kese, blago nepropadljivo na nebesima. Jer odricanje od zemaljskih dobara samo po sebi nikoga ne spašava, već njihovo ulaganje u nebeska dobra, to jest u spasenje. Jednako tako posjedovanje zemaljskih dobara ne može dati nikakvu životnu sigurnost, već jedino njihovo razborito upravljanje. Tako vidimo da su Isusove riječi usmjerene k tome da pouči svoje učenike prema ispravnom odnosu, to jest načinu prema dobrima, a ne toliko da bi mislio da posjedovanje kao takvo vodi u propast, a odricanje od njih u spasenje. Ako izostane ona uzvišena nakana, ni jedno ni drugo nemaju svoga učinka ni smisla.

Nakon što je apostolima odgovorio na pitanje o znaku njegove prisutnosti i svršetku postojećeg poretka, Isus im je želio dati mudar savjet putem jedne usporedbe. Njeno ispunjenje trebali su vidjeti oni koji budu živjeli tijekom Isusove prisutnosti. Usporedbu je započeo riječima: “Tada će kraljevstvo nebesko biti kao deset djevica koje su uzele svjetiljke svoje i izašle u susret mladoženji. Pet ih je bilo ludih, a pet razboritih” (Matej 25:1, 2). Isus nije htio reći da će jedna polovina njegovih učenika koji trebaju naslijediti nebesko Kraljevstvo biti razborita, a druga neće. Tom je usporedbom zapravo htio istaknuti da svaki njegov učenik može izabrati hoće li biti duhovno budan ili će dopustiti da mu nešto odvrati pažnju od Kraljevstva. No Isus nije sumnjao u to da svaki njegov sluga može ostati vjeran i dobiti Očev blagoslov. Svih deset djevica iz usporedbe izašlo je u susret mladoženji s namjerom da se pridruže svadbenoj povorci. One su svojim svjetiljkama trebale osvjetljavati put kad dođe mladoženja te mu tako iskazati čast dok svoju nevjestu bude uvodio u kuću koju je pripremio za nju. No što se dogodilo? Isus je objasnio: “Lude su uzele svjetiljke, ali nisu sa sobom uzele ulja, a razborite su uzele ulja u posudama zajedno sa svjetiljkama.  Kako je mladoženja kasnio, sve su zadrijemale i zaspale” (Matej 25:3-5). Mladoženja nije došao onda kada su ga očekivale. Budući da se njegov dolazak izgleda prilično odužio, djevice su pozaspale. Apostoli su se možda sjetili da im je Isus ranije ispričao usporedbu o čovjeku plemenita roda koji je otputovao u daleku zemlju i vratio se tek nakon što je preuzeo kraljevsku vlast (Luka 19:11-15). U usporedbi o deset djevica Isus je opisao što se dogodilo kad je mladoženja konačno stigao: “Točno u ponoć čuo se povik: ‘Evo mladoženje! Izađite mu u susret!’” (Matej 25:6). Jesu li djevice bile spremne za ono što je slijedilo? Isus je nastavio priču: “Tada su sve one djevice ustale i pripremile svjetiljke svoje. A lude su rekle razboritima: ‘Dajte nam svojega ulja, jer naše svjetiljke samo što se nisu ugasile!’ Razborite su odgovorile: ‘Možda neće biti dovoljno za nas i za vas. Pođite radije k prodavačima i kupite ga sebi!’” (Matej 25:7-9). Dakle, lude djevice nisu bile ni budne ni spremne za dolazak mladoženje. Nisu imale dovoljno ulja za svoje svjetiljke te su ga morale otići kupiti. “Dok su one išle kupiti”, nastavio je Isus, “stigao je mladoženja. Djevice koje su bile spremne ušle su s njim na svadbu i vrata su se zatvorila. Poslije su došle i ostale djevice i rekle: ‘Gospodine, gospodine, otvori nam!’ A on im je odvratio: ‘Istinu vam kažem, ne poznajem vas!’” (Matej 25:10-12). Kako ih je samo skupo koštalo to što u tako važnoj prilici nisu bile spremne! Apostoli su mogli razumjeti da mladoženja predočava Isusa. On je sebe već i prije usporedio s mladoženjom (Luka 5:34, 35). A koga su predočavale mudre djevice? Kad je govorio o “malom stadu”, kojem je trebalo pripasti Kraljevstvo, Isus se vrlo slično izrazio: “Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene” (Luka 12:32, 35). Stoga su apostoli mogli zaključiti da je Isus mislio na vjerne učenike nalik njima kad je govorio o djevicama. No koju je poruku Isus želio prenijeti tom usporedbom? Isusov zaključak daje posve jasan odgovor na to pitanje: “Bdijte, dakle, jer ne znate ni dan ni čas!” (Matej 25:13). Dakle, Isus je potaknuo svoje vjerne sljedbenike da tijekom njegove prisutnosti ostanu duhovno budni. On je rekao da će doći, a oni su trebali biti spremni — baš poput pet razboritih djevica — kako ne bi izgubili iz vida svoju dragocjenu nadu i propustili nagradu koja se čuva za njih.

Isus tumači kako će onaj tko hoće vlastiti život spasiti, izgubiti ga, a onaj koji izgubi svoj život zbog njega, taj će ga naći. Radi se o apsolutnoj potrebi. Stvoreni smo za puninu života i za sreću. U svakome je od nas nezaustavljivi nagon za srećom, puninom života i slavom; no ne možemo ih ostvariti, ako ih izravno tražimo. Iznad svega, stvoreni smo da bismo ljubili. Bog koji je ljubav, stvorio nas je da budemo sudionici njegove ljubavi. Stoga moramo tražiti kako napredovati u ljubavi, trebamo nastojati dati svoj život iz ljubavi prema Isusu. Gospodin kaže: „Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“. Ako svoju sreću tražimo izravno, ostajemo u sebičnosti, stoga ne možemo postići puninu života; ostajemo u situaciji koja je porazna. No ako svoju sebičnost pobijedimo zahvaljujući prihvaćanju ljubavi koja dolazi od Boga i živimo odričući se sebe, te pozitivnim poletom prema ljubavi, tada ćemo zaista postići puninu života. Evanđelje je puno tih zahtjeva koji izgledaju proturječni; da bismo spasili svoj život, moramo ga izgubiti; da bismo postigli slavu i bili uzdignuti, moramo se poniziti. Ključ za sve to uvijek je isti: ljubav, ne misliti na sebe, ne tražiti svoju korist, vlastitu slavu i svoju sreću, nego nastojati živjeti ujedinjeni s Kristom u ljubavi. Tako se očito postiže najviši cilj, uz cijenu velikih i radikalnih odricanja od sebe samih. Treba zanijekati nagon prema sreći i slavi koji želi biti izravno zadovoljen i umjesto toga slijediti najsigurniji put koji vodi u puninu života koju toliko želimo.

Kad Isus postavi kompromitirajuće pitanje Dvanaestorici – tko sam ja za vas? – Petar je taj koji s najvećom odvažnošću odgovara: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.” S tim odgovorom čini se da se Petar uzdiže iznad svega. Isus mu daje do znanja da u njegovim riječima postoji nešto što nadilazi svaki ljudski zaključak: „Blago tebi, Šimune, sine Ivanov, jer ti to nisu otkrili ni tijelo ni krv, nego Otac moj koji je na nebesima”. Možda sam Petar ne bi shvatio cijeli opseg svog ispovijedanja vjere. U svakom slučaju, u tom je trenutku uspio vidjeti dalje od „krvi i mesa” i postaje ništa manje od stijene na kojoj će se sagraditi Kristova Crkva. Čini se da Petar leti jako visoko no, međutim, nedugo nakon toga se sruši. Isus objašnjava da upravo njegova mesijanska misija prolazi kroz poniženje i smrt, a Petar jednostavno ne razumije. Nadalje, s određenom naivnošću i ohološću počinje ukoravati Isusa. On nastoji priložiti veličinu Krista u svoje ljudske pojmove. I tada prima taj oštar poziv za buđenje: „Bježi od mene, sotono!” Kad Petra pokrene jednostavno ljudska vizija, on pada i postaje izvor skandala. S druge strane, kad dopusti da ga pokrene milost, može se uzdići i imati duboko znanje o Bogu. Ono što se dogodilo Petru može se dogoditi i nama. Ponekad se čini da sve jasno vidimo, da se svi dijelovi našeg kršćanskog života savršeno uklapaju i da smo čak sposobni dati svjetlo drugima. Ovo su trenuci koji nas ispunjavaju zahvalnošću za svjetla koja nam Bog daje. Ali ako smo nemarni, ako počnemo imati pretjerano povjerenje u svoje ideje i mišljenja, možemo se srušiti. I tada počinjemo razmišljati iz jednostavno ljudske perspektive. Ne razumijemo Božje planove i sa svojim pritužbama čini se kao da pokušavamo ispraviti Gospodina, kao što je to učinio Petar.

Preobraženje Gospodnje – Božje lice  Brdo je mjesto Božje objave i Božje blizine. Na brdu su se u Starom i Novom Zavjetu događala velika djela Božja. Na brdu se Bog objavio Abrahamu kad je bio spreman žrtvovati svoga sina Izaka, što mu je Bog zabranio i mjesto toga žrtvovao ovna, a brdo nazvao Brdom Božjega proviđenja (Post 22,2.14). Na brdu Sinaj Bog razgovara s Mojsijem, daje mu Dekalog i s narodom sklapa savez (Izl 3,2–15; 19,2–25). Na brdu Horeb Ilija u kritičnoj situaciji svoga života susreće Boga i dobiva novo poslanje (1Kr 19,9–18). I sam Isus često uzlazi na brda: na brdu pobjeđuje sotonu u vrijeme kušnje (Mt 4,8 sl.), na brdu ustanovljuje Dvanaestoricu (Mk 3,13sl.), drži govor na gori (Mt 5–7), na brdu liječi mnoge bolesnike i umnaža kruh i hrani mnoštvo (Mt 15,29 sl.), na brdu umire i s brda uzlazi na nebo. Preobraženje spada u velike događaje Isusova života i normalno je da se događa na brdu Božje blizine. Preobraženje se prema sv. Luki dogodilo u vrijeme Isusove molitve. „I dok se molio, izgled mu se lica izmijenio, a odjeća sjajem zablista“ (Lk 9,29). To je svojstveno Luki, evanđelistu molitve koji Isusa prikazuje kao velikoga molitelja: Isus moli kod krštenja (3,21), nakon ozdravljenja gubavca sklanja se da moli (5,16); prije izbora Dvanaestorice provodi cijelu noć u molitvi (6,12); prije Petrove vjeroispovijesti u osami se molio (9,18); prilikom preobraženja i dok se molio, izgled mu se lica izmijeni (9,28–9); nakon povratka apostola s misionarskoga putovanja (10,21–22); prije nego će učenike naučiti moliti Očenaš (11,1); poučava učenike kako valja svagda moliti i nikada ne sustati (18,1, usp. 11,5–13), na posljednjoj večeri moli za Petrovu vjeru (22,32); u Getsemanskom vrtu u dva navrata poziva učenike: Molite da ne padnete u napast (22,40.46), a sam se usrdno moli znojeći se krvavim znojem (22,41–44); na križu moli za mučitelje (23,32); umire s molitvom na usnama (23,46). Time je Luka htio istaknuti važnost molitve ne samo u Isusovu nego i u našem kršćanskom životu. Molitva mijenja i preobražava ljude. Ljudi koji dolaze iz Božje blizine zrače vedrinom, šire svjetlo oko sebe, a da nisu ni svjesni.