Dobrila Cvitanović dobri je duh grada i otoka Visa. Angažirana vjernica i predsjednica Ogranka Matice hrvatske na Visu, supruga i majka triju kćeri, za svoje je mnogobrojne zasluge prije dvije godine dobila nagradu Grada Visa za životno djelo. Diči se što joj je fra Celestin Tomić, za kojega franjevci konventualci upravo pokreću kauzu za proglašenje blaženim, njezin ujak, majčin brat.
U kulturi i aktivnom vjerskom životu
Dobrila je rođena 15. listopada 1949. na otoku Visu, u gradu Visu. Potječe iz katoličke obitelji. Majka Marija rođena je u obitelji Tomić koja je imala petnaestero djece, iz koje potječe i fra Celestin Tomić i časna sestra Nazarena Ljubica Tomić. Otac Tripun Vidović dobio je ime po sv. Tripunu iz Kotora, jednom od svetaca Bokokotorskoga zaljeva, gdje mu je djed, pa i otac prodavao viško vino i jedno vrijeme s obitelju ondje živio. Zato je ondje 1937. rođena najstarija od triju njihovih kćeri Ana. Lenka je rođena za vrijeme zbjega u Italiju i El Shatt, nakon pada Italije 1944. Nakon povratka na Vis otac se, vrativši se iz rata, bavio raznim poslovima u ono doba. Prevozio je vino brodovima, tzv. trobakulima, u Rijeku, a kasnije kao prvi oficir stroja plovio je na prekooceanskim brodovima s parnim strojevima i tako se skrbio za obitelj te svoje oca i majku do njihove smrti.
Tijekom toga vremena domaćica Marija, aktivna vjernica trećoredica sv. Franje, skrbila se o svekru i svekrvi i trima kćerima, odgajajući ih u vjerskom duhu i molitvi, aktivnom vjerskom životu uz svakodnevne mise. Vodila je brigu i o obrazovanju pa su sve tri kćeri u Zagrebu završile srednje i visoko obrazovanje i kao završene intelektualke vratile se na svoj otok, zaposlile se, zasnovale obitelji, radile na obrazovnom, vjerskom i kulturnom polju – Ana i Lenka kao dugogodišnje nastavnice u školi, a Dobrila kasnije zajedno s njima u kulturi i aktivnom vjerskom životu.
»Nakon što su komunističke vlasti raspustile djevojački katolički dom u Zagrebu moje su dvije sestre, s još desetak djevojaka iz sličnih obitelji iz cijele Hrvatske, dobile mogućnost stanovanja u župnom dvoru na tadašnjem Trgu Stjepana Radića, današnjem Markovu trgu. Dobrotom tadašnjega župnika Erjavca jedina najamnina bila im je pjevanje u župnom zboru crkve sv. Marka, na svim misama i vjerskim događanjima«, pripovijeda Dobrila. »Tako sam se i ja kao najmlađa sestra od malih nogu upoznala s ljepotama, kulturom i vjerskim životom Zagreba kad bih s majkom posjećivala starije sestre u Zagrebu. Danas barem dvaput godišnje posjetim Zagreb i njegove crkve, kao i kazališta, koncertne dvorane i izložbe, ali i prijatelje iz srednje škole. Nakon osnovne škole završene u Visu, tijekom koje sam uz majku aktivnu vjernicu pohađala sve vjerske pobožnosti, pa i one večernje na kojima su se pjevale lauretanske litanije i litanije Srca Isusova, pohađala sam vjeronauk u sakristiji župne crkve, pjevala na koru i u crkvi, učila svirati prve note na klaviru, pa čak i na visokom tornju crkve zvonila za mise i ostale pobožnosti, prijateljevala sa župnikom Dinkom Jerkovićem, od kojega sam primila prvu pričest. Krizmao me hvarski biskup Celestin Bezmalinović.«
Glazbene točke
»U svemu su mi tome blizu bile časne sestre sv. Križa. Njihova mi je kuća, kao i mnogim djevojčicama mojega uzrasta, bila drugi dom. Kod kuće smo slavili sve vjerske blagdane. Najteže mi je padalo što je na Božić trebalo ići u školu, a ne na misu u crkvu. Uvijek sam smatrala da su djeca katolici, za razliku od onih drugih, uz polnoćku na Božić, sv. Nikolu i sv. Luciju, koji su donosili darove, imala puno više dječjih radosti u crkvi i obitelji, što nas je oblikovalo u vjerskom duhu za cijeli život. Tijekom godina koje sam provela na školovanju u VI. gimnaziji na Gornjem gradu u Zagrebu, kao i na Ekonomskom fakultetu, nikada nisam zapustila svoje vjerske dužnosti, mise nedjeljom i blagdanom, na koje sam poticala i svoje kolege i prijatelje, a tijekom zimskih i ljetnih praznika na Visu nastavljala sam pjevati u župnom zboru i ići na sve ostale vjerske aktivnosti. Nakon završetka studija, zaposlivši se najprije u tadašnjem SDK-u i kasnije kao šefica računovodstva u Domu zdravlja u Visu, nastavila sam s angažiranim vjerskim i kulturnim životom, pa čak i političkim u početku stvaranja hrvatske države, kada sam zajedno s objema sestrama bila vijećnica prvoga Gradskoga vijeća grada Visa hrvatske, a time i vjerske orijentacije, nakon dugogodišnje komunističke vlasti. Ujedno sam sudjelovala u aktivnostima obnavljanja Ogranka Matice hrvatske u Visu 13. travnja 1991., kada je za prvu predsjednicu izabrana moja sestra prof. Ana Linčir, koja mi je u mnogome bila uzor. Uz redoviti posao, trudila sam se oko obiteljskoga života. Zasnovala sam brak s Petrom Cvitanovićem, uspješnim, a sada umirovljenim ugostiteljem i osnivačem sada već ‘kultne’ konobe ‘Vatrica’ na rivi na Kutu. Dobili smo tri kćeri, Milu, Mariju i Anu, koje su sada također sve supruge i majke, a koje su zajedno sa svojom djecom sve praktične vjernice. Dvije su udane u Vis, jedna u Čavoglave. Nastavila sam sudjelovati u životu viške Crkve, jednako kao i u radu oko kulturnoga života Visa. Posebno kao druga predsjednica Ogranka Matice hrvatske tijekom mnogih godina od 2010. ne propuštam sudjelovati i promovirati te poticati druge na sudjelovanje u gotovo svim vjerskim i kulturnim događanjima tijekom godine, surađujući s osnovnom i srednjom školom, osobito u očuvanju tradicije i ‘viškega jazika’, koji se, na žalost, sve manje govori. Tijekom generacije članova mješovitoga župnoga zbora, za koji se može reći da je, u svojem postojanju od gotovo 80 godina, jedan od cjenjenijih na našim otocima, zahvaljujući voditeljicama časnim sestrama sv. Križa iz Đakova, nikada nisam prestala pjevati i na misama ili na koncertima, bilo uz orguljašku pratnju bilo a capella. Posebno i na svakodnevnim misama na kojima sadašnji mladi župnik Milan Šarić vrlo lijepo pjeva. Nakon odlaska posljednje časne sestre voditeljice Agnezije Juretić u mirovinu u Đakovo često predvodim pjevanje tijekom mise, posebno one starije pjesme koje mlade pjevačice i ne znaju. S nekoliko starijih vjernica rado pjevam i upoznajem mlađe s našim starim hrvatskim tradicionalnim pjesmama. Sve to promoviram zajedno sa suradnicima i kroz list ‘Hrvatska zora’, koji izlazi tri puta godišnje uz gradske, državne i vjerske blagdane: Dan grada Visa i blagdan sv. Jurja, Veliku Gospu i Božić. U mnogim prilozima donosimo i vjerske sadržaje, posebno u onim prigodnim, vezano za blagdan uz koji list izlazi. To se osobito osjeti i u tzv. promocijama ‘Hrvatske zore’, priredbama koje su jedne od najomiljenijih kod publike tijekom godine, a koje pripremam u suradnji s djelatnicima Gradske knjižnice i čitaonice Vis. Uz literarni dio koji pripremam uz domaće pisce i recitatore organiziram i glazbene točke većinom sakralnoga sadržaja«, kaže Dobrila Cvitanović.
Na dva jubilejska hodočašća u Rimu
»Sudionica sam i mnogih lijepih vjerskih hodočašća proteklih godina, posebno onih u Gospina svetišta u Hrvatskoj i u svijetu, kao što je Lurd, pa tako i jubilejskih hodočašća 2000. i 2025. u Rim. Osjećam se uvijek kao dobrodošla suputnica i u mnogim akcijama organizatorica skupljanja priloga za razne prigode, posebno među članovima zbora. Otkad se održavaju, dolazim na kateheze za odrasle koje župnik jednom tjedno održava u župnoj dvorani, na žalost još uvijek uz mali broj sudionika. Iako u akcijama uređenja viških crkava kao pomoć sestrama sakristankama pred veće blagdane u župi sad uglavnom sudjeluju moje kćeri, već godinama s časnom sestrom i još kojom prijateljicom, pa čak i sa župnikom kao ove godine, uređujem crkvicu sv. Jurja na istoimenom poluotoku. U njoj se održava misa samo jednom godišnje, na blagdan sv. Jurja, koji je ujedno Dan grada Visa. Svojim autićem rado povezem one kojima je potrebno, posebno starije kojima je teško hodati od jednoga kraja Visa, Kuta, do drugoga na Luku. Često posjećujem dom za stare i nemoćne, posjetim bolesnu sestru, ali i druge prijatelje kojima posjet i lijepa riječ puno znače. Kako se zna da uz crkvena posjećujem sva kulturna događanja na otoku, izložbe, priredbe i koncerte, bilo dječje, bilo odraslih, pa i one u vrtiću, već je postala uobičajena i krilatica: ‘Evo došla je Dobrila, možemo pocet (početi).’ Zbog svega uz Dan grada Visa godine 2024. godine uručena mi je nagrada Grada Visa za životno djelo. Uz Božju pomoć i zdravlje duše i tijela, nadam se da ću i nadalje tako nastaviti.«
Vjerski život uključuje i predanost prema bližnjemu
Objava DOBRI DUH VISA DOBRILA CVITANOVIĆ Povezala je viški crkveni i kulturni život pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
