Stražemanom u Požeškoj biskupiji dominira župna crkva sv. Mihaela arkanđela. Uz crkvu je župni dvor i oveće dvorište s predivnim pogledom na požešku dolinu. Dvorište je lijepo uređeno. Zauzeto ga održava ekonomski vijećnik Željko Klarić, agronom, obiteljski čovjek, suprug i otac dvoje djece. Rođen je 23. veljače 1984. u Kotor-Varošu u Bosni i Hercegovini. Djetinjstvo je proveo u malom selu Plitski, okružen ljubavlju roditelja Ilije i Ruže rođene Šimić te brata Jure. Roditelji su mu oboje rodom iz kotorvaroškoga kraja. Brat Jure je sa svojom obitelji u Zagrebu.
»Dani u djetinjstvu prolazili su nam u igri s prijateljima i promatranju ljepota netaknute prirode. Posebno se sjećam sati provedenih pod starom trešnjom u blizini roditeljske kuće, gdje sam u tišini i ljepoti svijeta stvorenoga Božjom rukom pronalazio radost i mir. Slobodu i radosnu nesputanost djetinjstva najbolje pamtim kroz trčkaranje uz rječicu koja je protjecala kraj kuće i lovljenje pastrva zajedno s prijateljima«, pripovijeda Željko i nastavlja: »Nedjelja je za mene oduvijek bila dan posvećen Gospodinu. Sa svojom obitelji redovito sam sudjelovao na misi u župnoj crkvi sv. Franje Asiškoga u Vrbanjcima, gdje je polako u mom srcu izrastala moja vjera i ljubav prema Crkvi. Sjećam se dvaju osobitih susreta s Bogom u djetinjstvu. Prvi je bio pod trešnjom, kada sam u ljepoti prirode osjetio Božju blizinu i ljubav. Drugi je bio u izbjeglištvu, kad sam, premda dijete, shvatio da je čovjek samo putnik na zemlji i da je pravi dom naše duše u nebeskom Jeruzalemu.«
Idilične dane djetinjstva prekinuo je rat. Kao učenik prvoga razreda osnovne škole u Vrbanjcima, koju su pohađala djeca različitih vjera, Željko Klarić svjedočio je trenutku kada mu je učiteljica Vahida Izetbegović u suzama priopćila da nastava prestaje zbog ratnoga kaosa. »Nedugo zatim gotovo svi katolici i muslimani bili su protjerani iz Kotor-Varoša i okolice. S jednom vrećicom u ruci moja je obitelj krenula na dug put preko Vlašića, Novoga Travnika i Viteza do Splita, zatim trajektom do Rijeke, pa autobusom do Slavonskoga Broda i Požege, gdje smo se skrasili u listopadu 1992. godine«, kaže naš sugovornik.
»Dolazak u požešku župu Stražeman ostao mi je u trajnom sjećanju. U stražemanskoj okolici živjela je tatina teta. Došli smo k njoj kao izbjeglice. Pogled na Papuk, Psunj, Požešku goru i crkvu sv. Mihaela na brježuljku podsjetio me na rodni kraj i ponovno probudio radost. U BiH sam završio samo prvi razred. Dalje sam cijelu osnovnu školu polazio u Biškupcima blizu Stražemana. U početcima je bilo nezgodnih situacija u snalaženju. Nikoga nismo poznavali. Za godinu, dvije, sve je bilo dobro. Lijepo sam se uklopio u školskom društvu. Vozili su nas autobusima, ali smo išli i pješice. U jednom smo smjeru imali 4-5 kilometara.
U Bosni nam je sve srušeno pa je otac gradio novu kuću u Biškupcima. To je trajalo nekoliko godina. Do preseljenja smo živjeli u podstanarstvu. Ostali smo u Slavoniji. U srednju sam školu išao u Požegu. Izabrao sam ekonomsku, smjer komercijalist. Svakodnevno sam putovao 12 km autobusom. Maturirao sam 2003. i pošao na studij. Najprije sam studirao upravno pravo, ali me okupirala agronomija. Upisao sam se na Požeško veleučilište i završio smjer voćarstvo, vinarstvo, vinogradarstvo. Prvostupnik sam agronomije«, kaže Klarić.
Suprugu Dijanu upoznao je 2011., a iste su se godine vjenčali. »Ona je iz obližnjega sela Trenkova. Susreli smo se na jednom rođendanu i to je bilo to. Izgradili smo kuću u Biškupcima u kojoj smo i danas. Dok smo je gradili, stanovali smo u Požegi. Supruga je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i magistra bibliotekarstva, a zaposlena je u Gradskoj knjižnici u Požegi. Ja sam se odlučio na vlastito obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem se bavimo uzgojem crne slavonske svinje. U poslu mi najviše pomaže otac Ilija, a sudjeluje i cijela obitelj. Imam stotinjak crnih svinja koje uzgajamo u potpuno prirodnom okruženju. Ujutro ih hranim žitaricama, a navečer djetelinom preko ljeta te suhim preko zime. Puštene su vani pa uživaju. Crne svinje uzgajam sedam godina. Potražnja je sve veća i veća«, kaže.
Obitelj Klarić blagoslovljena je dvojicom sinova – Pio Benedikt ima 11, a Isidor sedam godina. Obojica su u osnovnoj školi, prva četiri razreda polaze u Biškupcima, a više razrede u Velikoj. Polaze i dodatne aktivnosti. Isidor trenira nogomet, a Pio Benedikt taekwondo.
»I supruga i ja aktivni smo župni suradnici. Ja sam član ekonomskoga vijeća i zauzeto radim na uređenju okućnice crkve sv. Mihovila, a supruga je pastoralna vijećnica, lektorica i tajnica mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnoga reda u Požegi. S radošću se prisjećam svojih prvih susreta i iskustava u životu stražemanske župe. Na poticaj pokojnoga župnika mons. Josipa Devčića kao desetogodišnjak sam se pridružio ministrantskoj službi i službi lektora. Prečasni Devčić često je organizirao hodočašća po čitavoj Hrvatskoj za župne suradnike, a posebno mjesto u mojem srcu zauzimala su hodočašća Gospi Voćinskoj, Majci od Utočišta. Ta dugogodišnja tradicija, prepuna dubokih emocija i molitve, postala mi je dragocjen dio vjerskoga odrastanja, kojemu sam vjeran 32 godine.
Na oblikovanje i jačanje moje vjere, osim mons. Devčića, značajan je utjecaj imao vjeroučitelj i đakon Zdravko Ticl. Nastava vjeronauka u osnovnoj školi, koju je predavao s vedrinom, duhovitošću i velikim srcem, bila mi je izvor radosti i temelj izgradnje znanja o katoličkoj vjeri. Posebno mi je drago što je danas đakon Ticl vjeroučitelj i našim sinovima, jer ih poučava temeljima vjere temeljito, s ljubavlju i na djeci pristupačan način.«
Dolaskom sadašnjega župnika Roberta Mokrog 2016. godine aktivnost Željka Klarića kao vjernika laika dodatno se intenzivirala. »U župnom suradništvu angažiran sam osobito kao ekonomski vijećnik i suradnik pri organizaciji različitih aktivnosti i događaja za župljane, služeći Crkvi s predanošću i radošću. Sa svim smo župnicima lijepo surađivali. Imali smo sreću što nam je biskup slao dobre župnike. S aktualnim župnikom Mokrim nam je super, fleksibilan je, jednostavan, pristupačan čovjek. Tko god mu dođe, prima ga. Ne bira društvo. Ljude jednako tretira. I puno radi.
Supruga i ja dane provodimo u radosnu služenju kao roditelji, ali i kao djeca svojim roditeljima. U profesionalnim dužnostima u svakoj osobi koju susrećemo nastojimo vidjeti našega Gospodina Isusa Krista – gledajući je kao da je prvi put susrećemo, s očima koje otkrivaju dobro. Svakodnevno nastojimo činiti dobra djela u skrovitosti, a osobitu radost pronalazimo u prirodi, koja nam otkriva velikodušnost Stvoritelja.
Vjera mi je temelj svega, bez vjere ne bih puno toga postigao u životu, ne bih imao hrabrosti. Zahvalan sam Bogu što mi je dao vjeru. Imam jaku vjeru. Puno me toga nije strah jer sam u stanju potpuno se pouzdati u Boga. Pogriješim ja, ali sam tu. Sretan sam zbog toga. Temelji su ključni. Vjera mi je na prvom mjestu, neke stvari zbog vjere zato nikada ne bih prihvatio.«
Objava EKONOMSKI VIJEĆNIK IZ STRAŽEMANA ŽELJKO KLARIĆ »Boga sam susreo – pod trešnjom, ali i u izbjeglištvu« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
