»I anđeli griješe«, reći će kako poklonici prevrtljivih političara tako i obožavatelji »trap-cajki«. Sveto im pismo začudo daje za pravo. Već jedna od najstarijih biblijskih knjiga – ona o Jobu – svjedoči da Bog »anđele svoje za grijeh okrivljuje«, a jedna od najmlađih biblijskih knjiga – Druga Petrova poslanica – upozorava da Bog »ni anđela koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar«. Sličan bi se luk od opakosti »sinova Božjih« do kazne »vječnim okovima« mogao povući i od Knjige Postanka do Judine poslanice. No Toma Akvinski objašnjava da anđeoski grijesi više nisu mogući: zbog duhovne naravi anđeli su mogli zastraniti tek jednom zasvagda, razdijelivši se na dobre i zle duhove već prvi čas nakon nastanka. I taj uvid potvrđuje Biblija: ne samo da zlodusi na krjepost i ne pomišljaju, nego ni anđeli na grijeh ne pristaju. Glavni je primjer za to uz poniznost svetoga Mihaela bogobojaznost Ivanoga glasnika.
»Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja proroci i svi koji čuvaju riječi ove knjige. Bogu se pokloni!« Tim riječima anđeo koji je Ivanu pokazao nebeski Jeruzalem odbija njegovo poklonstvo. S obzirom na silinu pohvale koju anđeo izriče svim vjernicima, zapanjujuće je malo njezinih umjetničkih ovjera. No možda i više zapanjuje činjenica da je skromnoga anđela najuspješnije portretirao španjolski barokni umjetnik koji je na samrti odbio poljubiti raspelo jer je bilo skromne izvedbe. Makar je Alonso Cano nadimak »španjolskoga Michelangela« stekao kiparskim djelima, skulpturalna tjelesnost i svjetlosna lepršavost njegovih ulja na platnu dopuštaju da se tim nadimkom obuhvati i njegovo slikarstvo. No na »Ivanovu viđenje nebeskoga Jeruzalema« ćudljivi je slikar prisnošću mističnoga razgovora i nadmašio Michelangelov uzor. Anđeo apostola pridiže blagošću doličnom Ivanovoj tradicionalnoj vremešnosti dok rukom dodiruje vlastito srce.
»Toliki bi je žar ljubavi ispunjao da su joj zbog siline lupanja srca morali raširiti haljinu radi olakšanja, a hladna voda kojom bi joj blažili prsa provrela bi kao da je pala na vruće ugljevlje«, opisuje životopisac srčane posljedice pričesti koju je svakodnevno primala dominikanka Agnes Galand. No u srcu francuske blaženice – rođene 1602., godinu nakon Cana – neprestano se bio mistični boj za prisnost s Zaručnikom: boj u kojem se zloduhi napadač nije skanjivao prerušiti ni u samoga Raspetoga. Ipak, skromnosti kojom je odolijevala đavolskim napadima Agnes od Isusa naučila se od anđela čuvara po čijoj je bliskosti nadmašila svetačke uzore. Ne pokazuju to samo savjeti kojima je redovnici nevičnoj kuhanju i pjevanju pomagao u kuhinji i na koru, nego i autoportret koji je i njega morao zapanjiti: »Nisam ništa doli grijeh; ali uzdam se da moj božanski Zaručnik ne će dopustiti da se obmane jadnica što žudi samo ljubiti ga i služiti.«
Objava GRIJEŠE LI ANĐELI? Bezgrješni sinovi, španjolski Michelangelo i sestra Grijeh pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
