Na Jubileju mladih u Rimu, koji je na susretu s papom Lavom XIV. okupio mlade iz 146 zemalja, među sedamstotinjak mladih iz Hrvatske bio je i Raul Mišetić iz Poreča. Dvadesetpetogodišnji poduzetnik u razgovoru je ispripovjedio svoju životnu priču u kojoj su važnu ulogu odigrali ambicija, pustolovni duh, domoljublje, džepno izdanje Novoga zavjeta i hodočasnički Put sv. Jakova. Iznio je svoje razumijevanje istinske sreće i smisla života, u kontekstu čega je govorio i o mnogima teškoj temi – pravom smislu predbračne čistoće.
Od vjere i pustolovine do životnih odluka
Raul je, kako kaže, oduvijek volio pustolovne izazove, u svemu je volio dotaknuti granice mogućega. Put sv. Jakova, popularno zvan Camino, bio je takav izazov. »Godinu dana prije Camina skakao sam iz aviona, želio sam to isprobati. Čuo sam se s tadašnjim poznanikom i on mi je predložio Camino. Moja je motivacija bila napola vjerska, napola pustolovna. Bio sam vjernik i prije Camina, tri-četiri godine prije počeo sam više prakticirati vjeru. Išao sam na Camino jer sam u vjeri i za vjeru htio dati nešto više; hodočašće od mjesec dana činilo mi se pravim potezom. Poznanik, koji mi je sada prijatelj, i ja krenuli smo zimi, 12. siječnja. Nakon Camina dogodilo mi se obraćenje«, rekao je.
»Krenuli smo od Saint Jeanea i došli do Santiaga ne dobivši ni jedan žulj; meni se jedino upalila Ahilova tetiva pa smo morali pričekati nekoliko dana. Najzanimljivije mi je iskustvo bilo što nakon cijeloga dana hoda, iako umoran, prva dva tjedna ne bih mogao zaspati. Tijelo iz podsvijesti izbacuje probleme kojih čovjek inače možda nije ni svjestan. Tada čovjek ne može zaspati dok ne razmisli o njima i donese neku odluku. Dogodilo mi se više puta; kada sam donio odluke, mogao sam spavati«, rekao je.
Upoznati pravoga sebe i steći suputnike
»Ujutro i navečer smo molili, i tijekom dana, a mislim da i pješačenje pomogne čovjeku da dođe u doticaj sa samim sobom. Kao što sam čitao prije Camina, ondje čovjek upozna pravoga sebe. To je velikomu broju ljudi teško, no ja sam znao da želim upoznati pravoga sebe, a ne bježati od toga. S nama je dio puta hodao jedan šezdesetogodišnji Francuz koji je do početka Camina već prehodao 800 km; on je išao motiviran vjerom. Osim poznanstva s njim izdvojio bih tri vrlo simpatična Koreanca. Izgubili smo korak s njima jer smo morali zastati zbog upale moje tetive. Kada smo stigli u Santiago, ondje je bilo mnoštvo ljudi; govorili smo kako bismo sve dali da vidimo opet Koreance i Francuza. I evo – u jednoj uličici – dolaze Koreanci i iza njih Francuz! Još je jedan čovjek bio važan na našem putu. U Leonu smo išli spavati u crkveno prenoćište u kojem nas je dočekao fratar, franjevac. Toliko smo mu bili dragi da nas je pozvao da ostanemo do nedjelje prespavati u samostanu, u sobi u kojoj spava njegova majka kada dođe u posjet. Čujemo se i dandanas. Bilo je to duboko emotivno i vjersko iskustvo; iako moj engleski nije baš savršen, dobro smo se razumjeli«, ispričao je sugovornik.
Odgovori stignu i bez pametnoga telefona
»Na Camino sam išao s malim mobitelom na tipke, da se očistim od društvenih mreža. To mi je doista pomoglo. Svakomu bih preporučio taj hod od barem tjedan dana. Dobio sam dojam da čovjek na Caminu ne treba mnogo razmišljati, nego hodati i moliti, i pravi će odgovori doći. Mučilo me što dalje u životu. Ne volim stagnirati ni na jednom području, pa ni poslovnom. Sve me navodilo da s tadašnjim poznanikom, današnjim prijateljem, uđem u zajednički poslovni projekt. Ispostavilo se da je to izvrsna odluka jer s njim sam narastao u vjeri puno više nego što bih sâm. Druga je odluka koju sam donio bila početi živjeti predbračnu čistoću. Tada sam imao djevojku i ta se odluka na kraju pokazala izvrsnim izborom. Kada sam joj to rekao, prihvatila je to pro forma. Za nekoliko mjeseci prekinuli smo vezu, što se u konačnici pokazalo dobrim. Na temelju te odluke pronašao sam nedavno djevojku koja je moja srodna duša, upoznali smo se na Jubileju mladih u Rimu. Na Jubileju sam stekao puno novih poznanstava. Uz mnogo humora i razgovora o vjeri, bilo je to odlično iskustvo«, ispričao je sugovornik.
Čistoća gradi zdrave temelje veze
Nametnulo se pitanje kako se i zašto odlučiti na čistoću i koji su pozitivni plodovi takva odabira koji Crkva neumorno naviješta, u vremenima nimalo sklonim redu i uzdržljivosti na području spolnosti.
»Smisao čistoće može se objasniti na vrlo jednostavan način. Tko cijeni sebe kao osobu, a ne samo kao tjelesno biće, želi biti u vezi s nekim tko ga cijeni zbog onoga što je istinski, kao osoba, a ne samo radi tijela. Ako netko nađe ženu ili muškarca koji će biti s njim ili s njom radi suštine njezina bića, kakva je ona ili on u sebi, nema veće ljubavi. Netko bi rekao da je moguće nekoga voljeti kao osobu i uz tjelesni odnos, no mislim da nije tako; to zamagljuje situaciju. Netko, naime, radi ugodnoga tjelesnoga odnosa možda ostane s njim ili s njom, a ako tjelesnost izostaje, ostaje se s nekim iz drugih razloga, zbog kvalitete osobe. Nečiji fizički izgled svakako privuče, ali fokus je u dobroj vezi na duhovnom spajanju dvoje ljudi. Želja za fizičkim odnosom postoji, no ako se s time pričeka i osoba bolje upozna, temelji će veze biti puno zdraviji. Netko te želi duhovno, tebe kao tebe, a u braku će te željeti i tjelesno. Na početku veze često bude sumnja u tuđu vjernost, osjećaje, možda se pojave i svađe. Kada se živi čistoća, nema potrebe za sumnjom i strahom. To je filtar koji pokaže tko je površan, a tko nije. Ako se odmah počne s tjelesnim odnosima, često dođe do brzoga zasićenja. I kada nisam bio u vjeri, i kada sam bio na pola puta, uvijek sam težio krajnjoj dosljednosti. Čistoća mi se činila nečim najradikalnijim. Dok nisam bio u vjeri, nisam mogao pobijediti sebe ni na jednom polju. Kako sam se športski aktivirao, počeo trenirati, i ušao u vjeru, počeo sam pobjeđivati sebe na svim poljima. To mi je bilo sjajno«, rekao je Mišetić.
Bog progovara na neobične načine
Sugovornikov put vjere bio je atipičan te je vrijedilo čuti kako Bog progovara i poziva na neočekivane načine. »Moji roditelji, braća i sestra nisu praktični vjernici. Poštuju vjeru, ali ne idu u crkvu. Iz obitelji nisam mogao primiti vjeru. Moja je vjera izišla iz moje nutrine. Oduvijek mi je bila važna ljubav prema domovini. Moje se domoljublje opet razvilo iz ljubavi prema Hajduku koju mi je prenio djed, koji je s Brača, a živi u Vrsaru. Nedavno sam se sjetio zgode iz djetinjstva. Kada bismo sestra i ja čistili sobu koju smo dijelili, uvijek bismo našli jedan mali Novi zavjet. Nikada ga nismo bacili; nikada nismo znali ni što tu radi i odakle je. Nikada ga nismo čitali. Jednoga dana, ne znam točno kada, uzeo sam ga sa sobom i stavio u torbu. Kada bih išao na putovanja, nosio sam ga sa sobom. Jednoga sam ga dana počeo čitati. Odlučio sam svako jutro nasumično otvoriti jednu stranicu i čitati. Sada gotovo svaku večer prije spavanja pročitam nekoliko stranica ili poslušam neku propovijed. Prekretnica je ipak bila promjena u mojem životu – kada sam se pridružio profesionalnoj vojsci. Bilo je to radi mojega ega; svi su mogli raditi sklekove i zgibove, a ja ne, zato sam počeo trenirati«, ispripovijedao je.
Plodovi Puta sv. Jakova
»Nakon Camina izgledalo je kao da se sve urušava. No sve što se gradilo na površnim temeljima srušilo se, da bi se sada gradilo na ispravnim temeljima. Došlo je do čišćenja, i što se tiče veze i što se tiče posla. Najvažnije je što sam nastavio živjeti Camino u životu. Cilj nije Santiago, nego sam put – doći u doticaj sa sobom, biti bistre glave – to mi pomaže u svakodnevnom životu jer znam da cilj nije financijski, ili brak, nego izgraditi se kao osoba u poslu ili vezi da se danas-sutra i s poslovnim partnerom i sa ženom možeš pogledati u oči, da kada odemo s ovoga svijeta budemo što čišći pred Bogom. Mislim da je to završni cilj. Ovaj je život Camino«, posvjedočio je sugovornik.
Što je domoljublje?
Budući da domoljublje smatra važnim pokretačem svojega duhovnoga razvoja, s obzirom na trenutačnu situaciju u hrvatskom medijskom prostoru, sugovornik je ponudio svoje razumijevanje domoljublja. »Domoljubi su u Hrvatskoj većina, no glasna manjina vodi igru; tko pripada manjini, mora se truditi oskvrnuti većinu koja se uglavnom ne će zamarati banalnostima. U većini slučajeva druge napadaju ljudi koji su nezadovoljni svojim životom. Mislim da obitelj u vjeri, u kojoj je živi Bog, koja ima dvoje-troje djece, a ne samo psa, nalazi sreću u vrijednostima, i to je prava iskonska sreća. Oni onda nemaju potrebe napadati druge. Prava je istinska sreća u Bogu i obitelji. Ako povrh toga čovjek ima ljubav prema domovini, cijeni što ima i ne teži biti u drugoj državi, nego u svojoj ulici, sa svojim prijateljima koji su mu slični, to dovodi do istinske sreće. Ako čovjek bježi od sebe, od svojega okruženja, nešto mu smeta, nešto nije kako treba. Ako se ne može zatvoriti u svoju sobu dva sata i biti sam sa sobom, nešto nije u redu. Mislim da većina ljudi nije svjesna što ih muči, i strah ih je to sebi priznati. Camino čovjeku pomogne da dođe u doticaj sa samim sobom. Takva osoba zna da je nebo završna postaja. Zato će se ljudi koji vjeruju boriti protiv svojih grijeha i problema, kako bi mogli imati mir«, posvjedočio je sugovornik.
Objava HODOČASNIK RAUL MIŠETIĆ »PRIJE« I »POSLIJE« »Camino je cijeli naš život, a nebo je završna postaja« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
