Sudeći po snazi kojom se reagiralo u međunarodnim političkim krugovima na pokop Ratka Mladića s mnogim državničkim počastima, to jest na način na koji je Srbija dočekala i ukopala tijelo generala tzv. Jugoslavenske narodne armije osuđenoga na međunarodnom sudu za najteže ratne zločine tijekom Domovinskoga rata na području Bosne i Hercegovine, interes za tu temu iz nekoga je razloga zapravo bio začuđujuće mlak. Iz Europske komisije i parlamenta nisu se oglasili nekom službenom notom, nego tek nemuštom izjavom na društvenim mrežama, a prethodno i gafom kada se novinarima pogrješno tvrdilo da od Mladićeva pokopa s počastima ne će biti ništa. Ni hrvatska reakcija nije bila dalje od verbalne jer predsjednik hrvatske Vlade tek usmeno je »zaprijetio« vodstvu Europske unije rekavši im otprilike da se moraju malo više naljutiti. No, koliko je poznato, izostao je neki drugi, snažniji i formalniji oblik negodovanja ikoje članice Europske unije, a čini se da nitko nije ozbiljno shvatio da će zbog toga sprovoda EU zaustaviti pregovore ili prestati slati sredstva Srbiji.
Mnoge su, međutim, u kontekstu sprovoda zatekle riječi patrijarha Srpske pravoslavne Crkve kojima je veličao pokojnika, njegovu naknadnu vjeru, ali je doveo u pitanje pravednost osude. Njegove su riječi vrvjele i dvosmislenim konotacijama pa se sutra, ako zagusti, čak može tumačiti da je mislio da će Božji sud za Mladića biti gori od zemaljskoga (premda je to teško moguće).
Unatoč ponekim medijskim pumpanjima ljutnje zbog Mladićeva pokopa s vojničkim počastima, ipak se može mirno ustvrditi da se tomu pred javnosti pristupilo usporedivo s tegobama jednodnevne bolesti. Bilo pa prošlo. Je li to zato što je riječ doista o nečem nevažnom ili zbog straha da je ipak riječ o događaju koji bi trebao poslužiti srbijanskoj politici i drugim akterima za novo homogeniziranje srbijanskoga naroda? Doista se ne treba loviti za većinu toga što se događa u Srbiji, no iz perspektive temeljne ljudskosti i zaštitite dostojanstva ljudske osobe ne može biti bezazleno kolektivno veličanje ratnoga zločin(c)a izravno odgovornoga za tisuće smrti pod petokrakom kokardičnoga sjaja. Još je manje bezazleno ako se zna da se to događa usred pojačanoga naoružanja Srbije i igranja njihove čas mesijanske uloge, a čas uloge žrtve u kontekstu posljednjih svjetskih sukoba.
Postoji povijesno utemeljenje za pojačan oprez. Znakovito je da je pokop osuđenoga srbijanskoga generala došao upravo u mjesecu kad se navršava 40 godina od prvoga, zloglasnoga memoranduma SANU-a, koji su mnogi u svijetu posve ignorirali, a tadašnja Komunistička partija u Srbiji obilato upotrebljavala za promicanje ideje velike Srbije. Tada je, dakle, velikosrpska ideja dodatno zaživjela uz autoritet njihove akademske kreme, a provodile su je u krvi nedužnih diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine komunističke i nacionalističke vlasti zajedno s tzv. JNA. A sada toj ideji na poseban način daje legitimitet istup Srpske pravoslavne Crkve koja je mnoge ostavila u dojmu da podupire jedan od najvećih ratnih zločina, zločinaca i politika u modernijoj europskoj povijesti.
Sigurno je da nije riječ o prolaznoj bolesti, nego o zloćudnom razvoju. Ima li lijeka; ima li lijeka…
Objava IMA LI LIJEKA; IMA LI LIJEKA… Četiri desetljeća zloćudnih ideja pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
