Gužve na hrvatskim cestama snažan su simbol prelaska iz lipnja u srpanj, to jest u drugi dio godine. Slike tisuća automobila koji pužu autocestama i snimke prepunih turističkih odredišta kao da imaju zajedničku svrhu: pokazati da živimo u doba blagostanja, masovnosti, životnosti… Čitava hrvatska javna godina na neki je način velika skretnica od stvarnosti, a takvomu viđenju pogoduju ne samo mediji, nego i državne vlasti kojima odgovaraju slike i dojmovi blagostanja. Primjerice, čak i kad se govori o rastu inflacije, to prate slike prepunih polica u trgovinama; čak i kad se govori o povećanju cijena nekretnina, to prate slike novca koji vrte bankarski brojači i gradilišta na kojima niču moderne urbane vile; čak i kad se govori o demografskim minusima, to prate snimke mnoštva ljudi na autobusnim i željezničkim kolodvorima. Uvijek neka vreva, žiža, izobilje – a stvarnost je često posve drugačija.
Masovnost će pratiti hrvatski put do kraja godine: sljedeća dva mjeseca izvještavat će se o gužvama na stadionima, naplatnim kućicama i megakoncertima, potom će se s početkom školske godine u rujnu prikazivati masovni dječji žamor, u rujnu i listopadu krcati će biti štandovi, berbe i jesenski festivali, a o blagdanu Svih svetih tisuće lampionima gorjet će na grobljima. Sve do adventa i Božića s izobiljima mirisa, okusa, i opet velikih okupljanja bez početka i kraja.
No svim time istodobno se ciljano skreće pogled od svakidašnjice većine hrvatskih ljudi, pogotovo starijih i siromašnijih. To je pogled koji na vješt način pogotovo bježi od dijelova Hrvatske u kojima su ceste sablasno prazne, a čim padne noć, do ganuća dovodi prizor seoskih kuća u kojima više ne gore svjetla, čak ni u božićnoj noći. Spontano pada na um redak s prvih biblijskih stranica: zemlja bijaše pusta i prazna… Za temeljnu spoznaju stvarnosti koja pokriva većinu hrvatskoga teritorija dovoljno je između kontinentalne i morske Hrvatske putovati cestama na kojima se ne plaća cestarina (»stara cesta«) da bi se čovjek uvjerio u razmjere pustoši, pa i siromaštva.
Neka se prođe obroncima Velebita, Zagorom, Udbinom, Vojnićem, Glinom, Petrinjom, Požeštinom, Posavinom, Likom, Gorskim kotarom i drugim predivnim krajevima u kojima se danas sa sjetom izgovara rečenica: »A nekad je ovdje bilo…«, bez obzira na sporadične turističke uspjehe.
Čak ni razgovori o demografskom izumiranju Hrvatske ne mogu izbjeći stvaranje dojma masovnosti, što se vidjelo i u priopćenju da je u Zagrebu (19. lipnja) održana javna rasprava o postavljanju temelja budućega Zakona o demografskoj obnovi, na kojem su sudjelovali »članovi Znanstvenog savjeta za demografsku revitalizaciju, predstavnici akademske zajednice, državnih institucija, lokalne i regionalne samouprave te brojni stručnjaci iz različitih područja«. Ondje su se u najboljoj vjeri kovali planovi za demografsku revitalizaciju Hrvatske i zacijelo nije bilo lako suočavati se s razmjerima katastrofe i odgovornošću pred kojom se nalazi današnji naraštaj vladajućih.
No barem u Hrvatskoj čija se većina vlastodržaca diči kršćanskim korijenima, i u narodu koji te korijene njeguje, ne bi trebala biti strana spoznaja da je doista malo obnova čovječanstva počinjalo u metropolama. Spomenimo »samo« ključnu: ni Nazaret u kojem je Isus začet po Duhu Svetom, ni Betlehem u kojem je rođen, ni Kana u kojoj je učinio prvo znamenje nisu bili velegradovi (u metropolama su, naprotiv, uglavnom bila mučilišta kršćana). Dakle, dosta je zavaravanja: ne će biti ni hrvatske demografske obnove sve dok se ona kuje i provodi mahom u velikim središtima, dok se istodobno u njegovanju slike blagostanja iskorištavaju gužve. Drugim riječima, tko je i osobno, i geografski i regionalno, i politički i ekonomski vjeran u najmanjem, vjeran je i u velikom. Tu metodu za izradu plodnih razvojnih strategija valjda još nitko od vladajućih nije iskušao, upravo zato što je jedina učinkovita.
Objava IMA LI VJERNIH U MALOME? Gužve i pustoši pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
