Da se pitanjem anđeoske grješnosti nisu bavili samo angelolozi poput sv. Tome Akvinskoga i bl. Ivana Dunsa Škota, najbolje pokazuje priznanje poljskoga pjesnika Czesława Miłosza da mu je »anđeoski grijeh« intelektualne hladnoće pomogao nadvladati Jacques Maritain. No anđeoskim grijesima bavili su se i pjesnici drugih narodnosti. Talijan Dante Alighieri glavni je Sotonin grijeh razabrao u »kletoj oholosti«, no Francuz Alfred de Vigny Luciferu pripisuje »goleme pomisli na znanje«. Dok eterični Rilke pretpostavlja da »čežnja (kao za grijehom)« potresa anđele »usta umornih« od jednolične tišine, pohotni Byron zlodusima spočitava tjelesni »grijeh ljudi«. Svakomu od tih stajališta našla bi se biblijska potkrjepa; no o bezgrješnosti dobrih anđela manje je svjedočanstava. Osim Pavlova zbora o »izabranim« dusima i Markova anđeoskoga pridjeva »sveti«, pripada im blještava bjelina anđeoskih haljina kojoj je više puta svjedočio Ivan.
»Prate ga na bijelcima Vojske nebeske, odjevene u lan tanan, bijel i čist«, promatra Ivan na otvorenom nebu anđele što slijede Krista »ogrnuta ogrtačem krvlju natopljenim« dok mu »iz usta izlazi oštar mač«. Prizor u kojem sama Riječ Božja jaši na konju bijelcu baš poput svojih poslušnika umjetnicima je stoljećima zadavao teškoću: kako vjerno dočarati Vođa i Vojsku nebesku, a ne srozati ih do zemaljskih vojvoda i vojaka? Jedinstvenu, a dvojaku rješenju dosjetio se talijanski slikar koji je i sam sjedinio dvije umjetničke epohe. Od Jacobella Alberegna očuvala su se tek dva ulja na drvu na prijelazu s bizantskoga simbolizma u Giottov naturalizam, no »Kavalkada« s »Poliptiha Otkrivenja« otkriva umjetnika koliko dosjetljiva toliko i neusiljena: pozlatu nebeskoga krajolika uravnotežuje sivilo stijenja, a Krista u svećeničkom ruhu slijedi četa istovjetnih mu anđela. No dok im u rukama spokojno vise uzde, oružje im izmiče pogledu.
Premda su stigme koje je primila sa šest godina izmicale ljudskomu pogledu, bol koju je Dorothea Swartze zbog njih osjećala uravnoteživao je spokoj stečen odricanjem od mlijeka i spavanjem na hladnom. No spokoj njemačke blaženice – preminule 1394., tek koju godinu prije mletačkoga slikara – posve su narušili njezini roditelji prisilivši je da se uda za trideset godina starijega oružara grube naravi. A što joj je spokoj moglo povratiti nakon suprugova zlostavljanja, gubitka imanja, smrti osmero djece i optužbe za krivovjerje? Bilo je to iskustvo sjedinjenja u kojem joj je »duša potekla u silnoj ljubavi i gorućoj čežnji poput rastaljene rude te se duhovno sjedinila s dragim Gospodinom«. Nimalo slučajno, među darove mistike kojima je posvetila sedam rasprava rekluza iz Montaua uz milosrđe je, savršenstvo života, kontemplaciju, izljev Duha, zanose i euharistiju ubrojila i ispovijed. Radost je to grješnika koju anđeli ne poznaju.
Objava JESU LI ANĐELI BEZ GRIJEHA? Bezgrješni izabranici, neusiljeni sjedinitelj i rastaljena rekluza pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
