Oprostiti, pomiriti se s bratom ili sestrom, ocem ili majkom, kolegom na poslu, misao je koja se prije ili kasnije rađa u mislima i srcu svakoga čovjeka. Koliko god se toj misli čovjek opirao, ona uvijek nekako postaje sve opipljivija. No misliti nadahnut evanđeljem, a još konkretnije misliti o praštanju nadahnut evanđeoskim tekstovima nešto je uistinu veliko, tj. nešto što čovjeku može stubokom izmijeniti život.
O oprostu biblijski pisci promišljaju na više mjesta. Već na prvim stranicama Svetoga pisma u Knjizi Postanka gdje pisac donosi razne pripovijesti iz obiteljskoga života vidljivo je kako je oprost tema od koje se ne može pobjeći. Do potrebe praštanja dolazi se pak iz raznih razloga. Nekada je uzrok potrebe za praštanjem ljudski grijeh, odnosno nešto što pojedinac čini drugomu čovjeku pa ga poslije moli za oprost jer ga je povrijedio. I to doista jest najčešći razlog da čovjek počne promišljati o oprostu. Jer oprost pretpostavlja odnos. Najzad, to mu je i smisao – ponovna uspostava narušenih međuljudskih odnosa. Međutim postoje i drugačije životne prilike. Naime često se govor o oprostu smješta u sasvim drugi kontekst, onaj gdje netko ne traži oprost te drugoga ostavlja povrijeđenim u njegovu jadu. Tada se sve mijenja, no govor o oprostu i dalje ostaje aktualan.
Životni trenutci kada se čovjek osjeća povrijeđeno i ostavljeno također su trenutci u kojima je pozvan praštati. Iako obnova odnosa nije na vidiku, opraštati treba i dalje. Postoje brojna iskustva međuljudskih odnosa gdje praštanje nije bilo moguće na obostran način jer se susret nije događao. Svećenici tako često znaju biti pitani što tada učiniti? Što u situacijama gdje drugi ne želi susret, kada jednostavno okreće glavu i bježi jer ne vidi smisao u razgovoru i pomirenju? Povrijeđen je do te mjere da osobu teško može ponovno susresti, a boji se da joj ne bi i naudio zbog siline gnjeva koja je prouzrokovana povredom drugoga. I tada treba zastati i ipak praštati. Jer to je, čini se, i smisao oprosta kakvim ga Krist naviješta u evanđeljima, a to čini i ove nedjelje.
Na Petrovo pitanje o oprostu koje više sliči na pitanje profesoru matematike, a ne nekomu vjeroučitelju, Isus odgovara pričom. Pretpostavlja njegovu inteligenciju i sposobnost zaključivanja. Pripovijeda mu o kralju i njegovim dužnicima. Priča je uistinu jasna te vrlo dinamična. Posredovanjem Isusovih prispodoba vjernici mogu misliti na način na koji misli Krist. Hrane se njegovim načinom gledanja na svijet i čovjeka. Istu misao trude se potom primijeniti i u praktičnom životu, i to svakoga dana.
Kušati Božju dobrotu
Matejeva zgoda prepuna je zanimljivih detalja i zapleta kojima se čitatelju želi prenijeti snažna duhovna misao o potrebi neprestanoga praštanja. Bogata je povijest interpretacije ovonedjeljne prispodobe, posebno iz perspektive likova. Kralj koji uređuje račune sa svojim dužnicima u tradiciji Crkve bio je tumačen kao sam Bog. On je naime gospodar dobara te ih po potrebi dijeli svojim vjernima. Gdje nastaje problem? Problem nastaje u trenutku kada čovjek ne shvaća da njegova odgovornost leži upravo u samoj odgovornosti za povjerena mu dobra. Ona nisu njegova, nego su mu dana privremeno ne bi li mu pomogla da realizira svoj život te se potom vraća nanovo u odnos s njihovim darivateljem – samim Bogom. Međutim ni to nije toliki problem jer kralj, tj. Bog, i to razumije. Velikodušno čovjeku prašta i otpisuje mu dug. Ne traži pod svaku cijenu da mu bude vraćen njegov kapital jer čini se da su mu puno važniji ljudi i njihovo dobro negoli njegov novac. Bog pokazuje da je mnogo važnije od novca izgrađivanje odnosa s ljudima. Jer Matej naglašava da sluga nije ni sposoban vratiti. Zato otpušta, prašta. Vidi ljudsku nemoć te joj prilazi u pomoć. Sve pak iz razloga ne bi li čovjek stekao istinsku sliku o Bogu, odnosno iskusio kako je Bog dobar te kako uvijek nanovo čovjeku prašta. Iako to prema ljudskim mjerilima ničim nije zaslužio.
Problem pak u Matejevu tekstu nastaje kasnije. Napustivši prostor kralja, sluga susreće svojega dužnika. Scena je identična kao malo prije. Matej upravo i igra na tu kartu prepoznavanja identičnosti situacije. No scena ni po čemu nije ista. Sluga ne postupa kao njegov gospodar. Čini sve suprotno onomu što je netom iskusio u odnosu s kraljem te čini nevjerojatnu glupost. U naletu bijesa davi slugu ne bi li mu ovaj vratio dug. Sve biva javljeno kralju te se nanovo situacija mijenja. Sluga tada gubi sve. Dug se mora vratiti. Nema oprosta duga. A ono što je još bolnije, događa se raskidanje odnosa s kraljem. Odnos biva prekinut svjesnim, slobodnim i voljnim činom sluge koji nije htio živjeti kraljev život. Nije htio biti dionik njegovih ideja, i to one najvažnije – o oprostu.
Matejeva priča, može se naposljetku zaključiti, ima prije svega didaktičku, a onda i katehetsku ulogu. Ona služi evanđelistu, a potom i samoj zajednici vjernika – Crkvi – da prikaže kako je važno praštati. I to samo iz jednoga razloga – Bog je čovjeku prvi oprostio i svaki vjernik uvijek nanovo u sakramentu pomirenja kuša tu Božju dobrotu. Temeljem toga iskustva svaki je čovjek pozvan praštati. Razlog je već rečen – uspostava istinskih međuljudskih odnosa i stvaranje svijeta koji je Božji svijet. A njega je teško graditi ako svatko neprestano drži svoju stranu, a premalo Božju stranu, to jest, ako previše stvara svoje prostore zadovoljstva, a premalo biva u prostoru Boga koji se prigiba u stvarnost svačijega života jer mu istinski želi dobro.
Objava KAKO JE VAŽNO PRAŠTATI Bog je čovjeku prvi oprostio i svaki vjernik uvijek nanovo u sakramentu pomirenja kuša tu Božju dobrotu pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
