S obzirom na broj ljudskih smrti za koje svjedoče Pismo i Predaja, pravo je čudo da katolici o smrti uopće govore u jednini. I površan slušatelj nedjeljnih čitanja zna da zbog smrti koju je namro Adam svi ljudi bijahu »mrtvi zbog prijestupa i grijeha«. No na zaseban su način mrtvi oni kojima zbog »lagodna života« od života preostaje tek ime. Stoga će »drugoj smrti« izbjeći samo oni koji su – »umrijevši Zakonu« – s Kristom »ukopani u smrt«, te »dan za danom umiru« naviještajući evanđelje. Sveti teolozi broj su smrti samo umnožili. Najdalje je otišao Augustin, koji je i smrt grijeha podijelio na stupnjeve po uzoru na tri osobe koje je Isus na zemlji uskrisio: Jairovu kćer, sina udovice iz Naina i Lazara. No mistični su teolozi smrt razabirali i u duhovnom rastu. Dok Katarina Sijenska pobraja krjeposti kao dokaz »smrti volje« što patnike oslobađa duševnih boli, Ivan od Križa tamnu noć duše opisuje upravo kao »okrutnu duhovnu smrt«. »Živim bez života u sebi, i nadam se toliko uzvišenu životu da umirem što ne umirem«, opjevala je slično iskustvo Terezija Avilska. No prvi ga je pjesnički sažeo Franjo Asiški.
Koliko god »Drugi Krist« bio omiljena ličnost – čak i među onima koji ne priznaju samoga Krista – toliko je i paradoksalna pojava. Najbolji je dokaz tomu Franjino pjesništvo: čovjek s kojim započinje povijest talijanskoga pjesništva na narodnom jeziku sastavio je tek dvije pjesme. Ipak, njegov je život obilovao genijalnim pjesničkim izrekama i autentičnim poetskim performansima, koji su vrhunac dosegnuli upravo u njegovoj smrti. Nju je nasmrt bolesni Asižanin iščekivao s tolikom radošću da je, kličući: »Dobro mi došla, sestrice smrti«, izazivao sumnjičavost čak i u onih koji su ga smatrali svetim. No tek je ležeći gol na samrti pohvalu smrti i uvrstio u Pjesmu brata Sunca, spjevanu baš u doba kada zbog bolesti očiju sunce nije podnosio. »Sestra tjelesna Smrt« za Franju je jedina smrt kojoj čovjek ne može umaći. No pravi je čovjekov neprijatelj tek smrt grijeha, koja drugoj smrti daje pravo da čovjeku naudi zavazda. Nju će čovjek izbjeći tek prigrli li svakodnevno četvrtu »sestricu«: umre li svojoj volji opraštajući »rad ljubavi« Božje i podnoseći mirno »bolest i nevolju«. Smrt je to koliko jedinstvena toliko i neprebrojiva.
kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može:
Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim;
blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Objava KOLIKO PUTA ČOVJEK UMIRE? Pohvala brata Franje pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
