– Što sad kažeš, stari? – proletje mi glavom kako ovo »stari« za me više nije samo sleng, kad me dan nakon kralja Tomislava i »kralja« Thompsona, odmah nakon mise ushićeno zaskočio Dankec. – Što ti kažeš na to da je gradu koji želi biti prvak u »Mreži duginih gradova«, to jest gradova LGBT frendova, održan najveći koncert na svijetu u čast tradicionalne obitelji, doma i nacionalne domovine?
– Eto, sve si sam rekao! Vlast manjine, najljevije sve od Pekinga do… Pekinga, velikodušno je dopustila većini da ima koncert, i sad se može dičiti svojom tolerantnošću, otvorenošću za druge i drugačije, i kakve sve još nemaju lažne frazetine kojima maskiraju vlastito jednoumlje. Konačno, ipak im je ta hrvatska raspjevana većina stvorila državu u kojoj se šepure i kojom upravljaju, pa moraju i oni koji koncert pustiti narodu. U trideset godina dopustili dva koncerta, za dva tjedna ionako će sve prekriti prašina, a za još dva-tri mjeseca možda će nanovo procesuirati one koje su na hipodromu našli i snimili s kapama i majicama »krivih obilježja«…
– Hajde, stalno gunđaš i prosipaš crnilo, to je zato što, »starac«, nisi ni bio na koncertu! – poklopi me Dankec. – Pa da vidiš hrvatsku mladost i zajedništvo, ponos i domoljublje, kako je to prelijepo!
– Ma nije on to tak’ mislil! Voli i on sve to… – kao »Deus ex machina« izronio Debeli da mi bude advokat. – Vilko je samo štel reć’ da je to sve u stilu one rimske »panem et kobasem«, ili tak’ nekak’, to jest da svaka vlast mora ponekad dat’ narodu da malo zdehne pa pomisli kak’ je sve fino u njegovu carstvu i državi. A još kad ti je vlast na principu »Malo nas je, al’ nas ima na svim važnim mjestima«…
– Da, volio bih i ja da je ovaj koncert »neka vrsta rezanja vrpce u novo vrijeme u koje je Hrvatska zakoračila«, kako lijepo napisa novinar Tihomir… – pokazah im da sam bar načitan, ako već nisam bio hrabar svoje bolesti prošetati hipodromom. – Ali, plašim se da je i naš koncert sve više u duhu te »Malo nas je…« Jer, kako se množimo i kakva nam je hrvatska demografska slika, za još kojih desetak godina ne ćemo moći napuniti ni dva ovakva koncerta! Ni uz pomoć dijaspore, svjetske i domaće, ne će više biti novih rekorda ako se grane posuše, a stoljetna obiteljska stabla poruše…
– Mene više plaši – prekida me Debeli, a dopuštam mu kao živomu svjedoku 5. srpnja i »Thompsonova u Zagrebu« – kol’ko desetica ili stotica tisuća od ove iste naše hipodromske publike puni dvorane i raznim Cecama, Brenama i drugim »pevaljkama« s najbližeg istoka?
– A mene još više i najviše plaši… – pojavi se ujedanput i naš pater Nedjeljko – koliki su, nakon što su okupljeni na hipodromu Bogu pjevali da ga »nikad ne će izdati«, još iste noći istoga Boga glasno psovali?
– Eh, pater… I Petar ga je triput zatajio, »izdao«, a toliko ga je ljubio. A narod, kud će narod bit’ savršeniji od prvoga pape i apostola? – izletje mi pa iznenadih samoga sebe neslućenom vjerničkom širinom. Ne birajte me za gradonačelnika, tko zna što bih sve ja mogao dopustiti.
Objava KONCERT NA HIPODROMU Malo nas je, al’ nas ima… pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
