Kad osoba kupi neku robu, postaje njezin posjednik i gospodar, i u interesu joj je da ta roba kvalitetno funkcionira. Isto je i s uslugom: kupac želi kvalitetnu protučinidbu za svoj novac. Ekonomska djelatnost gospodarenja otpadom drugačija je i specifična u odnosu na sve ostale ekonomske aktivnosti jer je otpad jedina roba za koju kupac plaća za to da je nema. Točnije, plaća uslugu da ne bi imao nešto što ima. Postoji ponor između vidljivoga privatnoga i nevidljivoga društvenoga rezultata. Takav legalni ekonomski posao posve je poseban i stoga proizvodi znatne ekonomske posljedice.
Nakon transakcije otpad se seli kod prodavatelja (usluge), a kupca u načelu više ne mora biti briga za kvalitetu usluge i što se dalje događa, sve dok je kupoprodaja odrađena po propisu, odnosno uz urednu prateću dokumentaciju. On u pravilu više ništa ne će potraživati u jamstvenom roku, nikad ne će tražiti povrat smeća, ni nekakav servis, popravak ni išta slično. Riješio je svoj privatni problem, brigu je prenio na drugoga. U većini slučajeva ne postoji izravan pritisak prema pružatelju na kvalitetu njegove usluge.
Budući da u gospodarenju otpadom kupac plaća da nešto više nikada ne vidi, ta obrnuta ekonomska logika čini otpad posebno pogodnim za kriminal jer se prihod ostvaruje već preuzimanjem, a najskuplji i najmanje vidljiv dio usluge (razvrstavanje, dekontaminacija, reciklaža, spaljivanje ili odlaganje) tek treba obaviti. Ili ne obaviti, ali svejedno naplatiti kao da će se obaviti. Ono najvažnije je u budućnosti, a kupac tu realizaciju niti vidi niti ju mora vidjeti. Što se njega tiče, on je pošteno platio, ima potvrdu da će se posao odraditi nekad kasnije i to je sve što mu treba. Ni u jednoj drugoj »normalnoj« ekonomskoj aktivnosti kupac nije nezainteresiran za kvalitetu usluge koju plaća. I premda mnogi ne žele biti ravnodušni ili davati prešutnu privolu za malverzacije, platitelji često nemaju alata za izravnu provjeru stvarne kvalitete usluge koju su platili.
Proizlazi da otpad često ima negativnu vrijednost (iznimke su metali, elektronički otpad, papir i sve slično što se profitabilno da ponovno iskoristiti). U klasičnoj transakciji kupac daje novac, a zauzvrat dobiva robu koja ima neku pozitivnu vrijednost. Kod otpada vlasnik predaje i robu i novac. Plaća ne samo za preuzimanje onoga materijalnoga (vidljivi dio posla), nego prije svega za odgovornost koja je s time povezana (nevidljivi, važniji dio posla). Rezultat većine drugih ekonomskih aktivnosti može se vidjeti ili upotrijebiti; nakon zidanja postoji kuća, nakon pisanja postoji tekst, a nakon ručka u krčmi postoji osjećaj sitosti. No kod otpada se uspjeh očituje u tome da nečega više nema. Kupac vidi da je kamion odvezao otpad, ali ne može vidjeti što se dogodilo prekosutra. Ne zna je li na kraju otpad doista razvrstan, obrađen, recikliran, spaljen u primjerenom postrojenju, izvezen u Burkinu Faso, ostavljen u skladištu ili zakopan u Lici. Zapravo on ne kupuje samo odvoz, nego prije svega obećanje: kupac plaća za »majke mi« da će se nešto učiniti. Financira obećanje, ali ga ne mora nužno biti briga jesu li to mrtva slova na papiru, jer je papir uredno platio. Njemu je bitno da ima papir, koji – poznato je – trpi sve.
Stoga je taj papir ključna komponenta ove ekonomske aktivnosti. Predaja otpada ovlaštenomu preuzimatelju uz propisanu dokumentaciju normalan je i potpuno zakonit postupak. Prostor za prijevaru otvara se kada se uredan papir prihvati kao dovoljan dokaz da je i stvarno postupanje uredno.
Na većini tržišta dokumentacija opisuje proizvod, a manipulacije idu u pravcu da se nešto što nema vrijednost deklarira kao da ju ima; papirom se iz ničega lažno stvori nešto. S druge strane u gospodarenju otpadom opet je »naopako«. Deklaracija stvara ekonomsku vrijednost tako što u njoj piše da nečega nema, iako ga ima; papirom se lažno stvori slika nepostojanja. Europol navodi da je rekategoriziranje opasnoga otpada u neopasni glavni način krijumčarenja opasnih tvari, a Interpol također detaljno opisuje lažno prikazivanje otpada kao rabljene robe ili druge dopuštene vrste otpada. Administrativna oznaka koja opisuje otpad nije tek dosadni birokratski detalj, nego ključni dio proizvodnoga procesa zarade kriminalaca. Lakoća fiktivne promjene papira opisuje vladavinu prava, koliko je ekonomija uređena, koliko su joj snažne institucije, kakva je razina svijesti o općem dobru i kolika je razina korupcije.
Koji su još razlozi zašto gospodarenje otpadom privlači genijalne zlikovce posvuda po svijetu? I što nepropisno odložen otpad govori o određenoj ekonomiji?
Giro bolla
»Smrtonosni koncentrat mračnih interesa i ravnodušnosti otrovao je prirodno i društveno okruženje«, rekao je papa Lav XIV. krajem svibnja pri posjetu okolici Napulja, gdje se godinama ilegalno odlaže otpad. »Mafijaši odavde su pokvareni, ali neuki. No oni industrijalci su pokvareni, ali su dobro znali što sadrže toksični kamioni kad su ih istovarali«, izjavio je pritom lokalni župnik. Čini se kao da je izrečeno nedavno u Gospiću. Kako je došlo do toga da žitelji Like vrlo lako mogu suosjećati sa žrtvama Camorre?
Postoji više razloga zašto je smrad otpada mošusni miomiris za kriminalce. Nalaze se u specifičnostima ekonomske djelatnosti koja ima »naopaku« logiku (negativna vrijednost, kupnja obećanja bez izravnoga interesa hoće li se to obećanje održati itd.). Trgovac drogom mora stvoriti ili pronaći potražnju za ilegalnim proizvodom. Kriminalac u industriji otpada iskorištava potražnju koja ne samo da postoji, nego je ima apsolutno posvuda, i koja je potpuno legalna. Svako poduzeće, svaki građanin mora se riješiti otpada. Ciljna skupina nije neka uska tržišna niša za specifičnu djelatnost, nego kompletno, cijelo tržište. Velik dio kupaca možda uopće ne želi sudjelovati u kaznenom djelu; želi samo jeftinu uslugu uz vjerodostojnu potvrdu. No postoje i brojni slučajevi u kojima se namjerno i svjesno skreće pogled i gdje se sumnjiv odvoz ne propitkuje jer je jeftinije praviti se glup (i pritom imati papir). Bez potražnje iz »poštenoga« svijeta ekomafija ne postoji.
Što je otpad opasniji, propisna obrada je skuplja. Upravo zato najstroža pravila mogu stvoriti najveću kriminalnu zaradu kad nisu praćena učinkovitim nadzorom. Pravila sama po sebi ne štite: štiti njihova provedba. Samo pooštrenje i složenija regulativa mogu povećati kriminal ako ne postoji društveni kapacitet za izvršenje. Društvo urušenih vrijednosti može imati prekrasnu, savršenu regulativu koja ne znači ništa jer se praktično ne primjenjuje. Stoga je naivno i promašeno misliti da će se išta bitno promijeniti pooštrenjem regulative. (U pogledu regulative EU već neko vrijeme postrožuje pravila za izvoz otpada izvan Unije. No kad se vanjski ventil zatvori, raste pritisak unutar EU-a. Čini se da bi Hrvatska mogla postati »unutarnji Treći svijet« Europske unije i primati ono što ne će ni talijanska mafija.)
Što nepropisno odložen otpad govori o pojedinoj ekonomiji i društvu iza nje?
Krijumčari, lopovi, dileri i njima slični jednoznačno su kriminalci, ali vlasnici poduzeća koja se bave gospodarenjem otpada daleko su promućurniji. Oni mogu, ako to žele, kombinirati legalan i ilegalan posao, i raditi istodobno i jedno i drugo. Rabe stvarne kamione, stvarne zaposlenike, dozvole, vage, skladišta, strojeve i sve ostalo, i ne skrivaju se iza nekih fiktivnih tvrtki inkorporiranih na Malti ili Cipru. Mogu miješati legalne i ilegalne pošiljke, pravilno i nepravilno obrađene količine, zakonite prihode i prihode od neispunjenih obećanja, stvarne i fiktivne podizvođače. FATF (neovisno, globalno, međuvladino tijelo koje postavlja globalne standarde za sprječavanje pranja novca) navodi da se prihodi od nezakonitoga prometa otpadom često miješaju s prihodima legalne djelatnosti. Europol tvrdi da velik dio ekokriminala provode legalna poduzeća, zbog čega se takvi slučajevi često pogrješno percipiraju kao obični prekršaji. To znači da kriminalci ne rabe legalnu tvrtku samo kako bi skrili kriminalni posao. Oni rabe i legalni i ilegalni posao odjednom, unutar iste organizacije. Isti kamion može sadržavati dvije potpuno različite »ekonomije«: korisni dijelovi mogu se prodati, a ostatak je trošak. Zločinac može naplatiti preuzimanje cijele količine, eventualno prodati vrijedne dijelove, a bezvrijedni ostatak nezakonito spaliti ili poslati u Gospić. Europol upravo takve obrasce navodi među uobičajenim načinima postupanja kriminalnih mreža.
Opasni otpad teško je i skupo zbrinuti. Znatno je lakše na papiru ga proglasiti mirisnim. Zbog toga su tehničari, administratori, odvjetnici, laboratoriji, carinski posrednici i krivotvoritelji jednako važni kao i vlasnici tvrtki za gospodarenje otpadom. Europol naglašava da se kriminalne mreže koriste specijaliziranim stručnjacima koji razumiju kemijsku klasifikaciju, dokumentaciju, međunarodna pravila i financijsko friziranje. Otpad možda jest prljav i smrdljiv, ali ekomafija nije primitivni, nego sofisticirani kriminal bijeloga ovratnika. Uz to ona ne upropaštava samo prirodu, nego i sve poštene reciklažere koji ne mogu konkurirati cijenom. Loši istiskuju dobre zbog nepoštene konkurencije i uništavaju tržišno natjecanje.
Cijene rada, raspoloživost postrojenja, porezi, naknade, kazne i kvaliteta nadzora razlikuju se od države do države. Zato otpad teče iz prostora u kojem je njegovo zbrinjavanje skupo tamo gdje je jeftinije, slabije nadzirano ili nije jasno regulirano. Pritom se rute mogu mijenjati, koristiti se posredničkim državama i višestrukim podugovarateljima kako bi se prikrili izvor i konačno odredište. Europol navodi da se kriminalne mreže koriste razlikama među zakonodavstvima i lažnim deklaracijama, a Interpol osobito ističe premještanje otpada iz strože reguliranih tržišta prema slabije reguliranima. Izvoz otpada iz EU-a u treće zemlje porastao je za 72 posto od 2004. i dosegnuo 35 milijuna tona godišnje (2023.), a 49 posto ide u zemlje izvan OECD-a. Iako izvoz otpada nije sam po sebi nezakonit i obuhvaća i legalnu trgovinu materijalima za recikliranje, u izvozu postoji i dio toksičnoga smeća kojega se neki pokušavaju protuzakonito riješiti.
Što kažu Europol i Interpol?
Naizgled čist grad ili država ne moraju imati čistu ekonomiju. Mogu samo biti dovoljno bogati da svoj najprljaviji dio pošalju daleko od očiju, daleko od srca. No bogate zemlje ne postaju čišće samo zato što su bogate. Moraju imati funkcionalne institucije koje bogatstvo mogu transformirati u zaštitu okoliša. Istraživanja pokazuju da korupcija pomiče tu granicu: što je država korumpiranija, to mora dosegnuti višu razinu dohotka prije nego što daljnji gospodarski rast počne pratiti smanjenje onečišćenja. Na uzorku od 94 države empirijski je testirana ekonomska teorija i zaključak je jasan: što je stupanj korupcije u državi viši, to je viša razina dohotka nakon koje onečišćenje počinje padati. Drugim riječima, korupcija poništava pozitivne ekološke efekte porasta bogatstva. Također je pokazan i učinak vladavine prava: uz bolje institucije zemlja ne mora postati toliko bogata da bi onečišćenje počelo opadati. Novija potvrda na 160 država tijekom razdoblja 1996. – 2018., u kojoj je izrađen indeks upravljanja koji uključuje učinkovitost države, regulatornu kvalitetu, vladavinu prava i kontrolu korupcije, pokazuje da dobre institucije omogućuju da gospodarski rast ranije postane »čišći«.
Planine nepropisno odloženoga smeća stoga govore o planinama bešćutnosti i iskvarenosti onih koji su na tuđu djecu, unuke i praunuke navukli ne samo brdo troškova koji će se nekako već i platiti, nego ih i izložili velikomu dugoročnomu riziku boleština kojima nema lijeka, sve u zamjenu za svoju privatnu kratkoročnu korist. Troškovi sanacije i liječenja toliko su visoki da se može govoriti o veleizdaji nacionalnih ekonomskih interesa. A gdje je vrh te planine? Kraj se još ne nazire…
Požar kao najjeftinija tehnologija obrade
Objava LIKA: NAŠA SLIKA? Što nepropisno zbrinut otpad govori o pojedinoj ekonomiji pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
