Zahvaljujući smeću i štetnomu otpadu, Lika i Gorski kotar, poznati po čistom zraku i zdravoj vodi, izvučeni su iz anonimnosti. Naime Like i Gorskoga kotara nije bilo ni u meteorološkim prognozama jer su bili obuhvaćeni zajedničkim pojmom »planinska Hrvatska«, iako taj naziv obuhvaća i šira područja Hrvatske, a ne samo Liku i Gorski kotar. Ta dva kraja bili su u medijskoj anonimnosti.
Svojedobno je u ovoj kolumni, prije četiri godine (4. siječnja 2022.), pod naslovom »Najava potapanja koje vonja na kulturocid« pisano da je odnos prema Kosinju primjer zanemarivanja vlastitih vrijednosti. Bila je riječ o namjeri potapanja Kosinjske doline u svrhu izgradnje hidroelektrane, s posljedicom ne samo fizičkoga potapanja Kosinjske doline, nego i potapanja kulturne prošlosti toga kraja te da pritom nisu isključene ni moguće štetne ekološke posljedice.
Dakle postavili smo tada pitanje jesu li važniji ljudi toga kraja i kulturna prošlost ili je to potapanje opravdano iz ekonomskih razloga. Podsjetili smo da su u 15. stoljeću tiskani u Kosinju glagoljski Misal (1483. g.) i nešto kasnije glagoljski Brevijar (1491. g.) i da bi se Hrvatska trebala ponositi svojom prvom tiskarom i glagoljicom. Zašto je to važno? Bila je to prva hrvatska tiskara. Glagoljski Misal i Brevijar tiskani su samo dvadesetak godina nakon prvih tiskanih knjiga u Njemačkoj, u kojoj je Johannes Gutenberg izumio prvi tiskarski stroj. Tada je Hrvatska, zahvaljujući crkvenomu redu pavlina, potvrđivala svoju civiliziranost i kulturu koja je bila ravnopravna s tadašnjim najkulturnijim narodima Europe. Zato je u naslovu toga teksta upotrijebljen izraz »vonja« na kulturocid (a ne »miriše«). Upozoreno je da su ljudske i kulturne štetne posljedice nesporne jer potopit će se kuće, crkva i groblje, a ljudi raseliti. Ne pita se ništa ni ikoga jer je važan strateški projekt Hrvatske elektroprivrede, dakle ne ljudi. Takvom politikom hrvatska unutrašnjost sustavno se prazni od ljudi, ali i kulturno pustoši.
Zato današnja otkrića sa smećem i potencijalno štetnim otpadom, pasivnim krajevima Hrvatske (Gorski kotar, Senj i dr.) dokazuju da se odnos nije promijenio. Naprotiv, proširen je i na razvijenije krajeve Hrvatske (Poznanovec i dr.), a proširuje se i dalje na Dalmaciju. Sve izneseno pojavni je oblik pogrješne politike, dakle njezino je lice.
Međutim takva politika ima i svoje naličje, a ono treba također biti faktor upozorenja. To su mjesta gdje se otpad odlaže, čak nažalost uz suglasnost lokalnih vlasti i prešutan pristanak državnih vlasti i institucija. Uzet ćemo za primjer Gospić i Poznanovec.
U Gospiću je smeće koncentrirano u žitne silose i uz njih. Nitko se ne pita koju su svrhu imali ti silosi i čiji su bili. Silos i pripadajuće nekretnine u Gospiću bile su u vlasništvu bivšega Poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Velebit.
Dakle proizvodila se i skladištila hrana. Po nekima to nije bilo isplativo pa smo se orijentirali na lošiju i nezdraviju uvoznu hranu. Likvidacijom PPK-a Velebit ukinuta su radna mjesta, a lička je poljoprivreda zamrla. Banka je jeftino prodala nekretnine domaćoj obiteljskoj tvrtki »Tipos Resurs« (bitno je da ima strani naziv pa bolje zvuči, iako je vlasnik hrvatska obitelj). Nekretnine su plaćene 224 tisuće eura (danas jedan bolji stan), a odmah nakon toga na ime tih nekretnina (jamstava) podignut je kredit od 1,4 milijuna eura kod Zagrebačke banke. Ponovno je na djelu uobičajena praksa »jeftino kupljeno – skupo prodano«. Zato nitko nema pravo pitati za podrijetlo imovine jer banka je sigurno ispravno procijenila vrijednost nekretnina. Vezano uz takve procjene vrijednosti, podsjećamo da je nekada u pravnom sustavu Austro-Ugarske, pa i kasnije, postojalo načelo »prikrata preko polovice« kod sklapanja kupoprodajnih ugovora, prema kojem se ugovor mogao pobijati ako je utvrđeno da je kupoprodajna cijena bila utvrđena za manje od pola vrijednosti.
U ovom slučaju država je pristala da se nekretnina proda za znatno nižu cijenu od njezine stvarne vrijednosti (koju je naknadno utvrdila banka kao jamstvo). Nažalost to je čest slučaj odnosa države prema imovini. Transakcije su po zakonu, nitko nije ništa ukrao, iako je to s gledišta pravde i morala također krađa. U tome je razlika između prava (propisa) i pravednosti.
U slučaju otpada i smeća u Poznanovcu (Bedekovčina, Hrvatsko zagorje) nekretnina je bila vlasništvo tvornice obuće »Inkop«, sa stogodišnjom tradicijom. Proizvodila je visokokvalitetnu obuću za vojsku i policiju te radnu obuću, a i obuću za građanstvo. Stečaj je okončan 2022. g. Zaposlenih je bilo više od 100. Tijekom stečaja dio opreme i proizvodnje unajmila je i kupila nova tvrtka (Inkop d.o.o.). Devastirani i nekorišteni dijelovi staroga tvorničkoga kompleksa i okolnih parcela ostali su zapušteni, a na to je navezeno više od 13 000 tona otpada, od kojega je jedan dio (oko 4,5 tisuća tona) opasnoga otpada iz Slovenije.
Ni u tom slučaju nitko se ne pita zašto je država (vojska i policija) odustala od narudžbi, dakle proizvodnje obuće i time pripomogla stečaju. Odgovor na to pitanje također je jedno od naličja nebrige države za ekologiju, ali i za opće dobro (zaposleni i zdravlje).
Ne može se niti smije odgovornost za takvo stanje prebacivati samo na pojedince ni na lokalnu samoupravu, a pritom zaobilaziti ministarstva i druge državne institucije.
Objava LOKACIJA, LOKACIJA, LOKACIJA Lice i naličje smeća pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
