– Kao kost u grlu stoji mi taj novi projekt »Dinamova« stadiona, ne mrem vjerovat’! Pa oni buju samo nadoštukali strehe na ovu »staru rugobicu s istoka grada«?! – započinje Debeli za stolom najdraže »treće poluvrijeme« našega penzionerskoga hodometa. – Kaj buju stvarno to napravili?
– Budu, budu, ovi novi su »tvrđa kost« od onih starih, koji su mijenjali ime »Dinamu«… – »tješim« ga biranim riječima. – Da su tada bili takvi odlučni, sad bi se zvali »Croatia« i ne bi jedini, od Albanije i Rumunjske do Istočne Njemačke, nosili svekomunističko ime koje postoji još samo u »bratskom« ruskom nogometu. Tog bi se imena danas sjećali još samo mi mladi starčići, koji bismo već postali ponosni na novo ime. Tako ćemo i novi stadion prihvatiti. Glavno da je nov i funkcionalan, da se ne moramo sramiti kad »Vatreni« dočekuju druge repke.
– Ma da? Makar zgledal kao pregažena kartonska kutija? Makar bil’ propuh na sve četiri tribine, čije će rubove navijači izbjegavati kak posjet punici?! – razmahao se Debeli. – A možda su tribine razmaknute da imamo »ZOO-VAR«, da i medvjedi iz Maksimira mogu gledati je li bio ofsajd ili ne?! I, neobično, od 88 radova iz 20 država, pobijedio baš rad iz Milana, hm… Dajte, najte!
– Što, Debeli, jutros si se probudio kao arhitekt? – prekida ga Željac. – Jučer kao prometni stručnjak, kad su ugledali onog starčića koji vozi, a zabranjeno mu je; sutra ćeš se probuditi kao stručnjak za otkrivanje »nepostojećih« migrantskih ruta, preksutra kao sindikalist ZET-a… Što se ti razumiješ u arhitekturu?
– Ne moram bit arhitekt pa da vidim da je ovaj projekt staromodan, izvan vremena i prostora. I izvan pameti! – Boris se advokatski uključuje. – Pa i splitski Poljud je suvremeniji!
– Ae, moji dinamovci, i dalje ćete biti nesritni da ne morete imat’ stadion ka i »Hajduk« – izaziva Toma dalmatinskih korijena. – Ea, kad je umra hrvatski arhitekt naše splitske lipotice, vi ćete po talijansku…
– »Lipotice«? Ma, obične školjke! – Franc se dao upecati. – Valjda je u pola stoljeća i arhitektura otišla koji korak dalje?
– Je, eno vani sve stadionske školjke sad već rade s poklopcem. – zaoštrava Toma. – A ovaj »Dinamov« stadion bit’ će, i nadalje, više nekako »čučavac«. Poljski, makar u Hrvatskoj, ha, ha!
– Vi ste obične neznalice – našem kulturnjaku Željcu dojadilo – pa i ne razumijete što zbore stručni arhitekti koji kažu da je projekt sjajno »izgeneriran i reinterpretiran u odnosu na stari stadion«, da je to »planetarno i relevantno genijalno rješenje« te »dovoljno natkrivena i zaštićena arena«.
– A arene nigdi! Zar nisu arene kružna, ovalna borilišta? – iznenađujuće stručno uzvraća Debeli. – Više smo mi tu oko stola arena nego ta prikaza od novog igrališta!
– Eto, baš ovo su i željeli! – Dankec se uključi da zaključi. – Bacili nam ovu maksimirsku kost da se oko nje glođemo, svađamo i prepiremo, dane i sate gubimo kao da nemamo većih i važnijih problema pred nosom s opasnim otpadom, obranom, odgojem, obrazovanjem… Ooo!
Objava MAKSIMIRSKA KOST Stadion koji svi gradimo pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
