»Postali smo stranci u vlastitoj zemlji«, riječi su kojima je poduzetnik i vizionar Zvonko Pešić iz Šibenika opisao novije lice masovnoga turizma. U vrijeme kad se govori o broju ostvarenih noćenja u turističkoj sezoni, koji je za oko 1 posto porastao u odnosu na 2025. godinu, svatko tko je odrastao u turističkom mjestu ili godinama ljetovao u Hrvatskoj ne može ne primijetiti još nešto – devastaciju jadranske obale. Od prodaje zemlje predaka građevinskim tvrtkama i investitorima koji obalu pretvaraju u izložbu golemih betonskih lego-kocaka preko betonizacije i nasipavanja obale pijeskom pa sve do eliminacije stoljetne vegetacije alepskoga i primorskoga bora sustavno se uništava sve zbog čega se turizam i razvio. Dok buja neobuzdana izgradnja apartmanskih blokova koji veličinom i izgledom nagrđuju mediteranski krajolik, plaže i hoteli okrupnjavaju se u goleme resorte koji istiskuju lokalno stanovništvo i domaće turiste. Usporedna je s tim pojava pretvaranja sela u kolonije vila s bazenima, što uz stalno smanjivanje poljoprivrede nagriza prirodnu i kulturnu baštinu. Dug poročni lanac neodrživoga turizma odjeknuo je i u riječima mons. Dražena Kutleše u propovijedi na Veliku Gospu u Mariji Bistrici kada je ustvrdio: »kada čovjek izgubi nebo, počne gubiti i zemlju«.
Pogrješna teza: turistizacija ad infinitum
Velika razvedenost hrvatske obale, uz obilje otoka i kanala, stvorila je mediteransku formulu života koja privlači ljepotom okoliša. Hrvatski Jadran od šezdesetih godina 20. stoljeća zahvaćen je turistizacijom koja je dugo slovila kao sinonim za razvoj i napredak. Međutim kulminirala je podređivanjem cjelokupnoga života turizmu, sve na temeljima uvjerenja da je stupanj razvoja turizma jednak uspješnosti zajednice. Teza je pogrješna; turizam je podložan vanjskim šokovima, uzrokuje rast cijena, manjak radne snage, uništenje okoliša i povlačenje domicilnoga stanovništva – drugim riječima, uništava temelje na kojima se razvio. I dok su raniji kritičari masovnoga turizma poput istarskoga rock-kantautora Francija Blaškovića osamdesetih godina upozoravali da su zbog brze turističke zarade ljudi zanemarili obrazovanje i kulturu, danas je sve očitiji problem uništenja okoliša i svojevrsne »dvostruke zamjene« stanovništva; turistički djelatnici postaju radnici iz trećih zemalja, a domaćih je gostiju relativno malo jer im je ljetovanje u domovini preskupo. Na veliku su dobitku jedino vlasnici nekretnina i oni koji svoje nekretnine i zemlju prodaju investicijskim megatvrtkama, no riječ je o dobitku upitne održivosti. Proizvodnja bilo čega na Jadranu smanjuje se – uključujući i ovčarstvo na Pagu – a jezgre gradova pretvaraju se u muzeje na otvorenom. Primjeri su Split i Rijeka, nekada velike industrijske luke, čije su stare jezgre opustjele. Istodobno područja s izraženom tradicijom poljoprivrede i stočarstva, poput unutrašnjosti Istre, postaju enklave modernih betonskih vila s bazenima.
Prvo betonizacija, onda »tumori«, a potom resortizacija
»Pical Resort, Valamar Collection«, hotelsko-bazenski kompleks u Poreču čiji su većinski vlasnici austrijske tvrtke, otvoren je u siječnju 2025. i u medijima predstavljen kao najznačajnija investicija u hrvatskom turizmu, kao »mjesto koje mijenja sliku odmora«. Da se slika odmora na Picalu doista promijenila mogu potvrditi građani Poreča, među ostalim i da je devastirana borova šuma uz more rijetke visine i kvalitete, koja je davala dubok prirodan hlad koji je cijenjena rijetkost. Riječ je o projektu vrijednom 200 milijuna eura, u kojem je istarski župan Miletić vidio »važan iskorak u daljnjem razvoju kvalitetnoga i održivoga turizma u našoj regiji«. Opravdano je, međutim, postaviti pitanje što je ondje točno održivo osim činjenice da je prijašnje područje obale sa šumom i nizom nešto manjih hotela te uzorno uređenim plažama pretvoreno u golemi elitni resort koji obećava rad cijele godine, a čiji se »beach-barovi« ni po čemu ne razlikuju od sličnih mjesta u Egiptu i Italiji?
»Nitko od građana našega grada nije bio baš zadovoljan idejom masovne izgradnje i uzurpiranjem jedne predivne šumice koja je nažalost izvukla deblji kraj u neobuzdanom trčanju za profitom«, prokomentirala je Barbara Poropat, turistička djelatnica i rođena Porečanka. »Meni je svako posječeno stablo dragocjenije od betona, umjetne trave, umjetnoga pijeska, uvijek sam protiv megalomanskih zahvata koji uništavaju okoliš, prirodan hlad i stoljetne borove. Da ne govorimo o tome kako ono malo preostalih stabala upotrebljavaju za adrenalinske aktivnosti, zabijaju u njih silne čavle. Na taj način pretvaramo našu obalu u španjolski, turski i egipatski oblik turizma, gubimo ono po čemu smo bili prepoznatljivi«, pojasnila je I. K. iz Poreča, koja je proputovala svijet. Sreća je u nesreći što plaža i dalje ostaje otvorena za građane, što u susjednoj Italiji odavno nije slučaj. Trendu resortizacije obale prethodila je betonizacija; prekomjerno nasipavanje i cementiranje obale, izgradnja lučica i marina, a potom i divlja apartmanizacija koja je svoje najgore plodove svojedobno donijela na potezu između Splita i Omiša, a u novije vrijeme u okolici Zadra. Novijega je datuma međutim neplansko nicanje golemih betonskih zgrada s desetcima apartmana po gotovo cijelom Jadranu koje je sugovornica Silvija Škoda iz Povljane na otoku Pagu nazvala »tumorima«.
Betonska kancerogeneza na Pagu
»Riječ ‘tumori’ najbolje opisuje da je riječ o neplanskoj i pretjeranoj gradnji koja nagriza prostor i mijenja prepoznatljivost naše Povljane. Posljednjih nekoliko godina izgradnja takvih zgrada uzela je previše maha i nažalost ne nazire joj se kraj. Glavnu riječ vodi kapital i interes šačice povlaštenih pojedinaca. Ništa nije u skladu s okolišem, ne poštuje se integritet mjesta, priroda, sama narav otoka kojim dominira sivo i plavo, ta monotonost krša, kamene obale, sve se to uništava i betonira iz dana u dan. Obale se nasipavaju parking-šljunkom, uz sustavno uništavanje ekosustava«, rekla je Silvija Škoda. »Nije problem u svakoj novoj zgradi niti sam protiv razvoja i turizma, ali problem nastaje kada se gradi bez dovoljno promišljanja o prostoru, infrastrukturi, prirodi i kvaliteti života ljudi koji ondje žive. Povljana je vrijedna upravo zbog svojega krajolika, mora i karaktera, a bojim se da nekontrolirana apartmanizacija dugoročno može uništiti ono zbog čega je ljudima taj prostor uopće privlačan«, pojasnila je.
»Periski nema, ali ni drugih školjkaša«
Silvija Škoda po struci je nastavnica biologije i kemije, a rekreativno se bavi ronjenjem. Sa žaljenjem je potvrdila kako je masovni turizam poharao žive vrste u podmorju, koje su dale krila razvoju lokalne gastronomije. »Baš sam jučer išla roniti. Ni jednu jedinu školjku nisam našla, ni praznu ljušturu, a kamoli živu školjku. Masovni turizam napravio je svoje. Pritom mislim na školjkaše koji nisu službeno ugroženi, a periski pogotovo nema, ni traga«, rekla je sugovornica.
Uniformiranje i korpoprivatizacija
Nije tajna da je, kamo god čovjek otputovao, sve teže iskusiti ili kupiti nešto autohtono, a »elitni« turistički kapaciteti posvuda izgledaju navlaš isto. Komercijalizacija prostora zbog turizma nužno vodi do uniformiranja, primijetila je porečka etnologinja Ivona Orlić još 2007. godine. Na temelju terenskoga istraživanja utjecaja masovnoga turizma na Istru navela je da su još osamdesetih kao njegove negativne posljedice lokalci isticali »ekspanziju poroka (hazarda, prostitucije, alkoholizma, narkomanije, krađe) i promjene u potrošnji«. »Narodna umjetnost i običaji pretvaraju se u kič; ugrožene su prave vrjednote i ideali. Problem je i prometna zakrčenost, gubitak prostora za parkiranje, uznemiravanje, veća proizvodnja smeća, opća degradacija okoliša, rast cijena nekretnina.« Danas lokalno stanovništvo tijekom ljetnih mjeseci ograničeno može uživati u blagodatima obale. Pomoćnica u nastavi iz Rovinja, koja je željela ostati neimenovana, u srpnju je posvjedočila kako je za djecu osnovnoškolce u sklopu ljetnoga kampa grad predvidio plažu za koju se pokazalo da je plaža za pse.
Budući da je pomorsko dobro prema zakonima Republike Hrvatske javno, ograđivanje hotelskih plaža temeljem koncesija iz prijašnjega zakonodavnoga okvira izaziva reakcije aktivista, kao što je slučaj riječke plaže Costabelle koji je u lipnju kulminirao piljenjem lanca na ogradi plaže u tri navrata. Pobuna građana protiv turističke eksproprijacije javnih dobara možda je najglasnija u Dubrovniku, no protiv fizičkih barijera na plaži Pical aktivirali su se 2014. Porečani, a ove godine protiv izgradnje dviju novih marina građani maloga mjesta Krigadora u Istri.
Zašto stanovnici Paga sve manje proizvode paški sir?
Zelenila previše i uz Červar-Porat?
O slučaju degradacije drveća uz biciklističku stazu kod turističkoga naselja Červar-Porat izvijestila je T. M., Zagrepčanka koja godinama ondje ljetuje. »Biciklistička staza od Poreča do Červar-Porta jednim dijelom, od plaže Havaji prema Červar-Portu, prolazi kroz uski šumarak, ‘stisnut’ između maslinika i mora. Taj uski pojas zelenila, degradirani oblik šume u kojem se još ponegdje nalazi poneki veličanstveni hrast koji svjedoči o nekadašnjoj staroj šumi, pomorsko je dobro te je dom brojnim zaštićenim pticama pjevicama, kao i drugim zaštićenim vrstama poput veprine ili jelenka. Nažalost, iz godine u godinu tijekom ‘redovitoga održavanja’ biciklističke staze komunalno poduzeće traktorima s priključnim pilama i rezačima grana tu biciklističku stazu proširuje uništavajući postojeće drveće, koje se nalazi sa svake strane biciklističke staze, čineći je tako prohodnom za automobile i kampere, a sve manje podobnom za bicikliste. Uz to su primjetna i ‘čišćenja’ šume koja se na taj način prorjeđuje, čime se, zbog blizine mora, oslabljuju preostala stabla, zbog čega postaju podložna bolestima i manje otporna na stres uzrokovan posljedicama klimatskih promjena – dugotrajnim sušama i visokim temperaturama, te se zbog toga događa i erozija tla koje jake kiše ispiru u more«, posvjedočila je sugovornica.
Pokušaj održivosti zvan Dubrovnik
Turističkoj zajednici grada Dubrovnika 10. kolovoza dodijeljena je prestižna nagrada Virtuoso Global Stewardship Award 2026 u kategoriji destinacija, kao priznanje za kontinuirani razvoj održivoga turizma i odgovorno upravljanje destinacijom. Neki su mediji u njoj prepoznali uspjeh višegodišnjih nastojanja gradske vlasti da vrati cjelogodišnji život u stari grad, ograniči nekontrolirani priljev turista i na taj način usmjeri Dubrovnik, stoljetni grad slobode, prema održivosti. Broj dopuštenih kruzera s osam je smanjen na dva, a uvedeno je i dnevno ograničenje posjetitelja staroga grada. »Trebalo bi malo smanjiti i građevinske radove da ne bi, ne daj Bože, uništili zelenilo oko grada. Problem je promet, nisu napravili cestu koja bi smanjila promet preko Pila, sve se gužva na Pilama. Trebali bi uvesti neke brodske linije oko grada kako bi smanjili aute i autobuse«, rekla je Iris Kolendić iz Stona, čiji su roditelji vlasnici apartmana u dubrovačkom kvartu Ploče.
Samostanski vrt u Šibeniku: održivost je autentičnost
O tome kako izgleda održivi turizam razgovarali smo sa Zvonkom Pešićem, vizionarom, nastavnikom i poduzetnikom iz Šibenika koji je 2007. obnovio stoljetni vrt samostana sv. Lovre u starom gradu. Samostanski mediteranski vrt danas je jedinstven u Hrvatskoj, s karakterističnom križnom stazom i četirima poljima u kojima raste začinsko bilje. Osim što je postao nezaobilazna turistička destinacija, vrt je nagrađen nizom turističkih nagrada. Pešić je dobio prostor bivšega samostana i zapuštenoga vrta na upotrebu od oca franjevaca te je prostor i nadalje u vlasništvu Katoličke Crkve. Nakon što je angažirao krajobraznoga arhitekta Dragutina Kiša da oblikuje vrt u duhu srednjovjekovnih samostanskih vrtova, što je obojici bilo i duhovno iskustvo, Pešić je u prostoru samostana otvorio privatnu gimnaziju, a danas je ondje hostel. U predvorju vrta posjetitelji se mogu okrijepiti u ambijentalnom caffe-baru i restoranu. Vrt je i edukativnoga karaktera, u njemu skupine posjetitelja mogu učiti o ljekovitom i začinskom bilju. »Kroz vrt godišnje prođe između 60 i 80 tisuća posjetitelja. Velik su interes za vrt pokazali i mediji, o njemu je reportažu snimio poznati BBC-jev novinar Monty Don. Projekt mora biti samoodrživ, zato smo otvorili kafić i restoran. Nažalost, postali smo stranci u vlastitoj zemlji, masovni turizam kao jedina gospodarska grana nije održiv. Turisti uvijek žele vidjeti nešto autohtono i autentično. Najvrjednija je turistička ponuda – koja privlači tisuće ljudi u Šibenik – šibenska katedrala«, rekao je Pešić.
Festival usporenoga putovanja i uzgoj autohtonih pasmina
Postoje ljudi svjesni problema, koji žele ne samo održivi turizam, nego i održiv način života općenito. Tako Goran Blažević iz Barboja kod Umaga, putopisac poznat po putovanju pješke, već četvrtu godinu u srpnju organizira Festival usporenoga putovanja. Takvo putovanje podrazumijeva pješačenje, vožnju biciklom ili vožnju kajakom, a osim ekološke održivosti ima brojne prednosti: upoznavanje prirode i kulture na prisan način te povezivanje s lokalnim zajednicama. Veoma važnu promjenu pokreće i novoosnovana Udruga uzgajivača autohtonih pasmina Istre koja je u postupku registracije. »Naši su ciljevi očuvanje istarskoga goveda, magarca, ovce i koze, očuvanje pašnjaka, livada i sela, zaštita bioraznolikosti, zaštita štale i proizvodnja zdrave hrane. ‘Zaštita štale’ znači omogućiti ljudima da u štalama drže životinje. To često nije slučaj ili zbog divlje apartmanizacije, zbog koje se naselja šire, ili zbog zaštićenosti područja na kojima je zabranjeno bilo što graditi. Općine Vodnjan i Galižana zaštitile su štale, a tu bi praksu trebalo proširiti ne samo na ostatak ruralne Istre, nego i na cijelu Hrvatsku. Stoka na ispaši štiti šume od požara. Želimo zakon koji će u razdoblju od 50 godina prednost koncesije na državno zemljište dati stočarima«, rekao je Andrea Gasparini iz Vrsara, predsjednik udruge i nagrađeni uzgajivač magaraca.
Objava MALO DRUGAČIJI POGLEDI NA TURISTIČKE PONUDE Devastacija Jadrana – naličje neodrživoga turizma pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
