Nedavno je u Zagrebu održan međunarodni znanstveni skup »Lik Blažene Djevice Marije u 21. stoljeću: teološke i kulturne perspektive«. Na skupu je u ime Papinske međunarodne marijanske akademije, uz njezina predsjednika o. Stefana Cecchina, sudjelovala i njezina istaknuta predstavnica dr. s. Daniela Del Gaudio. Glas Koncila je redovnicu i priznatu teologinju zamolio za razgovor, koji je nadahnuće pronašao u skupu održanu u marijanskom mjesecu listopadu.
Potrebna nam je zato što o Mariji govori sama objava, Sveto pismo. Od same Knjige Postanka Bog nam, dok naviješta Otkupitelja, govori o Majci. I Novi zavjet, već kad govori o navještenju, naglašava ‘da’ koje je ta žena rekla Bogu. A potom je u važnim trenutcima Isusova života, posebno pod križem, ali i kasnije, na dan Pedesetnice pa sve do Otkrivenja, u posljednjoj bitki, postavlja kao znak utjehe i nade za Božji narod koji hodi u povijesti. To znači da je ta žena važna. Što nam dakle o Mariji kaže Sveto pismo, tumačeno jasno u tradiciji Crkve? Pozvana biti Majkom Božjom, Majkom Isusovom, ona je vrata kroz koja je Bog utjelovljenjem ušao u svijet; a potom pokazuje i put po kojem, po Isusu, dolazimo k Bogu. Kad Lukino evanđelje govori o Isusovu rođenju, kaže da su pastiri vidjeli Majku i Dijete. Marija nam pruža Isusa. Mogli bismo o njoj i ne govoriti, no tada bismo se odrekli silnoga bogatstva njezina primjera, njezina iskustva, ali i njezina posredovanja, njezine pomoći, njezina zagovora pred Bogom.
Uistinu, Marija nam pokazuje taj nevjerojatni domet, da stvorenje u sebi može nositi svojega Stvoritelja. Marija je postala jedno s Bogom, štoviše dala je Riječi tijelo, ljudskost. To je izvanredno!
Da, mariolozi govore da ne bismo trebali govoriti o marijanskoj duhovnosti, na način na koji primjerice govorimo o franjevačkoj ili dominikanskoj duhovnosti, nego o marijanskoj dimenziji kršćanske vjere kao takve. Naime Marijino je otajstvo upravo ucijepljeno u Kristovo otajstvo i ne možemo prihvaćati ovo posljednje a da barem implicitno ne prihvatimo Marijinu ulogu.
Recimo da se do Drugoga vatikanskoga koncila mariologija zaustavljala prije svega na marijanskim dogmama, udaljavajući se na taj način od povijesne dimenzije. Danas nas više zanima povijesnost: Marija kao žena i majka uvrštena u povijest starozavjetnoga Božjega naroda i u povijesni hod Crkve. To znači da veći naglasak stavljamo na Sveto pismo. Jasno, Bibliju čitamo prema katoličkim kriterijima jer je inače ne možemo ispravno tumačiti. Drugi vatikanski koncil dao nam je taj povijesno-spasenjski interpretacijski ključ, tj. podsjetio nas je da sve njezine privilegije i sav njezin život moramo uvrstiti u Kristovo otajstvo.
Koji je Božji plan za čovječanstvo? Spasiti nas u Kristu, pozvati nas da budemo njegovi sinovi i kćeri u Kristu. U tom planu Marija ima svoje posebno mjesto, upravo zato što ju je Bog izabrao da bude Majka »Logosa«, Sina, druge božanske Osobe po Duhu Svetom. To ne znači da ta povijesno-spasenjska dimenzija isključuje marijanske dogme. One, štoviše, potvrđuju i opisuju jedinstvenost Kristova otajstva. Dogma o Bezgrješnom začeću govori, primjerice, o tome kako je Bog pripravio Mariju da bude majkom Kristovom, Bogorodicom. Dogmu o Marijinu djevičanstvu teolozi koji se bave kristologijom smatraju, nakon uskrsnuća, drugom potvrdom Isusova božanstva. Jer da je Isus imao zemaljskoga oca, bio bi ljudska osoba, ne božanska. No budući da je kao vječna Riječ koju Otac rađa postojao kao osoba prije utjelovljenja, bila mu je potrebna samo ljudska narav: nju mu je dala Marija začevši ga po Duhu Svetom. Već je sv. Leon Veliki govorio da je Isus istobitan s Ocem u božanstvu te istobitan s nama u ljudskosti: Bog mu je Otac, a Marija Majka. Veliko je to otajstvo, koje uvelike nadilazi spolnu čistoću samu po sebi.
Drugo obilježje suvremene mariologije jest njezina otvorenost ekumenskomu i međureligijskomu dijalogu. Dok se nekada mislilo da je mariologija zaprjeka ekumenizmu, sada se otkrilo da upravo s Marijom možemo snažnije naglasiti jedinstvo kršćana, polazeći međutim od Marijine vjere, poniznosti, molitve, a ne toliko od dogma koje drugi kršćani, posebno iz protestantske tradicije, vide kao katolički protagonizam. Slično je i s dijalogom s drugim religijama.
Suvremena je mariologija razvila još jednu prekrasnu temu, a to je »via pulchritudinis«, put ljepote. Riječ je o tome da se o Mariji govori ne samo u kategorijama »viae veritatis«, puta istine, tj. dogma, nego o otkrivanju Marije preko umjetnosti, preko kreativnosti. Tu također pronalazimo prostor za dijalog sa suvremenom kulturom.
Upravo tako, u antropološkom tumačenju i jest modernost pristupa. Nekada je pred takvim pristupom postojao strah, danas to više nije slučaj jer Marijini privilegiji formulirani u dogmama pomažu i nama danas, današnjim ljudima i današnjemu svijetu.
Prije svega moram reći da je riječ o vrlo osjetljivoj temi jer mnoga ukazanja nisu autentična. Stoga je potrebna razboritost. No s druge strane treba reći da ima i istinskih ukazanja koja pokazuju Božju moć da progovara čovjeku u ovoj našoj ljudskoj povijesti, uključujući i današnje vrijeme. Navest ću jedan primjer. Bila sam naime članica komisije za utvrđivanje »nichil obstat« za svetište Ruže Otajstvene (»Rosa Mistica«) u Montichiariju u blizini Brescie. Riječ je o iskustvu koje se događalo od 40-ih godina prošloga stoljeća do 1970. godine. Vidjelica je bila laikinja. Ta nam ukazanja pokazuju da je Gospa blizu svima, svim kategorijama ljudi, muškarcima, ženama, djeci, ljudima u braku, laicima, redovnicima, svećenicima… čak i onima izvan Crkve. Napisala sam knjigu o priznatim ukazanjima u svijetu. Imamo slučaj ukazanja nekršćanima u Vijetnamu, kao i u Indiji; slučaj ukazanja židovu Alphonseu Ratisbonneu u Rimu… Bog dakle šalje Mariju kao svoju glasnicu i evangelizatoricu. U buli »Spes non confundit« (»Nada ne postiđuje«) kojom je proglasio Svetu godinu nade 2025. papa Franjo doziva u sjećanje ukazanje u Guadalupeu te citira Marijine riječi mladomu Juanu Diegu: »Nisam li ovdje ja, tvoja Majka?« Eto, ukratko: Marija izvršava svoju majčinsku službu i ukazanjima, pokazujući da je Bog blizu nama i našoj povijesti. I uči nas novim pobožnostima. Primjerice, spomenuta Marija pod naslovom Ruža Otajstvena tražila je, preko triju ruža, molitvu, žrtvu i pokoru za posvećene osobe koje su u krizi i za svećenike koji izdaju svoj poziv, kao i pričest zadovoljštine 13. listopada, na obljetnicu posljednjega fatimskoga ukazanja.
Dakle, ako se prepozna – u skladu s odredbama koje je objavio Dikasterij za nauk vjere – da te pobožnosti nisu u suprotnosti s učiteljstvom, nego nam štoviše pomažu živjeti kršćansku duhovnost, bivaju odobrene kako bi služile izgradnji vjernika, onih koji se njima žele okoristiti.
Zašto se današnja mariologija otvorila međureligijskomu dijalogu?
Neka predavanja na skupu u Zagrebu tematiziraju Mariju u filmu ili u rock-glazbi, dakle u svjetovima za koje se može činiti da su daleko od vjere u tradicionalnom smislu riječi. Kako, prema Vašim spoznajama, Mariju doživljavaju oni koji za sebe kažu da ne vjeruju, ili nemaju jasno definiranu vjeru, ili su se možda udaljili od vjere i od Crkve?
Rekla bih da se okvirno može govoriti o dvjema kategorijama. S jedne strane imamo osobe koje gaje srdžbu ili su razočarane zbog nekoga oblika patnje ili nepravde koja im je nanesena te se osjećaju pomalo izdano od Boga, od Crkve. Druga skupina, u kojoj je posebno velik broj mladih, pati od usamljenosti, osjeća se krhko, nemoćno ili slabo pred izazovima života. I jedni i drugi traže nešto što im može dati osjećaj nježnosti, majčinstva. Lik Marije, posebno kroz molitvu krunice, može takve osobe približiti vjeri.
Da, mole krunicu, idu na ispovijed, provode sate na euharistijskom klanjanju. Upravo euharistijsko klanjanje danas privlači uistinu mnoge, posebno mlade. Što tu traže i što nalaze? Božju prisutnost među nama. Slično vrijedi i za okrenutost Marijinu liku. U njoj prepoznaju Božju prisutnost, dobrotu, nježnost. To je posve u skladu s onim njezinim temeljnim poslanjem: u svojem je tijelu donijela Boga u ovaj svijet.
Da, ona je misionarka od samoga početka, od trenutka kad odmah nakon navještenja odlazi k Elizabeti. I poučava nas toj dimenziji kršćanskoga života: ne možemo mirovati, nego moramo donositi Krista drugima. Tu svoju službu izvršava i ukazanjima: ulazi u različite kulture preuzimajući odjeću, čak i crte lica pojedinih naroda, govori jezike…
Mislim da su i danas na djelu mnoge prijetnje, mnoge ugroze. Jedna od njih, koju vidimo u slikama iz Ukrajine, s Bliskoga istoka i drugih nemirnih dijelova svijeta, jest upravo rat. Vidimo da papa Lav XIV. upravo ustraje na tome da se u listopadu kao mjesecu krunice podsjetimo na moćni Marijin zagovor i da molimo za mir u svijetu. No postoje i duhovne prijetnje i ugroze: prijetnja ateizma, prijetnja svijeta bez Boga, militantnih ideologija… Tu je svakako i prijetnja vjerske ravnodušnosti, banalnosti s kojom se prihvaćaju ubojstva nerođene djece, starih i nemoćnih… Marija nas oslobađa od tih ugroza, posebno preko molitve krunice.
Postoje mnogi papinski dokumenti koji vrjednuju tu molitvu i pozivaju nas na nju. Posebno nam je sv. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu »Rosarium Virginis Mariae« (Krunica Djevice Marije) objasnio da krunica nije tek jedna molitva, nego je riječ o marijanskom putu kontemplacije kako bismo upoznali Krista, nasljedovali Krista, molili se Kristu i naviještali Krista svijetu.
To je dubinski povezano s vjerom. Mislim da još dovoljno ne primjećujemo da, što se više korak po korak udaljavamo od evanđelja, sve više gubimo svijest o važnosti i vrijednosti samoga života, o važnosti poštovanja života, posebno u fazama kad je on najkrhkiji. Majka Terezija govorila je da treći svjetski rat započinje pobačajem, jer ako se dijete ne može pouzdati u majku, ljudskost i čovječanstvo uistinu su u opasnosti. No taj smo osjećaj izgubili zato što smo izgubili kršćanski nauk. Marija nas uči da se vratimo evanđelju, Božjim zapovijedima, Bogu. A to također znači da kao Crkva ne možemo odustati od velikih i snažnih tema života, obitelji, svetosti života, koje se ne odražavaju samo na naš osobni život, nego imaju posljedice i na društvenoj razini.
Na ljudskoj razini svakako su to majčinstvo, nježnost, milosrđe. I na to nas podsjećaju posljednji pape. Papa Franjo u pobudnici »Evangelii gaudium« kaže da se moramo vratiti marijanskomu evangelizatorskomu stilu. Ako se nekada nekoga moglo pokuditi, pomoći mu da shvati svoju pogrješku, danas smo sve češće suočeni s banalizacijom zla, s gotovo potpunim nedostatkom svijesti o zlu. Neki sam dan razgovarala s časnom sestrom koja djeluje u zatvorima. Govorila mi je o fenomenu da ima sve više vrlo mladih zatvorenika. Spomenula mi je primjer mladića koji je jedne večeri s prijateljem, a da uopće nije ozbiljno razmislio o tome što čini, krenuo u pljačku. Stvari su pošle po zlu, ubili su čovjeka i sada će najplodniji dio života provesti u zatvoru. Marija nas uči suprotnomu. Uči nas da ponovno promislimo što je dobro, a što zlo. No čini to s majčinskom nježnošću i milosrđem. A nadasve to čini kao žena vjere, nade i ljubavi. Silno nam je potrebno ponovno pronaći te uzvišene dimenzije života. Ako to ne učinimo, ostat će nam samo one niske dimenzije, koje nas često vode u dekadenciju i propast. Marijin nas uzor vodi prema visokim i lijepim životnim ciljevima.
Svakako pozdravljam tu inicijativu jer je važno da se u Međugorju, kao i u drugim marijanskim svetištima, njeguje zdrava marijanska duhovnost, a ona polazi od zdrave mariologije. Mi mariolozi uistinu smo odgovorni za poučavanje kako mariologije – marijanskih dogma, njezine uloge u povijesti spasenja… – tako i zdravoga štovanja Marije, crkvenih norma kojima je cilj da vjernici na ispravan način njeguju marijansku duhovnost. Takve su inicijative dakle važne za marijansku formaciju. Inicijativa koju spominjete, višednevni trud oko marijanskih tema, odgovor je na tu potrebu za formacijom kako bi ljudi potom mogli moliti s više svijesti te s jasnijom, istinitijom perspektivom. Rekli smo da se mnogi tražitelji nekako spontano »zalijepe« za Mariju. Taj je fenomen uistinu čudesan! No on sa sobom nosi i odgovornost. Te ljude naime treba pratiti kako bi se izbjegli fanatizmi ili određene spiritualističke ili intimističke stranputice, pa čak i prijevare. To je posebno važno na mjestima gdje ljudi, čak i nesvjesno, dolaze tražiti odgovore.
Objava MARIOLOGINJA DR. S. DANIELA DEL GAUDIO »Marija izvršava svoju majčinsku službu i ukazanjima« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
