Postoji li »ekološki grijeh«, grijeh prema stvorenomu? Ili barem, ima li u tradicionalnom naučavanju Crkve i u nauku papa u posljednjim desetljećima elemenata da bi se moglo razmišljati o ekološkom grijehu? Tako su, pomalo pojednostavnjeno, neki percipirali temu novoga dokumenta »’Preuzeti skrb za naš zajednički dom’: odgovorni i bratski odgovor trojedinomu Bogu«, koji je nedavno, u srijedu 2. rujna, na početku »vremena stvorenoga«, objavila Međunarodna teološka komisija, tijelo sastavljeno od uglednih teologa sa svih strana svijeta koje imenuje papa, a institucionalno je vezano uz Dikasterij za nauk vjere: prefekt Dikasterija, konkretno kardinal Víctor Manuel Fernández, po svojoj je službi ujedno predsjednik komisije, koja je samim tim zapravo savjetodavno tijelo Svete Stolice i pape.
Stvorenje promatrano očima vjere
Da bi neka ljudska radnja uistinu bila grijeh u smislu u kojem ga shvaća kršćanska vjera, mora, u konačnici, biti izraz neposlušnosti i nepoštovanja prema Bogu Stvoritelju. Ključno je stoga pitanje što je to stvoreni svijet ako ga se promatra teološki, dakle očima vjere. Upravo je odgovoru na to pitanje posvećen središnji dio dokumenta Međunarodne teološke komisije. Njegov najkraći mogući sažetak nalazi se na završetku, u dijelu u kojem se ispituje mogućnost dijaloga s drugim religijama. U tom se kontekstu ističe posebnost kršćanske poruke te se ujedno iznose na vidjelo temeljne teološke odrednice dokumenta. »Svakako, samo u kršćanstvu nalazimo velike njemu vlastite sadržaje, kao što su trinitarni (trojstveni) trag u stvorenju, stvorenje kao posredništvo Logosa (druge božanske Osobe, Riječi, Sina), središnje značenje utjelovljenja i Kristova Vazma, unutarnje životvorno i pobožanstvenjujuće djelovanje Duha Svetoga, jedinstvena vrijednost euharistije, eshatološko ispunjenje u Kristu i po Kristu, uloga Crkve kao sveopćega sakramenta spasenja…« kaže se u dokumentu.
Kozmičke implikacije Kristova otajstva
Ukratko, analizirajući teološku tradiciju – posebna je pozornost posvećena velikim crkvenim naučiteljima sv. Augustinu, mističarki sv. Hildegardi iz Bingena, sv. Bonaventuri i sv. Tomi Akvinskomu – prva dva poglavlja Biblije te naučavanje posljednjih papa – osim Franje i Lava XIV. više je puta citiran sv. Ivan Pavao II. – dokument dolazi do zaključka da stvorenje nosi u sebi »sjene« ili »tragove« Božje – čitavoga Trojstva – a samo je čovjek njegova »slika« i »prilika«. Ističe se također središnje mjesto utjelovljenja, kad je vječni Logos, Riječ, Sin postao ono što se na hrvatski prevodi kao »tijelo«, a grčki izvornik (»sarks«) i latinski prijevod (»caro«) govore doslovno o »mesu« – o prahu zemaljskom od kojega su sazdana ljudska bića i koji ih povezuje s ostalim stvorenim svemirom. Kristovo vazmeno otajstvo zalog je spasenja i budućega ispunjena za čovjeka, za sve čovječanstvo, ali i za sve stvorenje.
Jedan od ključnih odlomaka, onih koji otkrivaju duh i usmjerenje čitavoga dokumenta, glasi: »Svako djelovanje na stvorenju suštinski ima, premda ona često nije izričita, religioznu dimenziju. Ne ulazimo u odnos s trojedinim Bogom samo u liturgiji, u molitvi ili u odnosu prema bližnjemu. Činimo to i kada dišemo, jedemo ili sijemo; ili kad rušimo šume, iskapamo minerale ili odbacujemo toksični otpad. Stoga nije u skladu s logikom vjere umanjivati ili isključivati ekološko pitanje, etiketirajući ga kao nešto što je tuđe samoj kršćanskoj vjeri. Naprotiv: ako je stvorenje Božje djelo i nosi njegov trag, postupajući prema njemu na ovaj ili onaj način ulazimo u dimenziju koja je unutarnji dio vjere. Otkrivanje trinitarnoga (Presvetoga Trojstva) i sakramentalnoga (sposobnosti da otkriva Boga, da govori o njemu) traga u svemu stvorenju navodi nas na to da je prikladan način življenja na ovom svijetu uvidjeti, čuvati i promicati uzajamnu povezanost svega u zajedničkom domu, koji je određen za božansku slavu i za puninu sviju i svega.«
Trostruka kriza
Vrijednost dokumenta svakako je u njegovoj teološkoj ozbiljnosti – čita stvarnost dosljedno polazeći od temeljnih istina kršćanske vjere – ali i u odmaku od dnevnopolitičkih tema. Ekološki problem promatra se kao niz složenih pitanja, no njegov je korijen duhovne naravi, u trostrukoj krizi o kojoj se govori na samom početku: »Ponajprije promijenila se spontanost s kojom se na prirodu gledalo kao na Božje stvorenje. Drugo, promijenilo se poimanje mjesta ljudskoga bića u svemiru prihvaćanjem pretpostavke da ono ili njegovi tehnološki proizvodi zauzimaju osovinsko središte svemira, uklanjajući kako Boga tako i svemir s mjesta koje im pripada. Kao posljednja epizoda toga ‘antropocentričkoga i predatorskoga’ viđenja odnosa s prirodom upali smo u planetarnu ekološku i društvenu krizu…« Druga vrijednost dokumenta jest izvjesni realizam, tj. svijest da ni jedna klimatska mjera, tehnička ili politička, ne će biti učinkovita bez promjene svijesti. Što se tiče Crkve i vjernika, dokument pokušava podići svijest o tome da je skrb za stvoreno prirodni dio kršćanske vjere; štoviše da je to uvijek bila, samo što se to nekada možda podrazumijevalo i nije bilo toliko opterećeno gospodarskim, političkim i ideološkim sporenjima, pa i onim unutar Crkve.
»Grijeh protiv stvorenoga i protiv Stvoritelja«
Neke momente u dokumentu vrijedi posebno istaknuti. Članovi Međunarodne teološke komisije nisu skloni izrazu »ekološki grijeh«, premda se on ponekad upotrebljavao, jer nije dovoljno jasan. »Predlažemo da se taj grijeh protiv zajedničkoga doma shvati kao ‘grijeh protiv stvorenoga i protiv Stvoritelja’ jer krši smisao stvorenja koji je želio Bog Stvoritelj. Izraz ‘stvaranje’ u sebi ima dubinski teološki smisao: usmjerava nas da mislimo ne samo na puku sumu svih stvorenih bića, nego na sve njih i na svako od njih u odnosu na njihov izvor u Bogu koji ih trajno podupire i održava. S druge strane svaki se grijeh utiskuje u odnos s Bogom. Stvoritelj nam je dao ovlast i zadaću da čuvamo, pa čak i usavršujemo zajednički dom. Ne činiti to, bilo djelom bilo propustom, jest neposlušnost Bogu. Ne preuzimajući brigu za zajednički dom… ne samo da ne poštujemo Božji plan i da zlostavljamo stvorenje, nego štetimo i bližnjemu, posebno najsiromašnijima i budućim naraštajima. Grijeh protiv stvorenoga tiče se stoga našega odnosa s Bogom Stvoriteljem, s bližnjim i sa stvorenjem, izobličujući tri odnosa koji su nam konstitutivni«, kaže se u dokumentu, pri čemu se ističe da je već sv. Ivan Pavao II. govorio o »teškom grijehu protiv prirodnoga okoliša«. Komisija predlaže da se svijest o »grijehu protiv okoliša« shvati na sličan način »na koji su se postupno uvriježili pojmovi društvenoga (socijalnoga) grijeha i grješnih struktura«.
Ne »predatorskomu antropocentrizmu« i »radikalnomu biocentrizmu«
Komisija odbacuje dva ekstremna stajališta. Da odbacuje »predatorski antropocentrizam«, to je već na temelju dosad rečenoga dovoljno jasno. No odbacuje i »radikalni biocentrizam ili ekocentrizam« te posebno »duboku ekologiju«. »Oni idu dotle da su prepoznatljivi po isključivanju ljudskoga bića iz središta svemira, mijenjajući ga ekosustavima ili životom u širem smislu, ne prepoznajući različite vrijednosti u njegovim različitim oblicima. U konačnici promiču drugi sustav vrijednosti koji ne odgovara Božjemu planu o stvaranju. (…) Ljudska bića kao živa bića koja su dio prehrambenoga lanca, da bi živjela, moraju neizbježno intervenirati u prirodu i izvlačiti dobrobit za sebe. Za kršćansku vjeru druga su bića ‘dana’ ljudskomu biću također kako bi mu priskrbila hranu, odjeću i zaštitu. Nijekanje jedinstvenosti ljudskoga bića, koja je vlastita tim stajalištima, dovodi do zaključaka koje kršćanska vjera ne može prihvatiti: smatrati smrt ljudskih mnoštava nečim dobrim, što je na blagodat drugim stvorenjima. (…) Te ambijentalne filozofije nameću, dakle, etička pitanja sa silnim implikacijama. A da i ne govorimo o tome da na taj način ne prepoznaju smisao dostojanstva ljudskoga bića kao Božje slike«, kaže se u dokumentu. Umjesto toga komisija zastupa »situirani antropocentrizam« o kojem je govorio papa Frano te govori i Lav XIV.: čovjek jest središte stvorenoga svijeta, ali ne apsolutno, nego je »smješten« (»situiran«) u mrežu odnosa: prema bližnjima, prema stvorenomu i naposljetku prema Bogu.
Euharistija – mjesto susreta čovjeka, stvorenja i Boga u Kristu
Objava MEĐUNARODNA TEOLOŠKA KOMISIJA OBJAVILA DOKUMENT O »SKRBI ZA ZAJEDNIČKI DOM« U stvorenju su »tragovi« i »sjene« trojedinoga Boga, a samo je čovjek njegova »slika« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
