U Hrvatskoj nema nekih posebnih problema, barem ako je suditi po onome o čemu se govori u javnosti. Tu i tamo građani se uznemire zbog nečega, kao nedavno zbog opasnoga otpada, no sva goruća politička pitanja uglavnom se svode na probleme rubnih skupina, na složene odnose u svijetu zabavne glazbe i glavobolje nogometnih navijača. Nedavno je u Splitu gostovao Ajax, Hajduk je nakon desetljeća i pol izišao na europsku pozornicu, navijači splitskoga kluba napokon su doživjeli taj povijesni trenutak.
Pokazalo se da je od Hajduka važnija njegova organizirana navijačka skupina, Torcida. Hajduk je izvrsno igrao, izvojevao važnu pobjedu, ali toga je dana Torcida bila u prvom planu. Na terenu i izvan njega. Najprije su počele stizati vijesti o pojedinačnim navijačkim obračunima i uhićenjima, nizozemski navijači skloni huliganizmu očito su stigli u Split s namjerom izazivanja nereda. Hrvatski navijači u maniri huliganizma odgovorili su na sebi svojstven način, proglasili su se snagom reda, a usput su organizirali mimohod u kojem su demonstrirali tko je u gradu glavni. I pritom očitovali ponašanje nedostojno čestitih ljudi.
Kasnije, po običaju, prekinuli su utakmicu sredinom drugoga poluvremena, već po poznatom obrascu teroriziranja voljenoga kluba pirotehnikom su zaradili još jednu kaznu Hajduku. U Hrvatskoj se takve skupine obično zovu navijačima. Oni to na neki način i jesu, međutim njihova ljubav prema klubu prestaje u trenutku kad oni dolaze u središte pozornosti, njima je klub važan samo kao sredstvo njihova nametanja u javnosti. Pritom ne gledaju što će i koga polomiti, kakvu će štetu napraviti. Riječ je o ljudima nazivanim običnim huliganima, rubnoj skupini koja kao dio društvene supkulture zahtijeva posebnu pozornost, posebice sigurnosnih snaga i socijalnih ustanova. Međutim nametnuli su se. No kad su već dospjeli u središte pozornosti, u javnosti se ne govori toliko o tome kako spriječiti njihov loš utjecaj, nego o tome kako ima i gorih stvari.
Kad god se u Hrvatskoj pojavi neki problem, ubrzo se počne govoriti o tome kako ima i gorih stvari. Mnogi su kritizirali ispade huliganstva u Splitu, mediji su to prikazivali gotovo kao eksploziju atomske bombe, mnogi političari i aktivisti iskoristili su izgrede tvrdeći da je Hrvatsku zahvatio desni ekstremizam. Drugi su pokušavali smiriti situaciju, ali s vremenom se, po običaju, sve pretvorilo u javno prepucavanje u tradicionalnim rovovskim borbama u Hrvatskoj u kojima ima svega samo nema dijaloga i kakvoga-takvoga uzajamnoga poštovanja. Policija je, očito želeći demonstrirati revnost, objavila fotografije traženih osoba koje sumnjiči za izgrede. Počele su reakcije u javnosti, navodno kršenje ljudskih prava huligana postalo je važnije od potrebe da ih policija pronađe. Naposljetku traženi su vjerojatno uživali u trenutku slave, njihove su fotografije bile posvuda, a naklonost javnosti mijenjala se u njihovu korist. Ističu se njihove navodne dobre strane, zasluge, naglašava se kako su gasili požare i bili branitelji u ratu, ispadaju gotovo kao neka vrsta Caritasa.
Glupost je sklona opravdavati se glupošću drugih, zlo traži izgovor u drugom zlu. To međutim nije odlika mudrih i čestitih ljudi. U stranu to što demokratska država ima monopol na silu. To znači da jedino policija ima pravo provoditi red, a ako možda pritom pogriješi ili pretjera, građani ne bi trebali birati stranu između nje i prijestupnika. Državne institucije podliježu kritici, ali su nenadomjestive i kao takve zaslužuju određeno poštovanje i kakvu-takvu razinu povjerenja. Povjerenja u svakom slučaju većega nego oni koji javno demonstriraju silu, vrijeđaju i razbijaju.
U Hrvatskoj se ne razgovara o pitanju mirovina, o gospodarskom rastu i inflaciji, ne govori se o mehanizmima povećanja investicija, čak ni o učincima turističke sezone na gospodarstvo i socijalni sustav. Tema je Torcida. Zašto?
Uz otvorena politička pitanja, bojazni od (geo)političkih trendova, nerazvijenu kulturu dijaloga i deficite u poštovanju ljudskoga dostojanstva, u Hrvatskoj nedostaju mediji. Koji bi poticali razjašnjenje političkih pitanja, a ne njihovo zaoštravanje, koji bi studiozno pristupali političkim trendovima, koji bi razvijali kulturu dijaloga i poticali poštovanje ljudskoga dostojanstva. Mediji koji bi bili dostojni svoje uloge u demokratskom društvu, a ona se svodi na informiranje i pomoć građanima u oblikovanju mišljenja i kritike.
Umjesto toga javno mnijenje oblikuje se podmetanjem političkih požara, a uloga čimbenika, čak autoriteta umjesto institucija, stručnih služba i znanstvenih ustanova prepušta se rubnim skupinama. Supkultura, kao rubna pojava u svakom društvu, u Hrvatskoj često postaje središnji čimbenik. Osobe koje se ponašaju kao huligani preuzimaju ulogu tumača stvarnosti i predvodnika dominirajuće struje u društvu.
Privrženost navijačkih skupina vlastitomu klubu najčešće nije jedini motiv zajedništva, često ih okupljaju zajednička egzistencijalna odnosno politička pitanja. Pojedine navijačke skupine pripadaju dijelu supkulture koji nastoji povećati svoj utjecaj u društvu, predstavljaju se čak kao predvodnici u političkim pitanjima, u skladu s tim i kao moralni autoriteti, a usporedno s tim ne libe se nasilja. Ukratko, riječ je o skupinama s totalitarnim potencijalom, koje za svoje teme biraju goruća društvena pitanja, a državu najčešće smatraju protivnikom. Najzad, kvalifikacija navijačke skupine time poprima obilježja huliganizma, slabi ili nestaje funkcija sugovornika u društvenom dijalogu i prelazi u nadležnost represivnoga aparata.
U Hrvatskoj je taj složeni odnos između rubnih skupina i države posebno problematičan jer su u hrvatskom društvu još snažni zasadi marksizma sa svojim temeljnim antiinstitucionalnim raspoloženjem, odnosno načelnim nepovjerenjem u sve što ima veze sa strukturama države.
Crkva sa svojim duhovnim autoritetom utječe na stvaranje pozitivne klime i jačanje dijaloga, ali bez povjerenja u većinu institucija društvo je na putu dezintegracije. Supkultura u tim okolnostima ne pridonosi integraciji, štoviše u nedostatku povjerenja u institucije ona ju sama ugrožava. Navijačke skupine, neke od njih zapravo skupine huligana, koriste se tim prostorom da bi došle u središte pozornosti, što im je temeljni cilj. One su u stanju predstavljati se kao zaštitnici općih norma, kao čuvari društva, ako treba čak i kao moralni autoriteti. Netko će im uvijek povjerovati i zauzet će se za njih, čak i u trenutku dok razbijaju, vrijeđaju i tuku. Pritom mnogi zanemaruju činjenicu da državu čine institucije, da su nezamjenjive kao jamci opće dobrobiti društva, a da obračuni, posebice oni u kojima se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, ne mogu biti zamjena za dijalog, mudrost i čestitost.
Nositelji supkulture
Objava MOŽE LI SE GLUPOST OPRAVDATI GLUPOŠĆU? Između navijačkih strasti i destrukcije – kako djeluje supkultura? pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
