Mnoga zagrebačka srca zaigrala su na poseban način o ovogodišnjoj svetkovini Presvetoga Srca Isusova pred prizorima dupkom ispunjene bazilike kojoj je Srce Isusovo i zaštitnik, bazilike koju od milja zovu Palma prema Palmotićevoj ulici u kojoj je smještena. Ispovijedi i misna slavlja započeli su u petak 12. lipnja u zoru te se nastavili sve do večeri. Uz duge redove vjernika koji su strpljivo pristupali sakramentu pomirenja ni na jednoj se od osam misa glasovita bazilika nije činila »prevelikom«, neispunjenom. Bile su to prve mise u bazilici nakon potresa u ožujku 2020. i njegovih teških posljedica. Otada se sav župni i izvanžupni pastoral premjestio u improvizirane uvjete – u dvorište uz baziliku i nekoliko dvorana prilagođenih za liturgiju i okupljanja vjernika. U danima nakon Srca Isusova pohodili smo gradilište »srca grada« u Palmotićevoj.
Kako nam je pojasnio župnik o. Stipo Balatinac, o ovogodišnjoj svetkovini Presvetoga Srca Isusova dogodio se tek privremeni povratak u baziliku. Ako radovi na obnovi budu napredovali predviđenim ritmom, definitivan se povratak u Palmu očekuje krajem godine. U dosadašnjoj se fazi obnova fokusirala na osiguranje konstrukcije bazilike, obnovu urušenoga svoda i oštećenih zvonika. Drugim riječima, prostor bazilike osiguran je za veća okupljanja ljudi i kraju se privodi i proces cjelovite obnove. A kako se i o ovogodišnjoj svetkovini Srca Isusova moglo zapaziti, preostali će se radovi odnositi na obnovu glavnoga oltara, povratak bočnih oltara, klupa i ispovjedaonica. Vrijedne orgulje, podsjetio je o. Balatinac, u trenutku potresa nalazile su se u Sloveniji na restauraciji. I njihova je obnova gotova i čeka se njihov povratak u obnovljenu baziliku. Osjetljivi restauratorski radovi potrebni su još i na osliku sv. Cecilije iznad kora.
»Ako sve bude po planu, a znamo da uvijek postoji i mogućnost da se neki radovi odulje, očekujemo povratak sredinom prosinca. Jedan od datuma koji nam se nudi je 15. prosinca jer je 1902. na taj datum bazilika bila otvorena za vjernike. Tada bismo ujedno najavili naš važan jubilej – proslavu 125 godina bazilike. Jubilej bismo slavili od Srca Isusova 2027. do Srca Isusova 2028. godine. On bio uključio zapravo još nekoliko obljetnica – obljetnicu posvete bazilike 2. lipnja 1903., tu je i obljetnica utemeljenja župe u Palmotićevoj 15. kolovoza 1977., a onda dolazi i 10. svibnja 2028. kada je 100. godišnjica smrti bl. Ivana Merza«, pojasnio nam je o. Balatinac.
Da se u Palmotićevoj ozbiljno radi na ispunjenju rokova potvrdili su nam i zvuci čekića i bagera koji su pratili brojne naše razgovore u prostorima oko bazilike. Radovi u cijelosti staju tek nedjeljom, a jedna od specifičnosti toga gradilišta jest da se na njemu radnici suzdržavaju od psovanja i grubih riječi. Neki od njih, štoviše, počeli su pristupati sakramentu ispovijedi i redovito ići na mise.
»Ako sve bude po planu, a znamo da uvijek postoji i mogućnost da se neki radovi odulje, očekujemo povratak sredinom prosinca. Jedan od datuma koji nam se nudi je 15. prosinca jer je 1902. na taj datum bazilika bila otvorena za vjernike«, napominje župnik u Palmotićevoj p. Stipo BalatinacU Palmotićevoj na toplom ljetnom suncu tiho proviruju nove kupole na zvonicima koji su zakriveni skelama. Na ulazu u prostor dvorišta i bazilike iz Palmotićeve ulice pozornost privlače i obnovljene bijele fasade. A nakon onih prizora urušenoga svoda i cigla u prvim trenutcima nakon razornoga potresa čini se gotovo nevjerojatnom brzina kojom je bazilici vraćen sjaj. No daleko od očima vidljivoga napretka u obnovi Palme pred isusovcima je još uvijek vrlo zahtjevna zadaća zadržavanja ljudi koji pripadaju župi i svih izvanžupnih aktivnosti koje su se nastavile u Palmotićevoj i u improviziranim poslijepotresnim okolnostima.
»Činjenica je da se nakon potresa dogodio svojevrsni bijeg ljudi iz ovoga dijela Zagreba. Neki su se odselili zbog nemogućnosti života, neki su djelomično obnovili i ostali. A neke su zgrade u obnovu krenule tek prošle godine. Motivi su se razlikovali, no to je zapravo započelo i prije potresa. U Palmi sam počeo djelovati 2019. godine i pamtim prvi blagoslov obitelji, koji kod nas započne u adventu. Tada bih svaki dan obilazeći obitelji naišao barem na jedan stan koji se iznajmljivao ili bio prodan. No suočeni smo sa svojevrsnim kontinuitetom u pražnjenju ovoga dijela grada. Trenutačno smo na otprilike 2500 vjernika koji su preostali na teritoriju naše župe u Palmotićevoj, što je otprilike četvrtina od broja koji je bio 2019. godine. Nažalost, rekao bih da je to nezaustavljiva tendencija«, upozorava o. Balatinac.
Na to nisu imuna ni druga pastoralna žarišta u centru pa je slično i kod franjevaca na Kaptolu i njihovih »susjeda« u sv. Mariji na Dolcu, u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca koji je još uvijek zamjena za katedralu, u kojoj se mise zasad slave nedjeljom u 10 i o većim svetkovinama. U prvom razdoblju nakon potresa, kada su na snazi bila i razna ograničenja zbog pandemije, jedna od najzahtjevnijih zadaća bilo je održavanje vjernika na okupu oko aktivnosti u Palmi, podsjeća o. Balatinac. U prvo vrijeme kao slamka spasa pokazala se mogućnost pristupa dvorištu bazilike iz Draškovićeve 54, prolaz koji je otvorilo Zagrebačko elektrotehničko poduzeće, podsjeća župnik Balatinac. »Uspjeli smo u održavanju kontinuiteta, premda se sve zbiva u skučenim prostorima. Ostao je aktivan SKAC, popodnevni termini za okupljanja vjernika, pobožnost Srcu Isusovu, prvi petci, i ispovijedi i misna slavlja tijekom radnih dana… Zanimljivo je i to što je misa u podne radnim danom u našem bogoslužnom prostoru posjećena kao i u razdoblju prije potresa, u bazilici. Na toj misi podijeli se i po stotinjak pričesti«, podsjeća župnik Balatinac.
Uz župnika u Palmotićevoj djeluje još desetak isusovaca. Među njima je i živopisni o. Niko Bilić, zauzeti pastoralac koji je i prvi čovjek Zaklade Anamarije Carević, nazvane po petnaestogodišnjoj djevojčici, jedinoj žrtvi zagrebačkoga potresa. Bila je učenica Nadbiskupske klasične gimnazije i uključena u brojne aktivnosti koje su se zbivale u Palmi.
»Naša je namjera bila da Anamarijina smrt ne ostane na tugovanju. Ona je, kao jedina žrtva potresa, postala simbol cijeloga grada. I iz toga smo odlučili graditi nešto što je pozitivno. Počeli smo s radom zaklade okupljati ljude koji su spremni molitvom i materijalno poduprijeti obnovu bazilike«, podsjeća o. Bilić. Zakladom se podupire ne samo obnova bazilike, nego i gradnja novoga pastoralnoga centra uz baziliku koji će nositi ime upravo po Anamariji. Iza zaklade je niz uspješnih koncerata i događanja, od Palmotićeve do koncertne dvorane »Lisinski«. Razne dobrotvorne inicijative premašile su okvire Zagreba i došle sve do iseljenih Hrvata na dalekim kontinentima.
»Anamarija nam je važna i kao primjer koji valja slijediti. Što kažu oni koji su je poznavali da je njoj bilo važno? Za Božić – važna joj je bila ispovijed. Ako bi s prijateljicama otišla do grada na kavu, nagovarala bi ih da odu u Palmu i na misu. Bila je predivna, ali nije patila od one ‘zalijepljenosti’ za mobitel, potrebe za ‘lajkovima’ na društvenim mrežama, u što su nažalost uronjeni brojni današnji mladi. Možemo reći da je na neki način Anamarija bila kontrakultura današnjemu svijetu«, podsjeća o. Bilić. Desetak njezinih bliskih prijatelja, iz škole i iz Palme, aktivno je u radu zaklade. Anamarijinim vršnjacima, napominje o. Bilić, bilo je zahtjevno pojasniti da je ona umrla tako mlada i da je pritom vrlo vjerojatno i teško trpjela. »Smrt je nešto pred čime vjera postaje ozbiljna stvar. Isus više ne može biti tek neki običaj. To je ono što se mora. I smrt nas uči otkrivanju dara života, jedinstvenosti života. I mladi to razumiju.«
Osim dobre prihvaćenosti među vjernicima u Hrvatskoj i među iseljenim Hrvatima u inozemstvu, rad zaklade iz dana u dan donosi plodove. Među njima tajnica Zaklade Anamarije Carević Lenka Grčić spominje i veliki entuzijazam mladih koji su uključeni u njezin rad i mladih koje susreće u Palmi. »Na Presveto Srce Isusovo mladi su bili na raspolaganju ako je bilo što trebalo pomagati od prve mise u 5.30 sve do kasno navečer«, podsjetila je sugovornica i dodala: »Oni su tu kada god treba nešto u organizaciji koncerata ili drugih događanja. Dijele letke, pronose glas, trude se… Moja je vizija da oni kada porastu u konkretnim životnim prilikama pronose primjer naše Anamarije. I sada vidimo da su to mladi koji nose različite talente – neki studiraju primjerice kroatistiku i glume u Zagrebačkom kazalištu mladih, imamo i djevojke koje studiraju pravo, jednu matematičarku koja nam pomaže i oko nekih baza podataka. Anamarijini vršnjaci sada su već djevojke i mladići od 21, 22 godine. Vrijeme je zaista proletjelo. Prošlo je više od šest godina od potresa.«
Sugovornica Grčić podsjeća i da se kao jedna od zadaća pred zakladom trenutačno nalazi i prikupljanje sredstava za izgradnju novih ispovjedaonica. Važan je to znak u suvremenom kontekstu. Dok se u svijetu prazne i mnoge ispovjedaonice i crkve, jedna zagrebačka crkva upravo pribavlja nove ispovjedaonice koje će ispunjavati generacije vjernika.
Kad zvuci čekića i bagera utihnu u poslijepodnevnim satima tijekom radnoga tjedna, intenziviraju se okupljanja raznih zajednica bliskih Palmi. U jednom od tih popodnevnih trenutaka na dvorištu kod bazilike susreli smo s. Marijelu Žuro, koju se nakon njezinih 46 godina rada s djecom u Palmi i obližnjoj školi bl. Ivana Merza bez sumnje može nazvati i jednom od »ikona« događanja u Palmotićevoj. Kroz njezine su ruke i molitve prošle generacije zagrebačke djece, a među njima je bila i Anamarija Carević, s kojom ju je vezala posebna bliskost i zbog zajedničke ljubavi prema glazbi i tamburi.
Redovnicu koja pripada družbi Kćeri Božje ljubavi pitali smo kako su se kroz desetljeća mijenjale generacije i je li danas možda teže privući pozornost mladih. A ona nam je bez puno premišljanja rekla: »Odgovor je vrlo jednostavan – ljubavlju! Djeca osjete ljubav. Treba im prenijeti Isusovu ljubav, a tu Isusovu ljubav ona trebaju doživjeti kroz nas. Zato uvijek molitvom pratim svaki naš vjeronauk i svako dijete koje dolazi na vjeronauk.« Nekada je u Osnovnoj školi Ivana Merza, u kojoj je također predavala vjeronauk, bilo oko 1300 đaka, a sada ih je oko 350, podsjeća s. Marijela. No i u tom dramatičnom smanjenju neumorna redovnica vidi svijetlu, pozitivnu nit.
»Iako su se mnogi iselili iz središta grada, a djece je i općenito manje, mi još uvijek imamo obitelji koje ovamo dolaze iz raznih dijelova Zagreba i svoju djecu dovode na vjeronauk. Nije važno ima li blizu mjesta za parking. Ako nema, platit će se. Oni su sami kao djeca ovamo dolazili na vjeronauk i važno im je da njihova djeca budu ovdje. Radosna sam kada nekoga od tih odraslih, koji su ovamo dolazili u djetinjstvu, susretnem na ulici, kada me lijepo pozdrave… Vjerujem da je sve to upravo plod Srca Isusova, sve to privlači Srce Isusovo«, napominje s. Marijela.
»Na kraju nisu ni te brojke toliko važne. Fascinantno je da se nakon svega – i u onim teškim trenutcima nakon potresa, pa onda i u koroni – ipak uspjelo ići dalje«, dodala je s. Marijela i ponudila primjer: »Djeca u Palmu ne dolaze iz kakve prisile, moranja, običaja. Ovdje se događa da djeca privuku roditelje bliže Crkvi. Nedavno mi je prišao jedan dječak, 6. razred, koji je roditelje uspio nagovoriti da dođu na misu, a na misi oni nisu bili nekoliko godina. Idući sat vjeronauka dodao je i da ih je uspio nagovoriti na ispovijed.«
Objava NA GRADILIŠTU »SRCA GRADA« U PALMOTIĆEVOJ Dok se drugdje ispovjedaonice zatvaraju, ovdje se s nestrpljenjem iščekuju nove pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
