Koliko si se puta zapitao: »Što ću ja sa svojim životom?« Možda trenutačno biraš školu ili fakultet, razmišljaš o poslu, ljubavi, prijateljstvima ili jednostavno pokušavaš shvatiti tko si. Odrasli nas često pitaju što želimo biti kao da bismo već sada trebali imati spreman odgovor. A što ako ga nemamo? Što ako se bojimo pogriješiti? Što ako ne znamo kamo nas život vodi?
U tim trenutcima lako je zaboraviti jednu važnu istinu: »Bog ima plan i za mene.«
Vjera nas međutim ne uči da će nam Bog unaprijed dati kartu na kojoj je označen svaki korak. Često nas poziva da mu vjerujemo i onda kada ne vidimo cijeli put. U Knjizi proroka Jeremije čitamo: »Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – govori Gospodin – naume mira, a ne nesreće« (Jer 29, 11). To ne znači da će naš život uvijek biti lagan ili da se ništa loše ne će dogoditi. Znači da naš život nije bez smisla i da Bog može djelovati i kroz ono što mi trenutačno ne razumijemo.
Najljepši primjer takvoga povjerenja možemo pronaći u Mariji. Kada joj anđeo naviješta da će postati Isusova majka, ona ne dobiva odgovore na sva pitanja. Ne zna kako će izgledati njezina budućnost, ali ipak odgovara: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1, 38). Marijino »da« nije bilo odsutnost straha, nego odluka da vjeruje Bogu unatoč strahu.
Apostol Pavao poručuje: »Mi smo njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo« (Ef 2, 10). To znači da nisi slučajno ovdje. Tvoj život ima vrijednost, tvoji talenti imaju svrhu i tvoja prisutnost može nekomu promijeniti život.
Papa Franjo u apostolskoj pobudnici »Christus vivit« piše da je poziv mnogo više od izbora zanimanja. Govori o pozivu na život, prijateljstvo s Bogom i svetost te naglašava da naš život može postati odgovor Bogu.
Zato trebamo prigrliti onu: »Pouzdaj se u Gospodina svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razbor« (Izr 3, 5). Ne moraš danas, dakle, znati cijeli Božji plan za svoj život. Dovoljno je vjerovati da ga Bog ima i dopustiti mu da te korak po korak vodi prema onomu za što te stvorio.
Od prvoga koraka do služenja drugima
Ema ima 24 godine, iz Zagreba je, radi kao plesna pedagoginja, a svoje vrijeme i talente daruje mladima kao animatorica u oratoriju »Dominik Savio« na zagrebačkom Jarunu. Njezin je put u zajednicu započeo preko prijateljica, a prvi kamp u Postirima pokazao joj je koliko jedan susret i nečije ohrabrenje mogu promijeniti smjer života.Bog se često skriva u malim stvarima
Ponekad od Boga očekujemo velike znakove. Želimo jasno znati kamo trebamo krenuti, dobiti odgovor na pitanje koje nas dugo muči ili osjetiti da je Bog sasvim blizu. A što ako nam se Bog češće približava tiho, kroz obične trenutke koje lako previdimo?
Naš je svakodnevni život ispunjen malim stvarima: razgovorom s prijateljem, porukom osobi koja prolazi težak dan, pomaganjem roditeljima, strpljenjem prema nekomu tko nas je naljutio, osmijehom nepoznatoj osobi ili odlukom da ne sudjelujemo u ogovaranju. Na prvi pogled ništa od toga ne izgleda posebno. Ipak upravo se u takvim trenutcima može otvoriti prostor za Boga. Papa Franjo u apostolskoj pobudnici »Gaudete et exsultate« podsjeća da svetost raste kroz male geste. To znači da svetost nije rezervirana za neke »posebne« ljude. Ona počinje ondje gdje jesmo, u školi, obitelji, prijateljstvu, župi i svim našim svakodnevnim obvezama.
I sam Isus često pokazuje koliko je Bogu važno ono što se nama čini malo. U evanđelju hvali udovicu koja je darovala tek dva novčića. Nije gledao veličinu dara, nego srce koje ga je darovalo. Zato možemo imati osjećaj da ono što činimo nema veliko značenje, ali Bog vidi i ono što drugi ne primijete.
Možda je upravo zato Isus rekao: »Tko je vjeran u najmanjem, vjeran je i u velikome« (Lk 16, 10). Vjera se ne živi samo u velikim odlukama. Ona se gradi iz dana u dan, izbor po izbor. Kada nekoga saslušamo, oprostimo, pomognemo ili odvojimo nekoliko minuta za molitvu, činimo mali korak prema Bogu. U Matejevu evanđelju Isus kaže: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25, 45). Možda je to jedan od najljepših podsjetnika da Boga možemo susresti upravo u ljudima koje susrećemo svaki dan.
Zato ne moramo uvijek čekati veliki znak. Ponekad je dovoljno zastati i primijetiti ono što je već pred nama. Bog se možda ne skriva zato da bismo ga teško pronašli, nego da bismo naučili gledati pažljivije. U malom djelu ljubavi, kratkoj molitvi, iskrenu razgovoru ili pruženoj ruci možda se već nalazi njegov tihi poziv.
Mala Gospa u pet rečenica
Rođenje Blažene Djevice Marije ili Malu Gospu slavimo 8. rujna. Blagdan ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću, a temelji se na predaji sačuvanoj u apokrifnim spisima, poput Jakovljeva protoevanđelja, jer Sveto pismo ne donosi izravan opis Marijina rođenja. Prema toj predaji Marijini roditelji Joakim i Ana dugo su bili bez djece pa je njezino rođenje shvaćeno kao znak Božje milosti i početak spasenjskoga plana.
Naziv »Mala Gospa« označava Marijino rođenje, a »Velika Gospa« (15. kolovoza) slavi njezino uznesenje na nebo, kraj zemaljskoga života i uzdignuće u slavu. Baš kao što je rođenje Marijino otvorilo put spasenju, blagdan podsjeća da i naši mali, skromni početci mogu nositi u sebi veliki smisao.
Pripremili: Lea Galić, Filip Naglić, Nika Obadić, Ema Raguž
Objava NAJLJEPŠI PRIMJER POVJERENJA Bog ima plan i za mene pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
