Kiša je lijevala do mjere u kojoj su kišobrani prestajali biti od pomoći. Netipična pojava za Pelješac. Jedan od onih rijetkih dana kada se nebo otvara da bi u svoj silini natopilo zemlju i napojilo vinograde, borove i ostalu vegetaciju. Tražio se toga jutra samo čvrst krov i pouzdan zagrljaj. A pronašli su ih svi koji su zakoračili na nedjeljnu euharistiju u Deloritu. Tako naime stanovnici poluotoka zovu svoju glasovitu zavjetnu crkvu Majke Božje Loretske, nedvojbeno jedan od marijanskih bisera hrvatskoga juga.
Po papinoj »kazni« poluotok dobio novo srce
Pri vrhu glavnoga oltara stoji crni kip Gospe, odjevene u zlato. Kada se ulazi u crkvu, Gospa se brzo zapaža. U jednoj joj je ruci Spasitelj, a drugom ona kao da želi zagrliti sve koji se sabiru oko gozbe njezina Sina. Stoljećima stanovnici Pelješca hitaju k tomu prizoru, k tomu osjećaju sigurnosti, prinoseći Bogorodici svoje tjeskobe, nade, boli i radosti. Delorita je, kako to znaju kazati domaći stanovnici, podignuta »po kazni« 1681. godine. Sve je počelo s nasukavanjem jednoga broda na pelješkim obalama. »Do danas se šire svakojake legende, najviše o tome da je taj brod ‘opljačkan’. No tih je godina bilo pravilo da kada se brod nasuka na neko kopno, domaće stanovništvo ima ‘pravo’ isprazniti ga. Tako su tada učinili i ljudi s Pelješca, oni su ga dobro ‘obrijali’. Međutim riječ je bila o brodu koji je prevozio papinsko blago! Papa je narodu to oprostio, ali uz uvjet da se za ‘kaznu’ izgradi jedno svetište u čast Bogorodice. Određene su i mjere gdje ono treba biti – u samom središtu Pelješca«, pojasnio nam je nakon nedjeljne mise Branko Meštrović, domaći čovjek iz obližnje Kune. Tako je po papinoj »kazni« poluotok dobio novo srce.
Puno se ljetos govorilo o Potomju nedaleko od Kune, baš u danima kada su Hrvatsku obilazili prizori velikoga požara kod Omiša. Otprilike u isto vrijeme, sredinom kolovoza, gorjelo je i u središnjim dijelovima Pelješca. Požar je zahvatio i grobljansku kapelu sv. Petra. Težak je to bio udarac, svojevrsno upozorenje, napominje nam Meštrović. »Razgovarao sam tih dana i s vatrogascima. I kao što i ja pamtim, a potvrdili su mi to i oni, gorjelo je tijekom desetljeća puno puta, no nisu gorjele crkve, pa ni one kapelice kraj putova. Bilo je čak i poginulih u nekim ne tako davnim požarima. To što nam je u nedavnom požaru planula crkva moramo shvatiti kao upozorenje. Bog nas poziva na promjenu«, dodaje Meštrović. »Koliko smo na današnjoj misi vidjeli mladih obitelji? Možda tek nekoliko… A ipak obitelji ima, ima i nešto djece, a na misama ih viđamo jako malo. Posljedica je to zbivanja u posljednjih dvadesetak godina. Novca danas ima, ali u ljudima je sve manje vjere«, kazuje nam župljanin Meštrović.
Požar je iznjedrio i mnoga malena djela junaštva
»Mi isprva nismo znali da je u požaru izgorjela i kapelica. Zbog jakoga vjetra, koji je mijenjao smjer, požar se drugačije kretao. Ugrožena je u nekom trenutku bila i Delorita. Pitanje je što bi bilo da se odmah shvatilo da je vatra pred crkvom sv. Petra i Pavla. Možda bi vatrogasci pošli onamo prvo. Požar bi onda možda došao do kuća, stradali bi možda i ljudi… U tome je ipak sreća Božja. Sve u svemu teški su to bili dani«, prisjetila se Antoslava Strinić, mještanka Potomja, koju smo također susreli nakon mise u Deloriti.
Požar je, po svemu sudeći, bio podmetnut. Gorjeti je počelo prije zore. Ozbiljnost situacije rasla je i s obzirom na to da je požar došao i blizu mjesne benzinske crpke. Vinogradarski je to kraj. Vatrena je stihija ponegdje zaustavljena, a ponegdje je i spalila plemenite grozdove. Požar je gasilo nekoliko kanadera i oko 250 vatrogasaca, od kojih su neki bili razmješteni iz Omiša nakon što je ondje požar stavljen pod kontrolu. Jasno, uključili su se i svi domaći mještani koji su mogli pridonijeti gašenju. Zavađeni su se – makar nakratko – pomirili, a požar je iznjedrio i mnoga malena djela junaštva. Požar je stavljen pod kontrolu relativno brzo, tijekom istoga dana kada je i započeo. No nakon njega ostalo je golemo zgarište. Miris spaljene zemlje i drveća i danas se osjeća na opožarenim predjelima oko Kune, osobito nakon kiša.
U Deloriti je rastao i Celestin Medović
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije nalazi se u središtu Kune, no za mještane je Delorita na mnogim razinama od iznimna duhovnoga značaja pa se ondje mise ne slave samo u nekim posebnim prigodama i svetkovinama. Uz Deloritu se nalazi i nekadašnji franjevački samostan. Sve do prije nekoliko godina u tom su dijelu Pelješca pastoralno djelovali franjevci. Pod tim je svodovima sredinom 19. stoljeća djelovao i mladi Celestin Medović, jedan od najvećih hrvatskih slikara, rođen u Kuni. Njegov prikaz Krštenja Isusova na Jordanu nalazi se u Deloriti, na jednom od pokrajnjih oltara. Nekada se propušta reći da je Medović bio i svećenik. Svoj je duhovni poziv počeo brusiti među franjevcima u Deloriti budući da je i rođen u Kuni. Kasnije ga je život i likovno stvaralaštvo vodilo preko europskih gradova, onda i do Zagreba, gdje je prešao u dijecezanski kler Zagrebačke nadbiskupije. Znakovito, u Kuni i danas živi znatan broj likovnih umjetnika, kako akademski obrazovanih tako i onih amaterskih. Križni put u Deloriti – rad domaćih ruku – jedan je od svjedoka osobite koncentracije likovnoga genija u malenom pelješkom mjestu.
Među mještanima Kune koji su povezani s Crkvom oni koji su redoviti na misama u mirnijim mjesecima, kada nije turistička sezona u punom zamahu, redoviti su i tijekom ljetnih mjeseci. No bilo bi ljepše, kazuju nam župljani, kada bi crkve bile više popunjene. »Ljeti naše crkve popune strani gosti, osobito Poljaci. Kada dođu malo hladniji mjeseci, vidi se i da je manje ljudi na misama. Možemo reći da se u tome ogleda kriza vjere. Vidljiva je ona pogotovo među mlađim obiteljima s manjom djecom i mlađim generacijama općenito. Stariji su redovitiji«, govori nam župljanka Marina Violić. Prva pričest u Kuni slavi se svake dvije godine, a krizma svake tri. Ima i slučajeva da među prvopričesnicima bude djece koja možda od svojega krštenja nisu došla u crkvu. »Posljednjih godina i u našoj sredini postaje sve očitije da se puno toga daje za turizam i posao, no iz vida se gubi ono što je temeljno, a to je vjera u Boga«, dodaje sugovornica Violić.
Manja sredina nudi više osobnih susreta sa svećenikom
Promjena srca zadaća je mladoga župnika Tonćija Ante Prizmića. Ređen je za svećenika 2019., a do kolovoza 2025., kada je došao u Kunu i u obližnji Trpanj, služio je u više župa Dubrovačke biskupije. Jedan od izazova mu je i teritorijalna rasprostranjenost naselja unutar dviju župa. Budući da su prostor Kune praktički donedavno posluživali franjevci, narod se u nešto većim mjestima koja čine župu navikao da u svojem selu svake nedjelje ima misu. Jednom svećeniku sada je teže ići ukorak s time, napominje župnik Prizmić. No narod ga je u godinu dana, kazuje nam, dobro prihvatio i uputio u svoje posebnosti. Dramatične dane ljetnoga požara i saniranja njegovih posljedica proveo je s ljudima na terenu, a u jednom je trenutku i njemu bio upućen poziv na evakuaciju zbog blizine požara.
Večer uoči našega nedjeljnoga obilaska dviju peljeških župa župnik je imao krštenje. Bilo je to u Kuni drugo krštenje u ovoj godini i velika radost. Godinu ranije nije bilo rođenja. »Za svećenika je žalostan trenutak u kojem broj sprovoda premašuje broj krštenja. U Trpnju smo primjerice imali nekoliko krštenja, ali sva su djeca bila iz Gornje Vrućice, koja je manje mjesto, što je veliko ohrabrenje za njih, a opet na neki način žalosno za sam Trpanj. No mi jesmo, kako mi je govorio jedan stariji svećenik, ‘vojujuća Crkva’ i ne trebamo se pokolebati. Puno toga postižem kroz osobni susret, što je ipak prednost djelovanja u manjim mjestima«, rekao je župnik Prizmić. Župnikove riječi odzvonile su nam i kao putokaz – sada, nakon požara, valja početi izgarati za svako novo rođenje!
Novi polet vidi se i u poletu ministranata
»Trpanj inače najviše ‘vole’ i ‘znaju’ što je najbolje oni koji su se odselili i sada žive u Splitu, Zagrebu ili kojem drugom većem gradu. Oni ovamo dođu na mjesec-dva, a nas onda ‘ostave’ same. Nije tajna da mi koji smo ostali moramo raditi nekoliko poslova da bismo se održali. To ponekad nije jednostavno. Međutim za ovaj mir, prirodne ljepote… Zajedništvo koje živimo kao Crkva ne može se ničim nadomjestiti«, posvjedočio nam je u Trpnju župljanin Nikša Jović.
U mnogočemu je način života u Trpnju, kao i u drugim dijelovima Pelješca, drugačiji od nekih ranijih epoha. »Danas svi žele ići na fakultet. Eto, i moja su djeca sva završila fakultete i više ne žive u Trpnju. Ranije bi se u obitelji jedno dijete izabralo za škole, a drugi bi ostajali na zemlji«, pojašnjava. »Materijalno je u mnogočemu danas zavladalo. Ali mi vidimo i kako se velike promjene mogu događati vrlo polagano. Primjerice naš je novi župnik ipak u našu sredinu unio svoj mladenački polet. Donedavno su nam nedjeljne mise znale proći bez ministranata. Kako kroz animaciju, kako kroz neke osobne susrete, oni se ipak malo intenzivnije okupljaju – bude ih nekada i desetak… Kada kao malena zajednica nečemu takvomu svjedočimo, to je za nas predivno«, opisuje Jović.
»Polako se ljudi okreću Bogu«
Da su se neke tihe promjene događale tijekom godina u Trpnju složile su se i župljanke Danica Jurić i Marija Vejić. »Ovamo sam došla 1986. i čudila sam se što ima toliko ljudi koji se ne vjenčaju u Crkvi i koji djecu ne žele krstiti. Danas je slika ipak drugačija. No sve ipak dolazi iz obitelji, u njoj se treba oblikovati iskustvo vjere. Mislim da ipak u posljednje vrijeme postaje vidljivo da se među ljudima događaju obraćenja«, rekla je župljanka Jurić. Kada je riječ o Trpnju i župi sv. Petra i Pavla, župniku su od velike pomoći i tamošnje redovnice školske sestre franjevke. U župi u Trpnju trenutačno djeluju četiri. U Trpnju su Školske sestre franjevke još od 1942. godine i s mještanima su proživljavale brojna radosna i žalosna »otajstva« povijesti.
Trpanj je, barem prema dojmovima župljanke Nade Ivanković, mjesto gdje se osobito u jesenskim mjesecima može plodno promišljati o duhovnim pitanjima. »U ovim danima kao da iz šeste brzine uđemo u ‘ler’. Ljeti se događa ‘eksplozija’ – emocija, ljudi, događanja, veća je ponuda svega… Tijekom hladnijih mjeseci život je mirniji, nešto na što se isprva nisam mogla baš jednostavno priviknuti«, kazuje župljanka Ivanković. »Sada uživam u svim tim ljepotama – u našim predivnim šetnicama, krajoliku oko nas. Nama je kao vjernicima u Crkvi sada središte svih događanja«, opisuje sugovornica Ivanković i zaključuje: »Mislim da smo u posljednje vrijeme svi bili u istom ‘loncu’ u kojem se puno toga okretalo oko materijalnoga. Međutim stvar je ‘prekuhala’, pa onda i u našoj sredini počinjemo uviđati promjenu, više onih koji vide da je isprazno živjeti oslanjajući se na materijalno. Moj je dojam da se polako ljudi okreću Bogu.«
Pelješke župe – Od Kune do Trpnja
Objava NOVI POLETI PELJEŠKIH ŽUPA Sada, nakon požara, valja početi izgarati za svako novo rođenje pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
