Iako se na Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Aljmašu i Osijeku u subotu i nedjelju 19. i 20. rujna može gledati kao na događaj na kojem se okupljaju brojni supružnici i djeca, bake i djedovi iz svih hrvatskih krajeva i iseljeništva, najmanje što će presuditi njegovu istinskomu uspjehu bit će kriterij brojnosti. Uostalom, kako uopće govoriti o uspjehu ako su poznate tužne hrvatske statistike: raspada se svaki treći sklopljeni brak, u obiteljima se rađa premalo djece da bi se zaustavilo izumiranje naroda, praznina zbog najmanje 400 tisuća iseljenih (samo u proteklih 15-ak godina) ponor je bez dna, a nove ideologije marširaju po medijima te se uvlače u škole i vrtiće? Što je onda jamstvo uspjeha Petoga nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji? Tko je protagonist? U čemu je tajna da se biskupi uopće usuđuju organizirati velika obiteljska događanja, a vjernici se odazivaju u vremenu kada su mnoga druga društva i crkvene zajednice već pokleknule pred duhom današnjega vremena kad je riječ o zaštiti obitelji? Hrvatski narod, naime, još uvijek nije izgubio ono što su neki drugi uvelike napustili: nadu ukorijenjenu u vjeri u Krista. Drugim riječima, hrvatski vjernici još uvijek vjeruju u čuda.
Simbol te nade očituje se već u tome da je domaćin središnjega euharistijskoga slavlja Aljmaš i njegovo marijansko svetište; to jest hrvatski kraj u kojem se prije tri desetljeća činilo da su baš sve nade potonule. Ne mora čovjek biti »ni Hrvat ni katolik« a da ga duboko ne potresu snimke od 1. kolovoza 1991. kada su se pod naletom jugovojske i srpskih paravojnih postrojba starci, žene i djeca sa zavežljajima u ruci ukrcavali na šlep za rasute terete koji se probio Dravom i Dunavom do aljmaškoga nogometnoga igrališta da bi ih prevezao u Osijek, gdje je bila njihova prva prognanička postaja. Svi budući hrvatski naraštaji mogu biti zahvalni na svjedočanstvu nade koje je ostavio umirovljeni aljmaški župnik Ante Markić na događaje od toga 1. kolovoza 1991. Kakva je mogla biti nada prognanika kad su čuli da su ubrzo u njihove domove Srbi naselili svoje sunarodnjake, kada su mijenjali imena hrvatskim selima i dali se na rušenje svega što je podsjećalo da je tu netko prije njih živio, uključujući i crkve?
»Rušenje aljmaškoga svetišta za neprijatelje je bila poslastica. Razbili su ulazna vrata. Unutra su, unaokolo, kopali udubine u zidovima i u njih stavljali eksploziv. I kad su to sve povezali, onda su ga aktivirali. Ono što su stoljeća s ljubavlju gradila i ukrašavala mržnja je u nekoliko trenutaka srušila. Kad smo čuli što se dogodilo, tražili smo kako doći na te ruševine i u njima potražiti neki komadić kipa naše Gospe«, zapisao je župnik i nastavio: »Za mene je najveće Gospino čudo pronalazak njezina kipa, gotovo neoštećena, u tim ruševinama. Neprijatelji i rušitelji odnijeli su samo njezinu pozlaćenu krunu i žezlo koje je držala u ruci. Doživjeti to miniranje, urušavanje – a kip je stajao na glavnom oltaru, na četiri metra visine – i ostati posve cjelovit, pa zar treba veće čudo?!«
Hrvatske katoličke obitelji na nacionalnom susretu okupljaju se sada pred tim istim likom Majke Božje koji je uz klicanje tisuća vjernika, mahom prognanika, 1992. posredovanjem Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda dopremljen u Osijek i potom svečano unesen u osječku konkatedralu na blagdan Svih svetih. »Dok je unošena u konkatedralu, jedan je čovjek iz mnoštva uzviknuo: ‘Gospo, tolike smo ti godine dolazili kao hodočasnici u tvoje drago svetište u Aljmašu, a ti si sada došla svome prognanom narodu da budeš s nama kao Gospa prognanica!’ I prozvaše je Gospom Prognanicom«, zapisao je župnik. Tek 1. kolovoza 1998. prvi brod zaplovio je rijekom Dravom prema Dunavu i Aljmašu (nosio je ime »Vukovar«), a iza njega plovilo je 59 drugih brodova i plovila. Tada su se i Gospa i njezin narod vratili u Aljmaš i nanovo su izgradili kuće i svetište.
Budući da je zaštiti hrvatskih obitelji i naroda potrebno novo Gospino čudo, ne treba čuditi zašto su upravo u ovom vremenu za Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji odabrani Osijek i Aljmaš. Uspjeh je zajamčen.
Objava OBITELJI S NADOM Novo čudo Gospe Aljmaške pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
