Za svakoga čovjeka može se reći da ima dva zavičaja. I to na više načina. Najočitiji je onaj katolički: svi pali »sinovi zemlje« dublje nego za zemnom domajom čeznu za nebeskom prapostojbinom. Nije manje poznat ni onaj općeniti: zavičaj čovjeku daju roditelji, no domovinu odabire vlastitim srcem. Na njega se nadovezuje i onaj mjesni: malo tko ne zna razliku između mjesta koje naziva kućom i mjesta koje naziva domom. Jasno je da onda postoji i vremeniti, koji priznaju svi što tvrde da su se rodili u krivo doba ili da njihovo vrijeme još nije došlo.
No na poseban način tvrdnja o dvama zavičajima vrijedi za misionara: čovjeka koji »ostavi svoju kuću« da bi pošao u zemlju koju će mu pokazati Bog. Jer u misionaru ta dva zavičaja poprimaju posve novo značenje. Ishodište dobiva smisao u svjetlu odredišta, a odredište krijepi radost ishodišta; korijen postaje sladak, a plod biva trajan. Poticaj za takve misli daje novi papa Lav XIV., čiju je nutrinu podjednako oblikovalo djetinjstvo u čikaškom predgrađu Doltonu i misijska služba u Peruu. A zlatna nit koja ih povezuje krije se u njegovu augustinskom habitu.
Dovoljno »crne krvi« i za segregaciju
Znakovito, nit života Roberta Francisa Prevosta počela se odmatati na blagdan Uzvišenja svetoga križa, 14. rujna 1955. Majka Mildred Agnes, diplomirana knjižničarka koja je radila u srednjoškolskim knjižnicama, svojega je trećega sina donijela na svijet u katoličkoj sveučilišnoj bolnici, čije je ime »Mercy« (»Milosrđe«) u skladu s promjenama doba 2021. izmijenjeno u »Insight« (»Uvid«). Premda su i ona i suprug, mornarički veteran i školski nadstojnik Louis Marius Prevost, rođeni u Chicagu, već i njezino djevojačko prezime Martínez upućuje na složeno podrijetlo: Louis Marius mogao se podičiti talijanskim i francuskim predcima, a majčini roditelji podrijetlom s Hispaniole i iz New Orleansa u matičnim su knjigama zabilježeni kao mulati. Drugim riječima, papa Leon XIV. teoretski je imao dovoljno »crne krvi« da potpadne pod rasnu segregaciju koja je u SAD-u ukinuta tek 1967. godine.
Novi papa nije nikakav »gringo«
Drugi »zavičaj« u Peruu je poput Pape pronašao i misionar Drago Balvanović, koji od odlaska iz Banjolučke biskupije već 38 godina služi u Hrvatskom pastoralnom vikarijatu u Limi. »Teško se svećeniku nakon mnogih godina vratiti u domovinu jer se već uklopio u novu kulturu, pa i onu vjersku. Ipak, domovina se ne zaboravlja: iz nje se odlazi s tugom i u nju se s tugom vraća«, približava nam mons. Balvanović misionarsko iskustvo kakvo se nazire i iz Papina pozdrava vjernomu narodu Perua u njegovu prvom govoru.Prva nadahnuća lavovskoga imena
Na sličan način o Papinu »vremenitom« zavičaju govori i slika njegova rodnoga grada 1955. Te je godine u njemu pokopan Emmet Till, jedna od najpoznatijih žrtava nasilja prema crnačkomu stanovništvu, a iste godine uz veliku je medijsku kampanju protiv sindikata započelo masovno doseljavanje siromašnih Portorikanaca u prve četvrti građene po mjeri automobila. Koloplet je to industrijalizirane društvene nepravde i siromaštvom potaknute imigracije u čijim današnjim oblicima nije teško iščitati dio nadahnuća za Papino »lavovsko« ime. Unatoč tomu kolopletu, djetinjstvo Roberta Francisa protjecalo je u filmskom miru čikaškoga predgrađa kakvo je Dolton tada bio. Kada braća Louis, John i Robert nisu igrali bejzbol ili vozili bicikle, ministrirali su i čitali u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u južnoj čikaškoj četvrti Riverdale, gdje se majka Mildred uz župni zbor i kruničare brinula i za liturgijsko ruho i karitativne aktivnosti dok je otac držao kateheze.
Od ruševne crkve do nove domovine
Ne treba isticati da su u danas praznu ciglenu kuću Prevostovih često zalazili svećenici; no u tome valja prepoznati tek komadić slagalice budućega svećeničkoga zvanja. Marijanska župa, pri kojoj su braća Prevost pohađala osnovnu školu, bila je toliko puna vjernika da se morala proširiti i na treću zgradu; no nakon turbulencija druge polovice 20. stoljeća od crkve je ostala tek ruševina, a pretekli su vjernici do 2019. pridruženi vjernicima još triju župa.
Međutim, budući papa Lav XIV. time je tek naoko izgubio svoju duhovnu kolijevku: jer već kao četrnaestogodišnjak pronašao je novu u augustinskom sjemeništu u Saugatacku u državi Michigan. Više od znanja koja je stekao na augustinovskom studiju matematike ili kao zaređeni augustinac na teološkom studiju mladi »Bob« u Redu je svetoga Augustina pronašao i duhovni stan. Stan u kojem prvenstvo ima žar ljubavi, a središnje mjesto dar milosti; stan namijenjen zajedničkomu životu omogućenu nutarnjim obraćenjem; stan u kojem se traga za istinom Pisma da bi se iz njega pošlo u darivanje bližnjemu. Krist je put, Krist i domovina.
Papina »strana svijeta«
S tom Augustinovom mišlju Robert Francis Prevost kao svećenik se zaputio 1985. u svoju prvu misiju u Chulucanas na sjeveru Perua. Nakon kratke službe povjerenika za zvanja u prvoj domovini, 1988. vratio se u Peru na službu ravnatelja sjemeništa u Trujillu, gdje je deset godina dijelio patnje naroda ugnjetavana i koruptivnom diktaturom predsjednika Alberta Fujimorija i terorizmom komunističkih gerilaca »Sjajnoga puta«. Američki je misionar znao koju stranu odabrati: bila je to strana siromašnih, do kojih mu se nije bilo teško penjati u gumenim čizmama kada se njegov bijeli kamionet s hranom i dekama više ne bi mogao probiti kroz andsko blato.
Premda se petnaest godina – na koliko se kao provincijal i generalni prior morao vratiti u rodni grad – može učiniti vremenom dovoljnim za zaborav na peruansko boravište, treći dolazak Roberta Francisa Prevosta u Peru više se činio povratkom kući negoli otkrivanjem »nove zemlje« koja se pred njim otvorila na službi apostolskoga administratora odnosno biskupa u Callau i Chiclayu. »To je njegova ljubljena biskupija, to je njegov život; tu je naučio sve što može i hoće dijeliti s čitavim svijetom«, znakovito je nakon konklave izjavio njegov nasljednik na chiclayskoj katedri Edinson Edgardo Farfán Córdova. Što bi moglo biti to »sve« kojim će novi Papa upraviti Petrovu lađu, možda valja zaključiti iz njegove požrtvovne sućuti iskazane tijekom pandemije koronavirusa i spokojne oštrine kojom se sukobio sa zlostavljanjima u Peruu. Prava domovina – to je, augustinovski rečeno, narod ujedinjen po Isusovu srcu.
Autentični čikaški »southsider«
Vjernici Chicaga prije konklave bili su sigurni jedino u to da papa ne će biti iz SAD-a, tvrdi fra Antonio Musa, župnik Hrvatske župe sv. Jeronima u Papinu rodnom gradu Chicagu. »Na neočekivanu vijest o novom papi reagirali su iskrenim ponosom, ali i osjećajem odgovornosti za svijet koji američki narod gaji.« Premda Papa strogo govoreći nije živio u Chicagu, nego u dvadeseta kilometara udaljenom predgrađu Doltonu, ipak je riječ o autentičnom »southsideru« – stanovniku južnoga dijela grada, objašnjava o. Musa. »Južna strana grada konzervativnija je, usmjerenija na zajednicu i izrazito katolička. Nju su još u prvim valovima naselili veliki katolički narodi: Poljaci, Talijani, Irci, Litavci, Mađari – konačno i Hrvati.«Objava OD CHICAGA DO CHICLAYA Tri zavičaja misionarskoga pape pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
