Osim apokaliptičke književnosti – koja govori o mračnim dimenzijama svijeta uoči njegova kraja – dio su distopijske književnosti i postapokaliptična djela. Ona govore o svijetu nakon pustošiteljske kataklizme, koji je bitno sužen i u kojem je preživljavanje teško, a ljudskost na kušnji. Jedan je od ponajboljih takvih romana u posljednje vrijeme »Cesta« (2006.) američkoga prozaista Cormaca McCarthyja (1933. – 2023.). Njegova snaga nije tek u snažnoj priči u kojoj otac i sin pokušavaju preživjeti u crnoj pustari ni tek u jakom poetskom stilu, nego u snazi metafore; kao nekoć »Pusta zemlja« (1922.) Thomasa Stearnsa Eliota, »Cesta« je duhovna slika zapadnoga svijeta početkom 21. stoljeća.
Svijet je to u kojem je najhrabrije djelo »ujutro ustati«, kako kaže protagonist, jer za to nema razloga. Biblijska i kršćanska simbolika djela otkrivaju da nije riječ samo o preživljavanju na cesti uz koju vrebaju kanibali, nego o zavjetu očinstva, ljudskosti, opstanku plamena dobrote u inat ravnodušju, o iskupljenju i izvršenju od Boga povjerenoga zadatka očuvanja dječjega života.
»Dobri i loši momci«
Nadahnuće za roman autor je dobio dok je 2003. sa sinom promatrao grad El Paso u Teksasu, zapitavši se kako će prizor izgledati za pedeset godina. Nije mu bilo stalo napisati pravu distopiju – uvjerljiv nacrt društvenoga uređenja dehumanizirane kontrole – nego simboličku odiseju o ljudskoj naravi. Radnja je smještena u neodređenu budućnost, nakon kataklizme u kojoj je požar spalio sjevernoamerički kontinent i većinu flore i faune. O kakvoj se kataklizmi radi i što ju je izazvalo nije navedeno jer nije ni važno, kao što nisu važna ni imena glavnih likova. Nije zapravo važno ništa osim ustrajnoga pokušaja preživljavanja. Shvativši da na sjeveru ne će preživjeti zimu, otac s desetogodišnjim sinom putuje prema jugu, prema moru. Ono malo hrane, pokrivača i alata koje imaju guraju u kolicima pronađenim u nekoj bivšoj trgovini.
Cijela je zemlja mrlja crne vode i pepela, s nagorenim stablima i napuštenim gradovima, pa je nedostatak hrane gorući izazov. Pougljenjeni leševi svakodnevan su prizor. Ljudi je malo i podijeljeni su u dvije skupine: putujuće izbjeglice i kanibalske bande koje otimaju nesretnike kako bi se nahranile njihovim mesom. Postoje male komune i izopćenici iz komuna. Ocu i sinu glavna je briga pronaći jelo, što je teška misija jer su kuće uglavnom opljačkane. Također, važan je imperativ paljenje vatre, na razne načine. Potraga za hranom, obućom i pokrivačima prisiljava oca da ulazi u napuštene kuće, uz rizik suočavanja dječaka s jezivim prizorima neviđene okrutnosti. Sve što ih dijeli od smrti kolica su i pištolj s dvama metcima. Dječakova majka još prije početka putovanja počinila je samoubojstvo smatrajući da nema smisla živjeti jer ih kad-tad očekuje nasilna smrt. »Tu sam sanjao svjetove bogate i strašne, kakvi bi mogli nastati, ali nikad ovaj koji jest nastao«, razmišlja otac.
Iako načet progresivnom bolešću, potpuno je predan nastojanju da sačuva sina i dovede ga na jug. Njihovi su razgovori jednostavni, no temeljne istine otac je objasnio dječaku: »Želio si znati kako izgledaju loši momci. Sad znaš. (…) Moj je posao pobrinuti se za tebe. Taj mi je zadatak dao Bog. Ubit ću svakoga tko te dotakne. (…) Još uvijek smo dobri momci. I uvijek ćemo biti. (…) Za razliku od loših momaka, dobri momci ne ubijaju i ne jedu druge ljude, i čuvaju plamen vatre koju svakodnevno pale.«
Raspad jezika i vremena, ali ne i smisla
Otac zna »da je dječak sve što stoji između njega i smrti«. Govori malo i često ne može naći riječi. Budući da je jezik nastajao dok svijet nije bio osiromašen, riječi gube značenje. Slabljenje komunikacije slabljenje je života, a nije se moguće orijentirati ako riječi ništa ne znače. »Pokušao je smisliti što će reći, ali nije mogao. Već se prije tako osjećao, gore od tuposti i tmurnog očajanja. Svijet se smanjivao oko sirove srži objašnjivih entiteta. Imena stvari polako slijede te iste stvari u zaborav. Boje. Nazivi ptica. Hrane«, kazuje sveznajući pripovjedač romana.
Također, vrijeme više nema težine jer planovi nisu mogući. Postoji samo sada, u kojem treba preživjeti, bez ambicioznijih misli. Međutim, briga za sina održava oca na životu; to je plan, to je budućnost, to je smisao. »Nema popisa stvari koje treba učiniti. (…) Nema poslije. Ovo je poslije. Sve lijepe i ljupke stvari koje držimo kraj srca imaju isto izvorište u boli. Rođene u tuzi i pepelu. I tako, prošapta usnulom dječaku, ja imam tebe.«
Pohvala »plamenu«, tj. bitku
Čita li se roman u simboličkom ključu, dječak je bitak, samo postojanje, ono što je samo po sebi vrijedno i što unatoč svoj bezizglednosti treba štititi. »Sjeo je pored njega i pogladio mu svijetlu, zamršenu kosu. Zlatni kalež, dovoljno dobar za Boga.« Plamen koji dječak i otac pale i »nose« ljudskost je, dobrota, imperativ da život prevlada nasilje i smrt. »Mi nikada nikoga nećemo pojesti… Bez obzira na to što bude… Jer mi smo dobri momci. Da. I mi nosimo vatru«, konstatiraju otac i sin.
»Svijetleći u toj pustoši kao tabernakul«
Otac ne razmišlja često o Bogu ni o filozofskim temama. Usredotočen je na brigu o sinu, i tek se u snovima i samoći prisjeća prošlosti, djetinjstva i žene, dječakove majke. Dječak, međutim – usprkos iskustvu okrutnosti svijeta – vjeruje u Boga, ne podnosi nikakvo nasilje i želi svoju hranu podijeliti s izgladnjelima koje susreću. Inzistira da otac ne ubije psa i da vrati odjeću putniku lopovu. Dječak je kristoliki lik; on je čisto Dijete, iskupitelj. Kada mu otac kaže: »Ti nisi taj koji se treba brinuti o svemu«, dječak odgovara: »Da, jesam. Ja sam taj.«
I dok drugi putnici doživljavaju tragičan kraj, otac i dječak, izgladnjeli, izranjavani i u stalnoj opasnosti, uspijevaju ići dalje. »Čovjek bi stao i naslonio se na kolica, a dječak bi nastavio hodati i onda stao i osvrnuo se i podigao suzne oči i vidio ga kako stoji ondje na cesti, gledajući ga iz neke nezamislive budućnosti, svijetleći u toj pustoši kao tabernakul.« Pripovjedač naziva oca jednostavno »čovjek«. Za razliku od kanibala koji nisu više ljudi u punom smislu, on je posljednji Adam, čovječanstvo u malom, čovjek kao takav, i to upravo zato što čuva svoje dijete, brani život od smrti. Dječak je pak sin koji se skrbi o svima, koji želi da otac zaštiti i spasi sve ostale, poput Krista.
»Nema Boga, a mi smo njegovi proroci«?
U jednom trenutku otac citira Jobovu ženu (2, 9): »Prokuni Boga i umri.« Nedugo nakon toga, međutim, u starom sjeniku nalazi jabuku, a potom i ostatke voćnjaka – postapokaliptički Edenski vrt, koji utaži glad putnicima. Trenutak kada biblijska simbolika postaje najizrazitija susret je sa samotnim i slijepim starcem Elyjem, kojega otac i dječak susreću na pustoj cesti. Pomažu mu ustati i nude mu hrane. U filozofskom razgovoru o tome kako čovjek može znati je li posljednji na Zemlji Ely izgovara tajnovitu rečenicu: »Nema Boga a mi smo njegovi proroci.«
Ely je zapravo antiprorok koji opisuje svijet nakon katastrofe, umirući svijet, svijet u kojem se čini da Boga nema, ali ljudi ga prorokuju. Ta se rečenica može dvojako tumačiti. Jedna je mogućnost da u pustoši uništene civilizacije Boga nema i preživjeli prorokuju da ga nema. Drugo je tumačenje: čini se da Boga nema, ali to što smo ovdje usprkos svemu i što iskazujemo dobrotu drugomu, proroštvo je da ga ima. Uzme li se cijeli roman u obzir, drugo se tumačenje čini ispravnim. Na tom su tragu i očeve misli pri susretu sa starcem, dok razmišlja hoće li ga osloviti i nahraniti, kako dječak želi. »Promatrao je cestu. Prokletstvo, prošaptao je. Pogledao je starca. Možda se on pretvori u Boga, a oni u drveće. U redu, rekao je«, kazuje pripovjedač, referirajući se na antičke priče u kojima ljudi pomažu prerušenim bogovima.
Pravo značenje ceste
Ironično, nakon uništenja civilizacije ostala je jedino cesta. Crna, zapepeljena, ali ipak put kojim se ide. Cesta je ljudski život koji je otpočetka korak bliže smrti. »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti«, poznate su riječi upućene pokornicima na Pepelnicu, početkom korizme. Ocu i dječaku smrt se neprestano prikrada i njihova je sudbina – do zadnjih stranica romana – neizvjesna. Iako dvaput neočekivano bivaju spašeni pronalaskom zalihe hrane i potrepština – bolest sigurno proždire oca i njegov se rastanak od dječaka bliži…
Roman je privukao mnogo pozitivne kritike. Njegova su čitanja, međutim, ponekad promašena. George Monibot prozvao je roman »najvažnijom knjigom o zaštiti okoliša ikada napisanom«, a neki su analitičari vidjeli u romanu primjer »sekularne etike« u kojoj moral proizlazi iz savjesti pojedinca, a ne od Boga. Iščita li se dublje, postaje jasno da se radi o romanu filozofije egzistencije kakvu su zastupali Karl Jaspers i Viktor E. Frankl, potonji preživjevši nacističke logore. Otac i sin ne znaju koliko će dugo živjeti, nije im ugodno i ne mogu ostvariti želje, osim brinuti se jedan za drugoga i za druge. Doista, iako kuburi u postapokaliptičkoj infernaliji, otac ne želi ubiti sebe ni sina, ni koga drugoga osim u obrani, a sin želi spasiti sve – životinje, ranjenike, starca, novorođenčad – što proizlazi iz dobrote i vjere u Boga. I u najgorem mogućem scenariju može se očuvati »plamen« – ljudskost, dobrota i smisao.
Postapokalipse vode do sadašnjosti
Kao i svaka distopija, i McCarthyjeva postapokalipsa na umjetnički način govori o stvarnom svijetu. Zato nije roman o zaštiti okoliša ni o sekularnoj etici. Naš je današnji svijet besmislen svijet; crna pustoš, pusta zemlja, svijet u kojem ljudi proždiru jedni druge, svijet bez djece i Boga, dublja je poruka romana.
»Hladno, neumorno kruženje planeta koji umiru bez oporuke. Nesmiljena tama. (…) I negdje dvije progonjene životinje koje dršću kao lisice u rupi. Posuđeno vrijeme i posuđeni svijet i posuđene oči koje ga oplakuju«, metafora je toga svijeta. Ipak, i u tom svijetu postoje otac i sin, postoji obitelj, solidarnost i proroci Boga kojega (možda) ipak ima. Drugim riječima, i nakon katastrofe odustajanja od vrijednosti moguć je Smisao.
Objava OKUSI DISTOPIJE (35) Postapokalipsa i nada: McCarthyjev plamen u pepelu pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
