Župa sv. Ane u Voloskom među pastoralnim vijećnicima ima Alena Sršena, rođenoga 1. srpnja 1974. u Zadru. Uz agronomskoga tehničara oca Luku i višu medicinsku sestru majku Jelenu ima brata Nevija koji je cijelu svoju profesionalnu karijeru proveo u Hrvatskoj vojsci. Alen ističe da su obojica rođeni u vremenu u kojem je vladalo jednoumlje pa njihovi roditelji nisu prakticirali vjeru, premda su imali sve sakramente. Naglašava kako je otac Luka s dijelom svoje obitelji, najviše preko bakine strane, štovao sv. Antu i Djevicu Mariju, a s majčine su strane, kako je djed Stipe bio podrijetlom od Sinja, štovali Gospu Sinjsku.
Otuđenje od vjere
»Davno je to bilo, ali u sjećanju mi je ostalo spominjanje glavnoga razloga za izbjegavanje odlaska na misu, opasnost od otkaza jer je moj otac kao agronomski tehničar radio u poljoprivrednom dobru ‘Vrana’. Zbog obveze održavanja kontakata s ‘milicijom’ radi čuvara koji su morali zaduživati oružje zatomio je svoj vjernički život i prakticirao ga isključivo unutar zidova obiteljske kuće. No otuđenje od vjere nastavilo se i s ustanovljenjem Hrvatske. Odrastao sam u takvu okruženju«, pripovijeda Alen, koji je osnovnu školu pohađao u Biogradu, a u Zadru je završio srednju hotelijersku školu. Sve godine školovanja, kako kaže, bio je odličan učenik pa je u 18. godini odlučio upisati hotelski menadžment u Opatiji. Stekao je zvanje menadžera u turizmu. Nakon završenoga fakulteta otišao je u svijet osiguranja. »Od 2012. sam se osamostalio, postao privatni poduzetnik s angažmanom u profesionalnom odijevanju, čime se bavim i danas. Obožavam svoj posao, klijente i mogućnost inoviranja implementiranjem novih rješenja u skladu s pozitivnim razvojem tehnologije«, kaže Sršen.
»Tijekom studiranja u Opatiji upoznao sam svoju suprugu Danijelu. I ona je 1974. godište i radi u osiguranju. Imamo dvije predivne kćeri. Auroru smo dobili 1998., završila je Pravni fakultet u Rijeci. A Dora nam je rođena 2002., završila je Fakultet kemijskoga inženjerstva i tehnologije u Zagrebu. Obje su u ozbiljnim ljubavnim vezama pa se nadamo njihovoj lijepoj obiteljskoj budućnosti. Kako živimo na Voloskom, predivnom mjestu na Kvarneru koje se smatra dijelom Opatije, slobodno vrijeme provodimo u beskrajnim šetnjama uz more, obilazeći Učku koja je u zaleđu kraja u kojem živimo. Rado se družimo s rodbinom i prijateljima. U jesensko vrijeme redovito smo u Biogradu s obzirom na to da kao obitelj imamo u vlasništvu dva maslinika sa stotinjak maslina, i 60 stabala mandarina u dolini Neretve koje su očevo nasljedstvo, skupa s obiteljskom kućom u mjestu Trnu na Maloj Neretvi. Kako posjedujemo obiteljsku kuću s okućnicom, bavim se i hortikulturom, a ljubav prema cvijeću i zelenilu prenijela mi je moja majka Jelena, s kojom redovito razmjenjujem iskustva o sadnicama cvijeća i ostaloga zelenila. U rijetkim trenutcima kad nisam angažiran za potrebe uže i šire obitelji rekreativno se bavim trčanjem na daljinu koje uključuje trail-utrke, polumaraton i utrke do 30 kilometara.«
Župna javna tajna
»Danas se trudim biti vjernik, kako se kaže, od glave do pete. Pa koliko uspijem. Kao dijete sam primio sakrament krštenja i to je dugo bio moj jedini sakrament. Godine 1997. za oltarom crkve sv. Ane supruga i ja primili smo sakrament ženidbe pred tadašnjim župnikom sada pokojnim mons. Josipom Šimcem, naravno uz obvezu da u neko razumno vrijeme primim i ostale sakramente, prvu pričest i krizmu. Kako je vrijeme prolazilo i kako su djeca rasla, stigle su i njihove obveze odlaska na vjeronauk, pa i obveza fizičkoga odlaska u crkvu nedjeljom. Uskoro je obveza prerasla u spontano zadovoljstvo susreta i druženja sa župljanima, no i dalje nisam pomišljao, odnosno nisam se ohrabrio, napraviti korak prema primanju sakramenata što sam obećao mons. Šimcu. Moja supruga Danijela primila ih je redovito, a mene je nekako bio strah, premda sam tada već gotovo 15 godina bio redovit na nedjeljnoj misi. Moje pomanjkanje hrabrosti nije ostalo nezamijećeno u župi. Časne su sestre, a posebno sestra Tereza, propitkivale naše prijatelje i ostale župljane o razlozima zbog kojih, sad već i kao čitač, ne pristupam primanju pričesti pod misom. Iako je to izgledalo kao ‘župna javna tajna’ i kako se još uvijek nisam odvažio pristupiti joj, Bog je u naše živote poslao obitelj Mrvelj.«
Sve presudno, kaže, dogodilo se u vremenu lokalnih političkih izbora u Opatiji na koje je odlučio izići sa svojom neovisnom listom. »Spletom okolnosti i prljavom igrom političkih oponenata u osvit predaje dokumenata na ovjeru u izborni stožer napustila me osoba ključna za kompletiranje i prijavu izbornih lista. Kako je situacija bila beznadna, nakon mise sam se sastao s dragim ljudima iz župe i izložio im problem s kojim sam se susreo. Uglavnom za dva do tri sata pronašli smo rješenje: Marija Mrvelj, supruga mojega budućega kuma Danijela, na slijepo je odlučila uključiti se na moju listu i spasiti pokušaj političkoga angažmana u Opatiji. Kako smo se i nakon izbornoga neuspjeha nastavili privatno družiti, jedne smo subote na terasi naše obiteljske kuće poveli razgovor o sakramentima. Marija i Danijel bili su u vjeri i drugima su nesebično pomagali da se obrate ili ostanu u vjeri te prodube svoju duhovnost. Sjedeći na terasi, u jednom sam trenutku kumu Danijelu spomenuo da nisam primio sve sakramente i kako bih ih htio primiti jer za to nemam nikakvih zaprjeka. Ne mogu opisati njegovo čuđenje i sreću. Za godinu dana primio sam prvu pričest i krizmu u našoj župnoj crkvi, naravno s Danijelovom rukom na mom ramenu. Sve se to zbilo 2021. godine i pod ravnanjem našega današnjega župnika Marijana Žderića.«
Pomak u zajedništvu i duhovnosti
»Mogu kao odrasla osoba posvjedočiti snagu sakramenata. Naime, premda imam visoku naobrazbu, čini se da sam svoj intelekt krivo usmjerio isključivo se pouzdajući u svoje snage. No nakon te 2021. godine kao obraćenik sam prepustio vođenje Isusu Kristu, koji je odmah preko poticaja moje intelektualne sposobnosti usmjerio ispravno. Odlučio je umjesto mene da se posvetim evangelizaciji i pisanju duhovne literature, što je do sada rezultiralo jednom nedavno objavljenom knjigom ‘Bijeg iz ovog vremena’. Trenutačno pišem knjigu podijeljenu u 38 poglavlja koja će imati između 700 i 1000 stranica. Naslov je nove knjige ‘Otkrivenje Isusa Krista’, a radni naslov ‘Valenovo Otkrivenje’. Valen je pseudonim kojim se koristim za pisanje literature, a drag mi je zato što je to ime kojim me zove moj mali nećak Frane. Ako Bog da, knjiga će biti završena za sedam godina. Ona će biti moja zahvala Isusu Kristu za sve blagoslove kojima je nesebično darivao moju obitelj, i kao poticaj svima koji nisu sigurni u svoje poslanje na ovom svijetu da zavape k njemu i potraže odgovore u evanđelju i dokumentima crkvenih otaca koji su nam ostavljeni s razlogom. Kad gledam svoj osobni angažman u župi, priznajem da nisam zadovoljan onim što dajem župi jer sam svjestan da mogu i moram više i bolje. Trenutačno sam član župnoga pastoralnoga vijeća i čitač. Mogu li bolje? Svakako mogu i to sam rekao za vrijeme nedavne nadbiskupove vizitacije našoj župi. Osim liturgijskoga angažmana i pomoći našemu župniku, nekoliko naših župljana, među kojima sam i sam, priključilo se ‘javnoj molitvi muškaraca’ na trgovima hrvatskih gradova svake prve subote u mjesecu. Organizirani u bratstvo ‘Vitezovi Majke Božje Trsatske’ iz Rijeke, redovito se sastajemo kako bismo se angažirali u pomoći zajednici i pojedincima u potrebi. To je jedan od plemenitih načina na koji se u župi može napraviti ozbiljan pomak u zajedništvu i duhovnosti.«
Ako župnik i biskup ne mogu sami, na nama je da im pomognemo
Objava PASTORALNI VIJEĆNIK ALEN SRŠEN Kad je prepustio vodstvo Kristu, otkrio je svoj poziv pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

