Stjepan Dijanić pastoralni je vijećnik u župi i svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Lani je ostao bez supruge i kćeri koje su stradale u prometnoj nesreći. Preko noći je ostao sam. Utjehu je pronašao uz najbliže, s vjerom u ponovni susret s Ivanom i Lucijom u vječnosti, i uz svakodnevnu blizinu bistričke Majke Božje.
Stjepan Dijanić rođen je 10. kolovoza 1972. u Zagrebu. Majka mu je Dragica, djevojački Štefanek, a otac je bio Stjepan Dijanić. Oboje su bili rodom iz Laza Bistričkoga. Ispalo je da su trojica »Štefa« vozila Dragicu na preuranjeni porod u Zagreb, ne samo otac Stjepan, nego i dvojica svećenika: Dragičin brat Stjepan Štefanek i prijatelj Stjepan Čukman. Zato novorođenče nije imalo izbora. Iako je rođen na Lovrino, dobio je ime Stjepan. Bračni par Dijanić upoznao se u selu, vjenčali su se u svetištu Majke Božje Bistričke, gdje su Dragičini imali licitariju. Onda su se nakon devet godina života na Lazu preselili u samu Bistricu. S vremenom su izgradili kuću u kojoj je majka i danas. Otac je pokojni od 2014., umro je od raka. Dragica je bila inženjerka strojarstva i glavna projektantica u poduzeću »Tehnomehanika« u Bistrici, a Stjepan je radio kao tokar u »Prvomajskoj« u Zagrebu, putovao je svaki dan. Dragica se danas kao umirovljenica bavi iznajmljivanjem apartmana za hodočasnike. Još uvijek sve održava i čisti sama. Ima jako pozitivnu energiju. Osim Stjepana, dobili su i sina Ivana, godine 1970. On je po zanimanju monter, radi u Zagrebu, ima suprugu i trojicu sinova, žive s majkom Dragicom.
»Roditelji su nam bili dobri ljudi. Uvijek smo sve rješavali razgovorom. Na misu se išlo u 9, ručak je nedjeljom bio i danas je u 12.30 i nikada se nedjeljom ništa nije radilo«, pripovijeda Stjepan. »Mama je bila blaga, poštena, moja cjeloživotna potpora, uvijek sam joj se mogao povjeriti.
Da nje nije bilo, ne bih imao kuću u kojoj sam danas. Dobro me usmjeravala. Tata je glumio stijenu, a u duši je bio jako mekan. Bio je jako vrijedan. Nažalost, bio je i boležljiv. Djetinjstvo nam je bilo divno, bezbrižno. Pozitivno bistričko okruženje, svetište, sve je to utjecalo na moj razvoj. Odgajali su nas u vjeri. Prvo su me baka i djed s mamine strane naučili molitvu ‘Anđele čuvaru mili’. Odmalena sam bio ministrant u svetištu, otkad pamtim. Moj prvi župnik bio je Lovro Cindori, on me i krstil. Bil je nezaboravan svećenik. Župnik mojega života. Poslije su s nama bili Zlatko Koren, pa Domagoj Matošević, sada je Tomica Šestak. Sa svim sam bio i jesam dobar, ali Lovro je Lovro. Prvi župnik uvijek ima posebno mjesto. Kraj kuće mojih bake i djeda na Lazu hodočasnici su, predvođeni kardinalom Franjom Kuharićem, do 1987. stajali i odmarali se prije ulaska u svetište. Divna su to sjećanja. U svetištu sam nakon krštenja primio i sve ostale sakramente, prvu pričest, firmu, vjenčanje, krštenje djeteta, i kum sam bio više puta«, pripovijeda naš sugovornik.
Stjepan Dijanić osnovnu je školu pohađao u Mariji Bistrici, uvijek je bio odličan đak. »Dodatno sam odlazio na folklor, na limenu glazbu i na nogomet. Svagdje mi je bilo lijepo. Za srednju sam izabrao elektrotehničku pa sam putovao autobusom u Konjščinu. Nije mi bilo teško putovati. Super nam je bilo u školi. Pubertet nas je hvatao, bilo je veselja. Maturirao sam pred rat 1991. Upisao sam Agronomski fakultet u Zagrebu, koji nisam završio. Držale su me mladenačke mušice. Zaposlio sam se u struci u Njemačkoj. Ostao sam godinu i pol. Onda sam se vratio i zaposlio se u Hrvatskoj pošti, gdje sam i danas. U firmi sam prošao sve. Danas sam voditelj Distribucijskoga centra u Krapini. Putujem svaki dan, oko 40 minuta autom. Nije mi problem. S godinama sam izgradio kuću, veliku kuću, pa i ja prihvaćam hodočasnike. Od svetišta sam udaljen 200 metara.«
»Oženio sam se 2008. Tek je tad došla prava. Supruga se zvala Ivana, djevojački Klemar, bila je iz Tugonice kraj Marije Bistrice. Završila je za ekonomisticu, radila je u osiguravajućoj kući u Zagrebu pa je putovala.
Odlučila je da je dosta putovanja pa je otvorila suvenirnicu u Bistrici i radila u njoj samo osam dana. Godine 2018. dobili smo kćer Luciju. Živjeli smo u troje do tragedije prošle godine. Poginule su obje u sudaru s kamionom na staroj Zagorskoj kraj Jakovlja, Pojatnoga. Nedavno je bila godišnjica. Ne znam kako sam preživio, ali sam preživio. Prvih mjesec dana bio sam u šoku, mislio sam da to nije istina, da budu svaki čas ušle u kuću. Svaki sam dan jutrima odlazio u bistrički karmel. Onda me snašla realnost, shvatio sam što je stvarnost. Spasio me odlazak na posao, obitelj, mama, brat, šogorica, nećaci, i uski krug od nekoliko kumova, kao i najboljih prijatelja i prijateljica. Najgore je bilo vraćati se doma u praznu kuću. Nisam dopustio da bol bude posljednja riječ moga života – uspio sam u vjeri, zajedništvu i služenju pronaći put nade. Držao sam se i držim se vjere. U tišini pred Bogom nosim svoju bol. Nisam tražio čarobne odgovore niti sam pokušavao razumjeti ono što je ljudskomu srcu teško shvatljivo. U molitvi sam radije tražio snagu za svaki novi dan«, svjedoči o nošenju s obiteljskom tragedijom Stjepan Dijanić.
Posebno mu je važan bio, prepričava, jedan neobičan susret koji se dogodio samo nekoliko dana nakon tragedije. »Jedne večeri kraj moga apartmana pojavio se jedan svećenik koji je došao biciklom i zamolio me smještaj. Bilo mi je neobično što nije otišao u župni dvor, nego baš k meni. Taj susret ubrzo je postao nešto puno više od slučajnosti. Razgovarali smo gotovo cijelu noć. U danima kada sam prolazio kroz najtežu tamu svojega života Bog mi je poslao čovjeka koji mi je donio blizinu, razgovor i riječ ohrabrenja. Ponekad se Božja prisutnost ne očituje u velikim događajima, nego u tihim susretima koje razumijemo tek kasnije. Shvatio sam da život ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Jer tek kada čovjek vidi koliko je sve krhko, počinje razumijevati koliko je svaki novi dan dragocjen. Danas sam dobro. Došao sam k sebi. Ali dovoljna je neka pjesma da me izbaci iz takta. Dane provodim uz posao, i dalje sam u limenoj glazbi, sviram tenor. Bio sam četiri godine predsjednik folklorašima, to više nisam. Odustal sam od plesanja. Aktivan sam u udruzi ‘Stav’ u kojoj se na Bistrici bavimo kulturom. I aktivan sam u župi. Pastoralni sam vijećnik od prije šest godina. Dotad je bila moja mama. U župi sam uvijek bio zadužen za kulturne sadržaje. Više sam godina u crkvi bio sv. Nikola. Na raspolaganju sam župi i danas za svaku potrebu. Kaj god treba, tu sam. Kad je bio požar na župnom dvoru, odmah smo doletjeli. Na misu danas idem i u karmel i u župnu crkvu. Ljubav prema mojim curama nije nestala. Ona se danas pretvara u snagu da živim dostojno, da činim dobro i da svojim primjerom drugima pokažem kako se i uz najveću tamu može pronaći tračak svjetla. Vjera mi je put prema cilju, odnosno spasu. Svjetlo na kraju tunela. Jedva čekam uskrs.«
Objava PASTORALNI VIJEĆNIK U ŽUPI MARIJA BISTRICA STJEPAN DIJANIĆ »I uz najveću tamu, vjera mi je put prema cilju, jedva čekam uskrs« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
