Isus učenicima u evanđeoskom odlomku ove nedjelje izravno govori o svojem putu patnje i boli te onome čemu će učenici osobno svjedočiti: izrugivanju, prijeziru, suđenju, razapinjanju i smrti Sina Božjega. No Petar to ne može tek tako prihvatiti; isti Petar koji je u samom Isusu prepoznao Pomazanika, odnosno Mesiju. U čemu je problem? Petar u Isusu vidi Mesiju koji je slavan ratnik, čovjeka od formata te ujedno Sina Božjega. Iz toga mu razloga Kristove riječi o putu boli koji treba proći zvuče nevjerojatno jer u takvoga Mesiju teško može povjerovati. Radije će ga stoga nastojati odvratiti od takvih misli. Nalikuje to na roditeljsku brigu o djeci kada im savjetuju da biraju neke lakše fakultete koje će brže i jednostavnije završiti ili pak da kod izbora zanimanja uzmu nešto laganije da ne moraju puno raditi. Sve pak ne bi li očuvali sebe i svoje zdravlje jer su čuli da svijetom vlada jedna pogubna bolest zvana burn out iliti sagorijevanje. Rad se poima uistinu teškom aktivnošću koju treba svesti na minimum, i to upravo poradi vlastitoga zdravlja.
Time započinje put djece i mladih prema lagodnijemu životu lišenu stresa i napora te odricanja za neke svoje ideale. Kći koja je u sebi osjetila poziv da bude liječnica ili sin koji je osjetio Božji poziv da krene putom svećeništva brzo od tih putova odustaju jer su im roditelji savjetovali da je od toga bolje odustati, i to poradi njihova dobra. Žrtva tada izostaje. Put odricanja i izgradnje nečije osobnosti nije ni započeo, a već skončava.
To vrijedi i za život u vjeri. Vjernik sebe može očuvati od krjeposnoga života i duhovnosti trpljenja i zauzimanja za dobro. Od života u istini može se stvoriti svoj svijet u kojem istina biva krojena po vlastitoj mjeri. I tada nanovo put izgradnje u krjeposnom životu biva tek ideja koja brzo blijedi. Jer trebalo je očuvati sebe i svoj život, svoje zdravlje koje je već ionako narušeno. A Krist? On pak sa svoje strane uči sve suprotno tomu, a evanđelist Matej to eksplicitno navodi u svojim tekstovima.
Kristov je nauk drukčiji. Umjesto života za sebe i pridobivanja svijeta i ljudi na svoju stranu Krist uči životu gubitka sebe i svijeta poradi neba. Uči da je važnije dobiti nebo i život duše očuvati do kraja nego da se stekne još malo više slave na zemlji. Zato Isus uči gubitku sebe poradi dobra i vrijednosti. I s pravom se čovjek pita kako je to uopće moguće. Je li ostvariv u praksi proročki govor proroka Jeremije ove nedjelje? I on se prikazuje drugačijim u odnosu na svijet. Govori o zavedenosti, ali ne od strane svijeta, nego o zavedenosti Bogom i Božjim svijetom. No slušatelji smatraju da od toga nema nikakve koristi. Dapače svima je na ruglo i prijezir. Od njega se izmiču i smatraju ga čudakom. I on sam jadan u sebi odlučuje se za neki »normalniji« život. Za barem malo konformizma da mu bude malo lakše u životu. No ne polazi mu to za rukom. Jer riječ Božja koju je duboko u sebe posadio to mu ne dopušta. Želi biti svjetovan i uklapati se u okvire, ali mu to ne ide. On je svoj um odavno preobrazio po nekim drugim koordinatama.
Pavlov tekst iz poslanice Rimljanima na istoj liniji kao i Jeremija, a potom i evanđeoski tekst, govori o potrebi čišćenja pogleda na svijet i samoga sebe. Pavao poziva na preobražavanje uma i na odmak od suobličavanja svijetu. Onaj tko misli da je to tek krik čovjeka koji drugačiji život nije ni iskusio grdno se vara jer Pavao je svijet volio i bio mu je dionikom na svim razinama društvenoga života. Upravo zato i može reći da to ne ispunjava čovjeka. Probao je i vidio da ne ide. Odvodilo ga je to u prostore ništavila i praznine te nije bio zadovoljan ni sobom ni svijetom. Ali što ga je izmijenilo? Tek susret sa živim Bogom – Isusom Kristom na putu za Damask. Promijenio je mentalitet i pogled na svijet i život općenito. Postao je u potpunosti Božji te došao do radosti i zadovoljstva životom.
Uvidio je Pavao da Sotona nije tek neka ideja ili demonska sila, nego su to ljudi i ćudi koji čovjeka odvode od istine o Bogu, svijetu i njemu samome. Baš kako je vidljivo u razgovoru Petra i Isusa u evanđeoskom odlomku. Petar nije demon, ali je jednostavno previše prizeman. U tom trenutku razmišlja previše materijalno i ovozemaljski jer pogled duše je zamagljen. U Kristu počinje promatrati tek krv i meso, baš kakav je i sam, a premalo Sina Božjega. Zato ga i odvodi od ispunjenja smisla njegove misije na zemlji, od žrtve i predanja za svijet. Sprječava ga da bude ono što jest, a to je istinski Sin Božji. U njemu vidi tek prijatelja i čovjeka kojega poznaje jer s njim jede i pije. No Krist je svjestan sebe i svoje misije, a to vrlo brzo postaje nanovo i Petar, zagledan u čovjeka iznimne dubine i jasnoće duha – Isusa iz Nazareta.
Život vjernika na zemlji iziskuje iznimnu snagu i dubinu života po Duhu, a ujedno i veliku hrabrost. Jer učinke svojega vjerničkoga života u potpunosti će vidjeti tek u nebu. Zato mu ne preostaje ništa drugo nego molitva za jakost duha i snagu da se uvijek nanovo odlučuje za to da bude Božji, i to pod svaku cijenu.
Objava PETAR JE NAUČIO Umjesto života za sebe i pridobivanja svijeta i ljudi na svoju stranu Krist uči životu gubitka sebe i svijeta poradi neba pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
