Među teološkim sporovima protestantskih Crkava s Katoličkom Crkvom osobito mjesto imaju angelološki sporovi; a među angelološkim sporovima prvenstvo nesumnjivo pripada – glazbi. Unatoč podrobnu poznavanju Svetoga pisma, rijetko će si koji protestantski teolog dopustiti zaključak da anđeli pjevaju. No među kršćanima Istoka i Zapada nikada nije bilo spora oko glazbene naravi klika i kliktaja, krika i govora nebeskih duhova u Bibliji. Ivan Zlatousti vjernike je poticao da se molitvom sjedine s »mističnim zapjevom« anđeoskih zborova, a i Bazilije Veliki u pjevanju psalama prepoznaje »djelo anđela«. Ambrozije ističe da serafi čak ni u pjesmi ne zanemaruju teološka pitanja, a Jeronim pridodaje da će se vjernici u nebu pridružiti anđelima u »neumornu pjevu«. Najsnažniji argument za te je uvide glazbeno obilje Knjige Otkrivenja; a u najglasnijoj pjesmi Otkrivenja među »silnim mnoštvom« glasova valja razabrati i pjev anđela.
»Hvalite Boga našega, sve sluge njegove, svi koji se njega bojite, i mali i veliki!« pjevaju četiri bića u responzoriju sa »silnim mnoštvom na nebu«. Premda se i o identitetu tih nebesnika vode ekumenski sporovi, pisac Poslanice Hebrejima ne dvoji da su srce toga »svečanoga skupa« upravo »nebrojene tisuće anđela«. Nitko nije taj opis nebeskoga zborovanja doslovnije shvatio od talijanskoga manirističkoga slikara koji mu je posvetio navodno najveće svjetsko ulje na platnu. Jacopo Robusti – poznatiji po nadimku Tintoretto, »Bojadisarko« – na monumentalnom »Raju« za Duždevu palaču u Veneciji portretirao je više od petsto likova. Umjetnička se kritika pak više priklonila dvjema uljanim skicama za opus magnum koji »bijesni slikar« u dubokoj starosti nije mogao samostalno dotjerati. Među mišićavim anđelima koji izvode akrobacije na madridskoj skici Tintoretto je povrh duždeve glave postavio anđeoskoga lutnjista koji, začudo, šuti.
Kada se na ljestvama na putu do vješala pokušao obratiti mnoštvu okupljenu na njegovu pogubljenju, »veleizdajnik« John Conor O’Mahony nasilu je ušutkan. No vjernicima u blizini mučilišta irskoga blaženika – ubijena 1595., godinu nakon Tintorettova preminuća – nisu promaknule njegove molitve za protestantske progonitelje i englesku kraljicu, kao ni hvalospjev kojim je dočekao uže: »O dobri križu, dugo željkovani!« John Cornelius – kako je mučenik latinizirao svoje ime – i prije stratišta je birao riječi: tijekom razvlačenja na škripcu nije odao katolička domaćinstva kojima je služio, no tijekom skrivanja u dvorcu obitelji Arundell nije oklijevao zbog zlostavljanja sluškinje prekoriti slugu koji ga je stoga izručio anglikanskim vlastima. Položivši pak u tamnici zavjete Družbe Isusove, Cornelius nije mogao dopustiti da mučitelji priguše njegove posljednje riječi: »Ja sam isusovac!« Bila je to glazba za anđeoske uši.
Objava PJEVAJU LI ANĐELI? Nebeski glazbenici, bijesni bojadisarko i isusovac veleizdajnik pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
