U tradiciji najboljih papučara subotnje jutro provodim hodočasteći za ženicom Jelicom po trgovačkim centrima, snebivajući se nad cijenama novodobnih tenisica čije bih iznose kao penzić prije vezivao uz polovnjake na četiri kotača… Posljedično se brukam jer nemam što odgovoriti kad me Zvonko, moj dežurni »pratitelj svega svijeta«, mobitelskom porukom pita »što mislim o nadbiskupovoj propovijedi na Udbini«, dodajući da je »bila vrhunska«. Što da mislim usred tog potrošačkog (k)raja, okružen ljudima koji se muvaju bezglavo kupujući ono po što nisu išli?! Mislim da sam propustio TV rijetkost, vrijedan prijenos mise na Dan hrvatskih mučenika; eto što mislim brundajući Jelici da je mogla prije izlaska pogledati u TV program. A možda ga je baš i pogledala… Čvrsto odlučujem ženinom »katoličkom bračnom vikendu« dodati večernje gledanje TV vijesti, da u najkraćim crtama čujem što je to rekao zadarski nadbiskup u crkvi Hrvatskih mučenika.
Nakon popodnevna posrtanja modrih po ravnici slavonskoj prebacujem program na vijesti i pred državnom televizijom, u državi sa 80-ak posto vjernika katolika (makar imenom), očekujem da ću sve s Udbine čuti u prvih nekoliko minuta. E ne, te su rezervirane za »crnu kroniku«, s nekad zadnjih stranica prebačenu na »naslovnice« središnjih vijesti. Pojedinci prije naroda, izdvojene individue umjesto općega puka. Ubio tip ženu pa onda sama sebe, i to još nadziran u zatvoru. Kako li je samo uspio? Legao i odlučio prestati disati kao onaj indijanski poglavica iz filma »Mali veliki čovjek«; onako kako ja prijetim Jelici da ću učiniti, a onda uspijem samo zaspati i odvaliti dva sata popodnevna sna… Nakon te, još crnja vijest: djeca idu u školu s noževima da izoštre znanje. Na bližnjima. Stručnjak s ekrana govori da je to uvelike posljedica »digitalija« na kojima su djeca satima te vide nasilje upakirano u svim modelima i veličinama. Mi društvo, roditelji, bake i djedovi, svejedno ćemo se i dalje hvaliti kako naša djeca »sve znaju na mobitelu«.
Od reš crnih vijesti zaboravljam zašto sam sjeo pred TV pa mi pred očima tek promiču plavi Rus, crveni Amer i hormuški kruzeri, a kavica razgovora o POS stanovima omamljuje me unatoč mračnim mislima. I onda, tek u 40. ili kojoj minuti vijesti pretvorenih trajanjem u cjelovečernji film (informiranje ili mozga pranje?), razbuđuje me i vedro iznenađuje vijest o zagrebačkom hodočašću u Mariju Bistricu. Nakon dražesnih mladih vjernika koji su umjesto hladnog oružja izvukli tople riječi o Mariji, na redu je konačno i… Udbina! Pak »naglavce«: prvo pojedinačna zagrebačka, a tek potom opća Crkva u Hrvata; nevažnije pa važnije? Tja, glavno da ću sad sve iz propovijedi čuti! No, malo o ovome, malo onome… a ni riječi nadbiskupove?! Ipak ću morati do kćeri koja ima televizor »na vraćanje« pa ću sve »prevrtjeti«, pogledati i poslušati kao da je uživo što je to nadbiskup govorio dok sam se ja, izgubljeni sin kasnih godina, potrošački valjao po blatu trgovina. Sve po redu nereda u koji smo uronjeni.
Objava PO REDU NEREDA Kad je sve naglavce pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
