Nedavno je Hrvatska poljoprivredna komora zatražila masovni izlov divljih svinja – sve do biološkoga minimuma. U tom poslu očekuju pomoć lovačkih društava, policije, pa čak i vojske. Taj zahtjev opravdavaju eksplozijom populacije divljih svinja, koje se s pretjeranim brojem krda pretvaraju u štetočine. Divlje svinje uništavaju nasade kukuruza, soje, suncokreta, krumpira, ulaze u maslinike… U jednoj noći mogu izrovati cijela polja, uništiti žičane ograde, suhozide i sustave za navodnjavanje te ugroziti lokalnu proizvodnju hrane.
Divlje su svinje rezervoari i prenositelji virusa svinjske kuge, sve češće upadaju u predgrađa Zagreba, Barcelone ili Berlina, izazivaju prometne nesreće, devastaciju javnih površina, parkova i dječjih igrališta, a u potrazi za hranom prekopavaju kante za smeće i gradska groblja. Čini se da je vepar i njegova družina vrsta koja stvara više štete nego koristi. Posebno za čovjeka.
Osim što ima status pošasti u susretu s civilizacijom, svojom brojnošću stvara štetu i u svojem prirodnom staništu. Eliminacijom žirova, bukvice i drugih šumskih plodova onemogućuju prirodno pomlađivanje šuma, a guljenjem kore s drveća radi označavanja teritorija uzrokuju sušenje i propadanje zdravih stabala. Pretjeranim rovanjem uništavaju rijetke i zaštićene biljne vrste, uništavaju gnijezda i jedu jaja i mladunce ptica koje se gnijezde na tlu (tetrijeb, fazan, šljuka) te proždiru mladunce srna i zečeva, gmazove i korisne kukce.
Lovačka ekologija
Jasno je da divlje svinje imaju svoje mjesto u prehrambenim i ekološkim odnosima, ulogu u ekosustavu, u kontroli vegetacije, štetnika, u širenju sjemena biljaka, rahljenju tla… Naposljetku izvor su dobroga zalogaja za predatore, pa i ljude. No kada njihova brojnost izmakne kontroli, ekološka korist postaje manje važna od efikasnosti lovačkih društava. Jer čovjek ima pravo brinuti se o vrtu u kojem živi, a to uključuje i regulaciju brojnosti divljih svinja. Čovjek ne živi u laboratoriju, nego je dio prirode, čak i kada tamani višak divljih svinja. Čovjek ima pravo uzgajati usjeve.
Duge cijevi u šumi
U vrijeme prenaglašenoga govora o »svetosti« prirode i ljudskoga zločina protiv zelenila očekivano se zanemaruje ekonomski, poljoprivredni i zdravstveni problem koji uzrokuju divlje svinje, sramežljivo se priznaje devastacija okoliša koju uzrokuju također divlje svinje. Neograničeno krdo divljih svinja u okolišu je poput slona u staklani. Podnošljiv broj divljih svinja u okolišu ne ovisi samo o gospodarskim interesima čovjeka, nego i o ekološkom kapacitetu prirode. Prema procjenama lovnogospodarskih osnova dvije do tri jedinke na sto hektara šumskih površina biološki je minimum za divlje svinje. To je broj koji omogućuje prirodnu ravnotežu, zaštitu prirode i racionalnu upotrebu prirodnih resursa. Međutim u Hrvatskoj te u mnogim europskih zemljama taj je broj pet puta veći. Stoga poziv dugim cijevima, lovcima i vojnicima, nije neozbiljan.
Tko ide u vječna lovišta
Ipak treba priznati da u pretjeranom populacijskom porastu divljih svinja sudjeluje i sam čovjek. On je istrijebio prirodne predatore – vukove, risove i medvjede, industrijskom, intenzivnom poljoprivredom, pretvorio je hektare kukuruza i suncokreta u švedske stolove za divlje svinje, ali i u prikladna skrovišta. Ekosustavi u Europi više nisu netaknuta divljina, nego kultivirani krajolici pa posao modernih lovačkih društava danas funkcionira kao prisilni servis za održavanje sustava na životu, a ne kao (obijesni) hobi iz prošlosti. Da lovci danas prestanu zadirati u prirodu, populacije divljih svinja zbog viška bi hrane s poljoprivrednih polja eksplodirale. Stoga ja razumljivo proglasiti sezonu lova, a višak divljih svinja poslati u »vječna lovišta«.
Objava POČINJE LOV Ekologija divljih svinja pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
