Koliko svetih zaštitnika treba jednomu mjestu? Na to pitanje – koje će u svakomu probuditi spoznaja da gotovo svaka starija hrvatska župa uz župnu crkvu ima barem jednu kapelicu – suvremeni vjernik uzvratit će protupitanjem: a što će ikojemu mjestu više od jednoga svetca kada na svakom svetcu blista ista Božja svjetlost? No koliko god Božja svjetlost uvijek bila ista, čovjek nikad nije isti: kako mu jutarnja rumen krijepi budnost, tako mu večernji grimiz daruje smiraj; i što u njemu bude prosjevi sunca kroz snježne oblake, to do punine izvan njega dozrijeva tek pod ljetnom vedrinom. Vrijedi stoga ponovno pokušati odgovoriti na početno pitanje. Zasigurno jednomu mjestu i njegovu puku treba zaštitnik koji se pod sličnim suncem trapio i težačio, ufao se i uživao. No treba mu i onaj koji će za nj moliti gotovo njegovim jezikom, a treba mu i takav po kojem će se lakše sporazumjeti s ljudima drugih jezika. Reklo bi se: čovjek svet, a sličan, domaći i svjetski. Tko pohodi najveću crkvu u Mundanijama na Rabu, uvjerit će se da sve to može biti – jedan svetac.
Mundanijski župnik Josip Kosić: »Suvremeni mentalitet, koji vjeru doživljava kao puku razonodu, i Crkvu prijeti pretvoriti u pogrebno društvo ili puki pastoralni servis. Ali još ima ljudi koji žive vjeru, njeguju nedjeljnu misu i obiteljsku molitvu – makar bili u manjini«Sjedinjeni u karmelskoj molitvi Kraljici apostola
Naime, svetište crkve sv. Ilije – starijega, ali ne i glavnoga zaštitnika župe sv. Mateja u najmanjem rapskom selu – rese čak tri prikaza proroka s Karmela. Jedan je svetac »sličnoga sunca« s ikone na glavnom oltaru: prorok mukom izbrazdana lica koji se i na golom kamenu čudesno krijepi Božjim kruhom. Drugi je bradati isposnik sa štolom i svitkom što resi ophodni barjak; podsjetnik kako na živuće marijanske zavjete tako i na drevnu vjernost rapskih glagoljaša. Treći je, konačno, preplanuli kip svetca što u rukama drži tek molitvu koju je onomad izrekao na Karmelu: »Usliši, Gospode, usliši me, da bi sav narod znao: ti si Bog!« Reći da svetčeva molitva živi među pukom Mundanija nije puka fraza. Ako bi, naime, trebalo odrediti što najdublje povezuje četiristotinjak vjernika u srcu Raba, i više od tradicije »rapskih križa« i ljubavi za otočki kamen bila bi to – molitva: točnije, molitva Kraljici apostola za duhovna zvanja, koja tišinu prije svakoga misnoga slavlja preobražava u vapaj za čudo.
Motorom u blagoslov obitelji i obilazak bolesnika
Naime, u novijoj povijesti iz Mundanija – čiji prvi spomen seže do 1370. – nije došlo nijedno svećeničko zvanje te su Mundaničani prije dvadesetak godina bili i bez vlastitoga pastira. Stoga i ne začuđuje što desetljetnu službu svojega vremešnoga, ali neumornoga župnika Josipa Kosića smatraju – bogatstvom. »Pogled se u Mundanijama odmara od ljepote, ali za čovjeka koji teže hoda brda nose svoje izazove – poput blagoslova obitelji ili bolesničkih pomazanja. I tomu se ipak može doskočiti ako imate motor«, kazuje svećenik rodom iz Punta na Krku, koji je donedavno nedjeljom slavio tri mise zbog usporednoga upravljanja župom u Supetarskoj Dragi. »Stoga, kada me biskup pitao želim li prijeći na malo veću župu, prvi sam mu put u životu mogao reći: ne! Za mene je duhovna poslušnost sveta, ali vidim da se situacija sa svećeništvom mijenja – osobito na otocima. Kuće koje su nekoć redovito davale zvanja sada su posve prazne, a i bezuvjetne odanosti Crkvi sve je manje.«
Četiri razloga za naklonost Iliji
Na misu u malom broju, ali »šempre i gušto«
Vidi se to i u župnim klupama, u kojima na dvama nedjeljnim misnim slavljima samo tijekom turističke sezone bude više od pedeset vjernika, nastavlja Kosić. »Bilo bi najjednostavnije reći da je na Rab s novcem došlo i mnogo zla. Makar se i u turizmu za kruh mora potruditi, on ipak donosi lagodniji život i lakšu zaradu; i makar valja Bogu zahvaliti što zbog turizma narod na otoku još ima od čega živjeti, istodobno mu sve od čega se nekoć živjelo postaje nezamislivo teško. Ne mislim samo na masline i ribe, nego i na duhovnu hranu. Kada molitvu zamijeni psovka, a nedjeljni odlazak na misu nadomjeste športska natjecanja, onda nas ne može iznenaditi što ljudi umiru bez sakramenata, a obitelji se raspadaju.« Ipak, vjerni koji u toplijoj polovici godine pohode crkvu sv. Ilije, a u hladnijoj manju crkvu sv. Mateja, to čine »šempre i gušto«, tvrdi Ilija Krstinić, umirovljeni radnik u pekarskoj industriji.
I pjesmu za papu poveo je Mundaničanin
Ni kiše za maslinu ni bure za pršut
»Mundanije su i prije bile raj na zemlji, a i ljeto je ovdje ljepše provoditi otkako je župnik u crkvu ugradio klimu, popločao dvorište, uredio parking…« objašnjava župljanin ne prešućujući promjene kojima je svjedočio tijekom osam desetljeća života na Rabu. »Prelaskom na masovni turizam zemlja se zapustila: stariji su sišli bliže moru, a mladi su uglavnom otišli na kopno. Stoga su se od poljoprivrednih kultura zadržale tek maslina i smokva, a ja sam među rijetkima koji još drže blago ‘na bregu’.
»Mundanije su i prije bile raj na zemlji, a i ljeto je ovdje ljepše provoditi otkako je župnik u crkvu ugradio klimu, popločao dvorište, uredio parking…«, svjedoči župljanin Ilija Krstinić, jedan od posljednjih mundanijskih IlijaDa turizam stane na dvije godine, ne bismo imali hrane, a nekoć je Rab mogao hraniti Senj«, ističe i dodaje da nije sve ni do turizma, čiji se intenzitet u posljednje vrijeme i ograničio na samo tri tjedna u srpnju i kolovozu. »Prije je znalo biti i bure i kišurine, a sada samo magla i vlažurina: ni prave kiše za maslinu ni pravoga vjetra za pršut.«
Ako na Rabu i više nema prave bure, ipak pušu drukčiji vjetrovi, spominje knjigovotkinja Brankica Pahljina. »Zahvaljujući razvoju županijske bolnice u Kamporu, na Rab se doselilo mnogo mladih ljudi s obiteljima. No vjerojatno bi ih bilo mnogo manje da im nije riješen smještaj, koji radnicima subvencioniraju i hotelski lanci. To pokazuje da otok može demografski oživjeti, ali ne bez olakšavanja zapošljavanja i stambenoga zbrinjavanja. Trenutačno na otoku imamo jednoga pedijatra i jednoga ginekologa kojima se bliži dob za mirovinu, a nove ćemo bez privlačnih uvjeta života teško privući.« Upravo spomenuti izazovi mnoge mlade upućuju da svoj put potraže na kopnu s kojim je Rab povezan dvama trajektima i katamaranom, domeće Iva Maškarin, profesorica povijesti i geografije u Srednjoj školi Markantuna de Dominisa. »Razredna odjeljenja u tri su desetljeća spala s tridesetak na desetak učenika. Ipak, odlazak u Rijeku, Zadar ili inozemstvo za mlade nije samo pitanje obrazovanja. Primjerice, Rab im od športskih aktivnosti nudi tek rukomet, kajak, karate ili nogomet, a čak i u tome vrhunski športaši ne mogu ovdje ostvariti sav svoj potencijal.«
Prednosti života u najmirnijem rapskom selu najbolje poznaje Iva Maškarin, profesorica povijesti i geografije koja se na otok prije tridesetak godina doselila iz Zagreba zbog udaje. »Nije riječ samo o tome da je život ovdje mirniji, a priroda ljepša. Mundanije posjeduju i praktično duhovno blago koje sličnim mjestima na otocima nerijetko manjka: uza svakodnevne mise i dvije mise nedjeljom, uz mogućnost za ispovijed svaki dan i kratke redove za ispovijed, zbog maloga broja vjernika ostane mnogo prostora za misne intencije, a do župnika je uvijek lako doći«, objašnjava.
Župljanka Brankica Pahljina: »Mundanije trajno osjećajumolitvenu blizinu dviju redovnica koje su iz njih proizišle, benediktinke Skolastike Krstaš i misionarke Beatrice Krstačić«
Premda su središnja slavlja pridržana župnim zaštitnicima Iliji i Mateju, tradicionalne crne kamižote i cvjetaste traverse iz mundaničanskih se bavula ipak vade u travnju – za »Rapske križe«. Zavjetno hodočašće koje Rabljani bez prekida njeguju od 15. stoljeća nazvano je po križevima okićenima klasjem i cvijećem za kojima vjernici hode do nekadašnje rapske katedrale, a nije slučajno što u procesiju za čudotvornim likom Majke Božje koji čuvaju rapske benediktinke prve kreću Mundanije, ističe jedan od rapskih križonoša, vozač Berislav Maškarin. »Ipak je Ilija od svih naših zaštitnika bio najbliže Bogu!«Razlog trendu koji se očituje i u crkvi – gdje je nekoć oko oltara znalo stajati i tridesetak ministranata, uz pjesmu iščezloga dječjega zbora i brujanje orgulja koje se pale samo o župnim blagdanima – i materijalne je i duhovne naravi, smatraju župljani. »Privatizacija ugostiteljstva na Rabu preko noći je domaće poljoprivrednike ostavila bez mogućnosti da svoje proizvode prodaju na samom otoku te je mnoge obitelji prisilila otići trbuhom za kruhom«, prisjeća se vozač Berislav Maškarin. »Ali vjerujem da velik dio naših nevolja proizlazi iz zločina koji su se ovdje zbivali pod fašizmom i komunizmom. Mnogi su Rabljani kao radnici ili kao prijevoznici neizravno sudjelovali u strahotama koncentracijskoga logora u Kamporu i političkoga logora na Golom otoku i Svetom Grguru. Krv ljudi koji su ondje mučeni još vapi za pravednošću dok razorni utjecaj Zloga ne mimoilazi ni vjerski život. A čovjek koji izgubi vjeru brzo izgubi i ljubav prema svojemu. Zato većinu djedovine i jesmo rasprodali onima koje još uvijek oduševljava njezina ljepota.«
Duhovni pogled na ljepotu baštine i rane povijesti objasnit će i ponos s kojim Mundaničani pripremaju monografiju u povodu stote obljetnice posvete crkve sv. Ilije, uzveličane i lanjskim postavljanjem spomenkrstionice ispred crkve. Liturgijski stihovi koji su urezani na to djelo akademskoga kipara Mladena Šćerbe – »Okropiši me« i »Videh vodu« – ne podsjećaju samo na glagoljašku baštinu koja odjekuje u osobitim zapjevima vjernoga puka ili na nekadašnjega župnika Ivana Ilijića, koji je nedostatak krstionice u crkvi snalažljivo nadomjestio skromnom zdjelom s blagoslovljenom vodom. Oni svjedoče i živu nadu u proročke riječi »trostrukoga« zaštitnika Mundanija: »Idi gore, jedi i pij, jer čujem šumor kiše!« One prave kiše od koje i sred najveće suše obilno rađaju masline duha.
Objava POD OKRILJEM »TROSTRUKOGA« ZAŠTITNIKA Rapska molitva za čudo duhovnoga zvanja pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
