»Posljednja vremena« (1996.) prvi je roman trilogije Kanađanina Michaela O’Briena o ocu Iliji, iza kojega su u razmaku od deset godina slijedili »Sofijina kuća« (2005.) i »Ilija u Jeruzalemu« (2010.). Iako većina opisa tvrdi da je riječ o apokaliptičkom trileru, riječ je o dubljem, gotovo mističkom djelu koje na vješt način u suvremenom ruhu postavlja pitanje što je zlo, zašto ga Bog dopušta i kako se kršćanin može boriti protiv njega.
Zlo je, najkraće rečeno, eudistopija – naizgled dobar narativ da je za ujedinjenje svih naroda i kultura u novom ekopacifističkom političkom totalitetu nužno odreći se ideje istine. Sve su religije tek pogrješno shvaćene mitologije i sve su one istodobno istinite i neistinite, tvrde unisono »demitologizirajući« teolozi i predsjednik Federacije europskih država, erudit, filantrop i državnik čija nova vizija mira podrazumijeva rasplinjavanje svih »dogma«, pa i postupno dokidanje Katoličke Crkve.
Ta zabluda, upravo zato što nema temelja na kojima počivaju ljudska prava, vodi u nove oblike totalitarizma i uništenje ljudskih (i ne samo ljudskih) života. Kristovim utjelovljenjem započela su »posljednja vremena«, konačan obračun dobra i zla u kojem se zlo uvjerljivo prerušava u dobro, ali konačno biva razotkriveno.
Apokalipsa, uvjeren je autor O’Brien, na neki je način stalno prisutna, a Antikrist sa slavne Signorellijeve freske iz katedrale u Orvietu uspješno se pojavljuje u liku uglađenoga planetarnoga mirotvorca koji nalikuje na Krista, ali se Kristu protivi.
Za razliku od romana Hugha Bensona »Gospodar svijeta« koji doslovno završava krajem ove zemlje i neba, O’Brienova trilogija ostavlja duhovnu borbu svjetla i tame otvorenom. Zli je već poražen, ali borbi je dano vrijeme kako bi se odlutali mogli obratiti i vratiti Bogu. Po mnogočemu proročki, roman je uvjerljivo opisao moralnu dekadenciju prve četvrtine 21. stoljeća i pojavu kojoj ona svjedoči – da je najopasniji neprijatelj Crkve unutarnji, a ne vanjski.
O’Brienov roman ima jednostavnu strukturu monomita; glavni je junak dobar, ali ima slabosti, bori se protiv antijunaka, pri čemu obojica imaju pomoćnike koji se izmjenjuju. Čovjek izabran za upoznavanje Antikrista i pokušaj njegova obraćenja kvalificiran je za svoju misiju golemom bolju i patnjom koja ga trajno pročišćava. Otac Ilija Schäfer utoliko je kristolik lik; poljski Židov koji je preživio holokaust u kojem je ubijena cijela njegova obitelj, kasnije ugledni izraelski odvjetnik čija je trudna supruga ubijena u terorističkom napadu, i napokon obraćenik na katoličanstvo, svećenik i monah u samostanu na brdu sv. Ilije.
Krajem 20. stoljeća grijeh se javno proklamira kao prihvatljiv, Katolička se Crkva više smatra dogmatskim reliktom prošlosti, a teolozi se protive papinu nauku. Dvadesetogodišnji miran život o. Ilije na brdu Karmelu prekida papin poziv na važnu i osjetljivu misiju. O. Ilija treba poći k Predsjedniku, stupiti s njim u dijalog i pokušati mu približiti Kristovo otajstvo. Nakon mističkoga osnaženja u Asizu, u kojem je sv. Franjo Asiški također čuo poziv da »popravi Crkvu«, o. Ilija ulazi u krugove vatikanske i svjetske elite, kako bi upoznao i razotkrio korijene zabluda, pa i urotničke aktivnosti unutar same Kurije. Težina je toga putovanja u tome što će se ne samo suočiti s moralnom iznakaženošću svijeta, nego i morati zaroniti u bolna poglavlja svoje prošlosti i slabosti svoje duše.
Papa je usamljeni svetac koji u mnogočemu nalikuje na sv. Ivana Pavla II. Uz nekoliko vjernih suradnika, okružen je klikom izdajničkih vatikanskih glavešina koje ne prihvaćaju papin nauk prema kojem nema humanizma bez stvarnoga Boga, bez povijesnoga Krista, bez evanđeoske istine. Upravo takav papa šalje o. Iliju »među vukove«.
Nakon što monsinjor William, Ilijin prijatelj i suputnik, biva ubijen, na put mu dolazi ugledna pravnica Anna, u kojoj će biti kušan »vječnim ženskim« i bolnom prazninom koja je u njemu trajno nastanjena smrću voljene supruge Rute. Izazivački Zloduh progovara mu i u liku pokvarenoga grofa Smokreva koji u fingiranoj ispovijedi pokušava uprljati uspomenu na čovjeka koji je Iliji kao dječaku spasio život, varšavskoga knjižara Pawela Tarnowskoga.
Suočen s vlastitim slabostima, o. Ilija otkrit će Božju snagu kojom uspijeva ukrotiti i svoje strasti i obratiti okorjeloga grješnika Smokreva, no pravi izazovi time su daleko od kraja… Zapravo, apokalipsa je čvrsto zgusnut svijet; Ilija se mora boriti i sa svojom prošlošću i sadašnjošću, i s bezdanima svoje i tuđe patnje, iskusiti obilje milosti i Božje ljubavi, upoznati svijet politike i međunarodnih odnosa te kulturnu elitu u kojoj se krije kukavičje gnijezdo Zloga…
Predsjednikova utopija, koja ima stvoriti novoga čovjeka i nov poredak, objašnjava papa o. Iliji, opasnija je od velikih povijesnih ideologija jer cilja na čovjekov duh. Radi se o duhovnom sinkretizmu koji ima postići mir među ljudima proglašavajući newageovsku uravnilovku. Svi su u pravu i nitko nije u pravu – to je diktatura postmodernoga relativizma.
»Ta knjiga ne predstavlja takvu vrstu opasnosti s kakvom smo bili suočeni kad su Zapad preplavili fašizam i marksizam. Te lakome zvijeri otvoreno su pokazivale svoj apetit. Ona nije ni poput postkomunističkoga materijalizma, te mračne i podmukle zvijeri koja se ovila oko vitalnih organa svijeta i koja ga polako davi. Opasnost te knjige jest u tome što je ona duhovna. Ona ponovno uvodi koncepciju božanskoga u građanski poredak, i to upravo u onom trenutku povijesti kad su golema mnoštva ljudi izgubila orijentaciju i napustila svaku nadu da postoji nešto drugo onkraj ovoga materijalnoga svijeta. Sve više i više, oni čeznu za sustavnim rješenjem ‘problema čovjeka’. Oni žele totalitarizam bez brutalnosti. (…) Drugim riječima, koncepcija prema kojoj su sve podjele i sve distinkcije u konačnici iluzije«, objašnjava papa o. Iliji. Ako njegove riječi zvuče više nego poznate današnjemu čitatelju, hegelovski rečeno, tim gore za njega.
O. Ilija neočekivano pronalazi savezništvo u Anji, stručnjakinji za međunarodno pravo, koja nije impresionirana Predsjednikovom tihom revolucijom relativizma. »Zakon mora služiti univerzalnim načelima o čovjeku, a ona se temelje na naravnom zakonu. Zakon ne može na pravi način služiti čovjeku ako ga sad ovamo sad onamo otpuhuju vjetrovi najrazličitijih mišljenja, mode i predrasuda«, izjavljuje ona.
Nastavlja se
Objava POSLJEDNJA VREMENA MICHAELA O’BRIENA Apokalipsa je pokušaj raja na zemlji – bez Istine pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
