U jeku odjeka uspješnoga pohoda pape Lava XIV. Španjolskoj u nedjelju 14. lipnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu predstavljena je knjiga »Carmen Hernández – Biografske bilješke«. Naime 2. lipnja završila je biskupijska faza procesa beatifikacije službenice Božje Carmen Hernández Barrere (1930. – 2016.) i iduća je, vatikanska faza, spremna za početak. O Carmen, »ženi ispred svojega vremena«, kako su je nazvali postulator kauze za njezinu beatifikaciju Carlos Metola Gómez i njegova supruga Isabel Banderas, svjedoči više od 16 000 stranica dnevnika i bilježaka. Njezini zapisi govore o duboku i predanu odnosu s Bogom zbog kojega se potpuno posvetila novoj evangelizaciji kao prva suradnica Kika Argüella, tj. supokretačica Neokatekumenskoga puta. Od djetinjstva ispunjena željom da postane misionarka, kao suvremenica Drugoga vatikanskoga koncila Carmen se 1963. uputila u Svetu Zemlju, gdje je snažno doživjela snagu Svetoga pisma i »geografije spasenja«. Metola Gómez, postulator i laik koji je zajedno sa suprugom Isabel Banderas u misionarskoj službi na Kanarskom otočju, posvjedočio je da zanimljiva evangelizatorica ima čemu poučiti i ljude današnjega doba.
Laik i postulator kauze svoje katehistice
Carlos M. Gómez prvo je pojasnio da bilo koji kršćanin, dakle i laik, može biti postulator kauze za beatifikaciju. »Morao sam za to završiti tečaj pri Dikasteriju za kauze svetaca i četiri godine studirati na Sveučilištu sv. Tome u Madridu. Kiko i Carmen bili su naši katehisti, u našoj župi u Madridu. Imali smo s njima prisan odnos. Nekoliko mjeseci nakon što je Carmen preminula 2016. otac Mario Pezzi pitao nas je ne mislimo li se javiti biskupiji vezano uz njezinu beatifikaciju. Nakon nekoliko mjeseci počeo sam prikupljati Carmenina pisma i govore. Počeo sam ih prepisivati. Nedugo nakon toga razgovarali smo s biskupijskim delegatom za kauze svetaca, dijacezanskim svećenikom koji nije poznavao Neokatekumenski put, čak je imao neke predrasude prema njemu. Počeo je čitati moje prijepise i vidio da u tome ‘ima nešto’. Zatražio je od nadbiskupa da ja budem postulator. Trebalo je ući u zapečaćenu prostoriju u kojoj je Carmen živjela. Kada sam dobio dopuštenje, ušao sam u njezinu sobu i pronašao kovčeg na ormaru koji je spomenula prije svoje smrti. U njemu je bilo oko 75 bilježnica. Nitko nije znao da je Carmen svaki dan, tijekom pedeset godina, u svoj dnevnik zapisivala što je taj dan dobro, a što loše učinila. Zapisivala je razmišljanja o biblijskim čitanjima dana. Znala je zapisati i: ‘Ne vidim ništa, Gospodine, pomozi nam.’ Jezik kojim se pritom koristila nije bio svakodnevni jezik, nego mnogo više nalik na jezik psalama, mistički govor kojim psalmist razgovara s Bogom. Njezin je život proizlazio iz jedinstva s Gospodinom, što nije uvijek lagano«, rekao je sugovornik. Njegova je supruga istaknula kako su duboka Carmenina duhovnost i intiman odnos s Gospodin bili skriveni na dnevnoj razini, na kojoj se gorljivo bavila evangelizacijom.
Na glasu svetosti
»Kada su me pitali idu li ljudi moliti na Carmenin grob, rekao sam: mnogi, na tisuće! Očito Božji narod smatra kako je ova osoba preminula, ali živa je i blizu je Bogu. Zato odlaze na grob i od Boga traže – ne od nje – pomoć po njezinu zagovoru. To se naziva ‘glasom svetosti’. Tu je i glas o znamenjima; kada netko zamoli Boga pomoć po Carmeninu zagovoru, ona zagovara za potrebe onih koji mole. Do sada smo dobili 5500 elektroničkih pisama o uslišanjima, a 80 000 ljudi upisalo je svoju molitvenu nakanu u knjigu na njezinu grobu«, rekao je postulator Gómez.
Pojasnio je da, kako bi netko bio proglašen svetim, tri se glasa moraju složiti: glas Božjega naroda u molitvi za zagovor, Božji glas koji uslišava i dijeli milosti te glas Crkve. »Za sada možemo reći da spontano odjekuju prva dva glasa«, istaknuo je. »Kao postulator imam mnogo posla. Pomislio sam da se Carmen sve to ne bi uopće svidjelo; ona je uvijek voljela biti u pozadini. Kod Carmen je već u djetinjstvu postojala ljubav prema Isusu Kristu i čežnja da postane misionarka, nešto poput Božjega izabranja. Također je gajila ljubav prema euharistiji i pokori«, rekao je.
Carmen Hernández – dijete Koncila
Na pitanje koja je glavna poruka službenice Božje Carmen Hernández ljudima današnjice sugovornici su prvo istaknuli vječnu kršćansku poruku: »da je Bog poslao svojega Sina, Isusa Krista, kako bi mogao dati svakomu od nas svojega Duha, svoj oblik života«. Druga je važna poruka oživljavanje krsne milosti, što je izravan odgovor na poziv Drugoga vatikanskoga koncila. »Život u duhu Isusa Krista primili smo na krštenju, no to je sjeme koje se mora zasaditi i zalijevati. Kod mnogih krštenih sjeme ostane to što jest, ne bude plodova. Carmen je bila sredstvo, zajedno s Kikom, da zaživi plod Drugoga vatikanskoga koncila. Poruka je Koncila da moramo razviti vjeru, koja će inače ostati mala. Ako se razvije, donijet će obilate plodove – primjerice milost opraštanja i ljubavi prema neprijateljima.«
Laici i prezbiteri kao braća
I Carmen i Kiko laici su pa su sugovornici prokomentirali tezu, koja se nerijetko čuje, da je današnje doba doba laika. »Kiko i Carmen uvijek su bili u zajednici sa svećenikom. U svakom trenutku povijesti Bog podiže potrebne glasove. Poslije Koncila svijet je napustio Crkvu. U mnogim zemljama Crkva danas obuhvaća 5 do 10 posto populacije. Isus je umro za sve, ne samo za one koji još uvijek idu u crkvu. Kako evangelizirati današnji svijet koji ne želi čuti za svećenike? Danas laici nešto više podižu glas, no mi smo tek instrument Božji. Istina je da danas postoji ozbiljna, vrlo duboka kriza obitelji. Pokušava se uništiti brak i obitelj. Brak je zajednica žene i muškarca, a ne dvaju muškaraca ili dviju žena. Kriza roditeljstva također je prisutna; umjesto djece mnogi imaju pse. Moguće je da se Gospodin u ovom razdoblju za evangelizaciju služi obiteljima, laicima«, složili su se sugovornici. »Obitelj i zajednica dva su stupa kršćanskoga života danas. Suvremenom tehnologijom udaljavamo se od drugih i provodimo sate i sate sami. A zapravo mi smo tu jedni za druge. Zato je zajednica neizmjerno važna«, pojasnili su supružnici, napominjući da je svetost jedne redovnice drukčija od svetosti koju je živjela Carmen Hernández.
Neokatekumenski put – obogaćenje Crkve
»Gospodinova genijalnost sastoji se u ovom: Kiku, koji je umjetnik i poznati slikar, pridružio je Carmen. Kiko je odlučio ići živjeti sa siromašnima, u madridske barake. Carmen je bila teologinja i mističarka. Zajedno su otkrili katekumenat kao odgovor na poziv Drugoga vatikanskoga koncila«, ispričao je Metola Gómez.
»Kiko i Carmen nisu htjeli da ih se naziva osnivačima, nego inicijatorima Neokatekumenskoga puta jer katekumenat je oblikovan u prvim stoljećima Crkve. Kršten sam kao malo dijete, poslije sam primio potvrdu, s roditeljima sam išao na misu, ali nikada nisam primio ozbiljnu kršćansku inicijaciju odnosno formaciju. Drugi vatikanski koncil tražio je da se katekumenat vrati. Godine 1965. Carmen i Kiko počeli su takvu formaciju među siromašnima u Madridu. Među njima je bilo Roma, kriminalaca… ljudi koji su se smatrali otpadom društva. U barakama su osnovali kršćansku zajednicu. Čitali bi Bibliju, a siromasi su odgovarali promjenom života. Carmen je uvijek bila blizu Crkvi, blizu biskupima. Kada su došli srušiti ilegalne barake kako bi izgradili ulicu, Kiko i Carmen pozvali su madridskoga nadbiskupa, tada i crkveni i svjetovni autoritet. Došao je u malenom automobilu i rekao da se barake ne smiju rušiti. Tada je naložio Kiku i Carmen da to što čine u barakama učine i u župama Madrida. U tom sam trenutku ja, kojemu su i Kiko i njegove pjesme bili sumnjivi, rekao: ‘Ovdje ima nešto. Ako Crkva kaže da, uključit ću se«, ispripovjedio je sugovornik Metola Gómez.
Predodžbe i istina o Neokatekumenskom putu
»Nismo fanatici, nego svi trebamo biti radikalni jer riječ ‘radix’ znači ‘korijen’. Neke stvari kao kršćani jednostavno ne možemo prihvatiti, primjerice pobačaj i eutanaziju. Istina je da imamo zasebnu euharistiju. Da bismo dobro upoznali euharistiju, trebalo je uvesti nove stvari. Naša euharistija traje dulje od redovite mise. U našim liturgijama službe riječi sredinom tjedna ljudi otvaraju svoj život, govore štošta osobno pa zajednice neko vrijeme nisu otvorene za vanjske osobe. Međutim svaka osoba koja želi doći dobrodošla je. Svakih šest mjeseci postoji mogućnost otvaranja zajednice. Neki članovi prije pridruživanja Putu bili su daleko od vjere i trebaju pripremu. Do određene točke napretka zajednica je zatvorena za ostatak župe, ali nakon toga članovi se uključuju u župne aktivnosti«, pojasnio je postulator Gómez.
Obilje djece i važnost odgoja
»Da, imamo mnogo djece. Ozbiljno smo shvatili encikliku pape Pavla VI. Humanae vitae, da ljubav između muža i žene treba biti otvorena životu. Prije je bilo mnogo brojnih obitelji. Sa sekularizacijom ljudi su postali sebičniji i zatvorili su se životu, što je dovelo do demografskih problema. Ono što nam je posebno važno na Putu prijenos je vjere s roditelja na djecu. Imamo euharistiju subotom navečer, a nedjeljom domaću liturgiju riječi, u obitelji. U kući se moli. Roditelji razgovaraju s djecom. Djeca imaju priliku doživjeti roditelje kao učitelje u vjeri. To je posebno važno kada djeca ulaze u pubertet, tada prepoznaju glas svojih roditelja i vjeruju im. Moral i život doživljavaju kao jednu cjelinu. To kasnije pomaže mladima osnovati obitelj – pronaći prikladnu osobu«, posvjedočili su sugovornici.
Dvije knjige o službenici Božjoj
Objava POSTULATOR CARLOS METOLA GÓMEZ »Carmen je bila sredstvo da zaživi plod Drugoga vatikanskoga koncila« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
