Udruga »Betlehem« Zagreb nedavno je dočekala razlog za velik vjetar u leđa: uspješno im je odobren projekt »Korak uz dijete – širenje mreže socijalnih usluga u zajednici« koji će financijski poduprijeti Europski socijalni fond. Temeljem projekta udruga će uz dosadašnji smještaj i pomoć za majke i djecu u teškim situacijama te smještaj za žene žrtve obiteljskoga nasilja moći pružiti i smještaj djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Projekt je u Zagrebu predstavljen krajem rujna, što je bio povod za razgovor s Albertom Vrdoljak, predsjednicom udruge, koja je o osjetljivoj i važnoj problematici govorila temeljem vlastita iskustva.
U »Betlehemu« sam se našla potpuno neočekivano, iako sam dvadesetak godina u pokretu za život. Od najranije mladosti zauzimala sam se za zaštitu života. Zauzimala sam se za to da se svako začeto dijete rodi. Bila sam aktivna u inicijativi »40 dana za život«, gdje sam i danas. Na put mi je došao p. Marko Glogović, prepoznao je moju ljubav prema nerođenima, majkama i trudnicama te zamolio da preuzmem vodstvo udruge. Na početku sam mislila da će to biti kratak angažman, međutim evo me petu godinu u »Betlehemu«, 24 sata dnevno – jer to nije posao, to je poziv, nešto što se živi dan i noć. Temeljna je misija »Betlehema« da se svako začeto dijete rodi – da ohrabrimo majku, da joj pomognemo. Većina majki ne želi pobačaj, nego na njih utječu vanjski faktori: otac djeteta i obitelj koja za majku predviđa neki drukčiji put. Oni obeshrabruju da se dijete rodi, a mi želimo učiniti suprotno; dati potporu, materijalnu i duhovnu, te biti osobe od povjerenja majci i djetetu dokle god bude potrebno.
Ukratko – kao tota tua. Sve što činim posvećujem Mariji. Imam karmelski škapular. Sve činim s Majkom Marijom: kada ustajem, ustajem s njom, ona me vodi za ruku. U svakoj situaciji pitam je za savjet i nemam straha, uvijek znam što treba učiniti. U pokretu za život utječemo se Gospi Guadalupskoj koja nosi nerođenoga Isusa pod srcem, svetomu Mihaelu arkanđelu, kao i zagovoru svetaca koji su bili glasni zagovornici života kao što su sv. Majka Terezija i sv. Ivan Pavao II.
Nedavno smo slavili blagdan sv. Majke Terezije. Pater Marko slavio je misu. Prvi dan devetnice urezale su mi se njegove riječi kada je citirao Majku Tereziju – »danas ljubav, a sutra projekti«. Ulazimo u projekte upravo jer želimo ljudima pružati ljubav. Projekti su tu da je nadopune. Oni omogućuju materijalnu potporu za sve što već radimo i za proširenje usluga koje pružamo. U »Betlehemu« radimo konkretne stvari, što su uz katoličke krugove prepoznale i institucije. Tim ćemo projektom moći pomoći mnogo više. Na prijavu za projekt potaknula me želja da proširimo mrežu socijalnih usluga, želja za širenjem naše mreže na djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Pokazalo se da potreba za smještajem takve djece do treće godine u Zagrebu raste. Takva djeca često budu smještena u institucije. To je teško jer je djeci u toj najranijoj dobi potrebno obiteljsko ozračje. Željela sam da ga mi u »Betlehemu« pružimo djeci. U našim kućama zajedno se kuha, smije, plače, svađa, zajedno se živi, prisutno je sve što jedna obitelj radi. Razvijamo odnos između korisnica, majki i djece, njegujemo međusobno pomaganje kada je netko bolestan, kako bi trebalo biti u obiteljima. Želimo pružiti toplinu doma djeci koja će biti smještena kod nas, zajedno s drugim našim korisnicama i djecom.
Često čujemo razne komentare o tome. Volim glasno reći da bih postrožila zakone o posvajanju. Ponekad se događa da posvojitelji vrate dijete koje su posvojili jer to budu djeca iz teških životnih okolnosti i s teškoćama u ponašanju. Posvojitelji kažu da se ne mogu nositi s takvom situacijom. Time se djeci zadaje dvostruki udarac; odbačeni su od roditelja, a onda i od posvojitelja. Djeca su osobe, najranjivija skupina društva i trebaju veliku potporu svih institucija, kao i toplinu, i mnogo ozbiljniji pristup kod posvojenja i udomljavanja. Ne zna se da posvojitelji često biraju djecu. To zvuči grubo, ali je istina. Često se ograničavaju na djecu bez ikakvih teškoća, koje nisu romske nacionalnosti, očekuju da dijete bude u dobi do dva mjeseca i tako dalje.
I udomitelji znaju birati. Mi u »Betlehemu« ne biramo ni korisnice ni djecu. Ako ima mjesta, smjestit ćemo osobe s teškoćama, pa i psihičkim problemima. Kod udomiteljstva je problem što udomitelji ne udome svu djecu; ponekad nisu spremni i odbiju dijete. Postoji registar posvojitelja u Hrvatskoj koji je mnogo veći od broja djece koja se mogu posvojiti, što ima veze s činjenicom da posvojitelji nisu spremni posvojiti neku djecu. Problem je zapravo okrenutost osobe svojim težnjama, a trebala bi biti usmjerena prema dobrobiti djeteta. Mi u »Betlehemu« pokušavamo svaku majku, koja možda ima neke probleme, osposobiti da živi sa svojim djetetom. I majka koja nije idealna može se osnažiti kako bi bila primjeren roditelj svojemu djetetu; svjedočila sam tomu. Djeca žele živjeti sa svojim roditeljima, čeznu za roditeljima i traže ih. Ponekada institucije ne dopuštaju djeci da budu s roditeljima, čak i pod nadzorom, s našom potporom. Smatram da, osim u situaciji životnoga ugrožavanja, teške bolesti i nasilja, svakako treba ohrabriti majku da živi s djetetom. Mi majkama pomažemo materijalno, kako bi došle do stana, obrazovanja, vozačkoga ispita i posla. Naša psihologinja često drži radionice osnaživanja roditeljstva jer osobe iz disfunkcionalnih obitelji nisu mogle naučiti kako izgleda dobro roditeljstvo. Ljudi često misle da su u domu u Nazorovoj djeca koju su roditelji ostavili. U Nazorovoj ima dosta djece roditelja iz čijih su obitelji izdvojena, a roditelji ih posjećuju i čeznu da se djeca vrate, da se ispune uvjeti kako bi mogli živjeti zajedno, bore se za svoju djecu kako znaju. To vidim na terenu. Takvi roditelji često nisu odrastali u normalnim obiteljima i trebaju potporu. Zavod je pretrpan predmetima i ne uspije uvijek pomoći na odgovarajući način. Mislim da bi trebalo biti mnogo udruga poput naše. Tada bismo uspjeli poboljšati situaciju.
Mislim da je najveća kriza društva kriza nagrižene obitelji. Obitelj se nagriza s različitih strana. Statistika je da se svaki treći brak raspada. Moje je iskustvo djece, čije odrastanje promatram, djece rastavljenih roditelja, kako uvijek maštaju da su roditelji zajedno. Imam prijateljicu stariju od 40 godina koja i dandanas sanja kako se mama i tata drže za ruku, kako su zajedno. Prirodno je da djeca žele odrastati uz svoje roditelje. Danas se kriza sastoji u tome da se roditelji rastaju, ali i u tome da je posao postao cjelodnevni, više nije to od »sedam do tri«, nakon čega je bilo vremena za obitelj, što je omogućavalo i moralni okvir za dobro odrastanje djece. Danas djeca odrastaju sama, možda na igricama, možda na mobitelima, a preko interneta do njih prije primjerene dobi dođu kojekakve loše stvari. Zbog svega toga dolazi do porasta nasilja. Kroz udrugu vidimo da je droga jako uzela maha i postala »najnormalnija stvar«. Većina naših korisnica uzimala je nekakvu drogu. Nakon uzimanja droge događaju se agresivni ispadi. To dovodi do totalnih slomova vrlo mladih ljudi i do situacija koje izgledaju bezizlazno; nemaju obitelji, škole ni posla. K tomu danas je teško naći stan, financijska konstrukcija za samohranu majku vrlo je teška kada je stanarina bez režija 600 eura. Mi se trudimo pokazati svjetlo na kraju tunela. Pomažemo materijalno. No katolička smo udruga i temelj nam je duhovni i znamo da, kada čovjek ima duhovnu čvrstinu, ima nade i izlaza iz svake situacije.
Iskreno, ne znam zbog čega bi maloljetna trudnica bila nešto grozno. Imamo trenutačno tri maloljetne trudnice, jedna ima petnaest, jedna šesnaest, a jedna, koja je nedavno rodila, sedamnaest godina. Nema ih mnogo, u Hrvatskoj su maloljetnice vrlo malen postotak trudnica. Ja maloljetne trudnice uvijek primam, nekako sam »slaba na njih«. Želim im pružiti pomoć i nadu s obzirom na to da ih obitelj uglavnom ne ohrabruje, nego ih nagovara na pobačaj. Kažem im da je svako začeto dijete dar, da će uz to dijete život biti kvalitetniji i bolji nego što bi bio da ga nema. Jednu smo djevojku od petnaest godina nedavno primili. Prijetio joj je pad razreda zbog matematike; organizirali smo instrukcije pred posljednji ispitni rok. Odvezli smo djevojku na ispit, iako nije bilo blizu, i ona je položila ispit. U Zagrebu se upisala u drugi razred, zadovoljna je. Razrednica joj je pružila ruku i rekla: »Čestitam ti što si odabrala život.« To me posebno ganulo. Naša medicinska sestra, koju smo zaposlili na projektu, ostala je trudna kao mlada djevojka. Ohrabrila sam je da rodi i njezina kći sada ima osam godina, a djevojčica je osvojila jedanaest športskih medalja! Kao samohrana majka završila je fakultet, sve je uspjela. Danas radi u »Betlehemu«. Jako sam ponosna na nju. Postotak žena koje su silovane i ostanu trudne vrlo je malen. Što se tiče silovanih žena, ima ih mnogo, no silovanje se događa i u braku, u raznim situacijama, ne dođe svaki put do začeća. Apelirala bih da se postrože zakoni za silovatelje. Na kraju ni tu nije rješenje pobačaj. Matej Arzenšek je svjedočio kako je njegova majka silovana i rodila ga je. Sretan je što je živ i zahvaljuje majci što ga je rodila.
Udruga »Betlehem« ima sigurnu kuću, kao i kuće za majke i djecu. Koliko je takvih kuća i koliko je osoba smješteno u njima? Uspiju li se majke s djecom uz pomoć kuća kasnije osamostaliti?
Upravo na tome radimo. Ne znam da to itko u Hrvatskoj radi na način na koji radi »Betlehem«. Udruga »Betlehem« postoji u više gradova. »Betlehem« Zagreb ima tri kuće za smještaj; jedna je sigurna kuća, a dvije su kuće majčinske. Trenutačno imamo dvadesetak žena na smještaju i priličan broj djece. Sada imamo i velik kapacitet za smještaj. Mi smještamo majke i pomažemo individualno; pomoć nije ograničena od jedne godine djeteta ili brojem dana smještaja. Neke su majke kod nas četvrtu godinu. Ima izlaza i za njih. Nekima je potrebno tri mjeseca da bi se osamostalile, a nekima tri-četiri godine. Socijalna radnica i stručni tim s nama naprave individualni plan te uspijemo pomoći velikoj većini žena. Ima nekih koje odu i vrate se staromu načinu života. Imamo međutim jako dobre i ohrabrujuće primjere. Imamo jednu Romkinju koja je kod nas četvrtu godinu, zaposlila se i završava autoškolu, dijete sada upisujemo u vrtić. Nakon što pronađemo stan ona može početi živjeti samostalno. Imali smo korisnicu koja je godinu dana bila kod nas, a četvero je djece različitoga uzrasta bilo po domovima. Ona je s najmlađim djetetom bila ovdje. Dobila je gradski stan, kompletno smo ga uredili, djeca su se vratila iz domova i oni sada zajedno ondje žive. I dalje ih posjećujemo i tu smo za svaku pomoć i potporu. Uvijek nastojimo dugoročno pomoći.
Volim istaknuti kako ne znam tko bi bio veća feministkinja od mene. Pomažem ženama na svim područjima; od nerođenih žena koje štitim kako bi se rodile i postale možda pravnice, predsjednice udruga, liječnice, trgovkinje… do žena koje su žrtve nasilja. Pomažem im da stanu na noge kako bi se osnažile psihološki i kako bi one i njihova djeca prebrodile krizu. S feminističkim udrugama nemam nikakav problem, dapače, mogu reći da je moja misija graditi mostove. Gledamo u istom smjeru – možda ne oko teme pobačaja – ali oko teme zaštite žene svakako da. Udruga »Babe« redovito me zove na konferencije; njihova predsjednica Petra Kontić prekrasna je mlada žena. Imamo dobru komunikaciju vezano uz sigurnu kuću i smještaj žena, surađujemo kad god je potrebno. Nemam problema ni s kakvim udrugama lijevoga spektra niti mislim da one imaju problema sa mnom.
Zakon kaže da je dijete od 22. tjedna trudnoće nadalje dijete, a prije toga nije dijete pa se u slučaju smrti ne izdaje smrtni list. Nakon 22. tjedna trudnoće izdaje se smrtni list i tijelo djeteta može se ukopati u našu grobnicu za nerođene u Zagrebu. To se počelo mijenjati otkad smo pokrenuli grobnice. Mijenja se stajalište javnosti. Pisali smo čak na Duhovni stol i tražili da se to nekako regulira, da se svim župnicima pošalje obrednik po kojem bi se djeca mogla ukapati. Ako Katekizam ističe da život počinje začećem, svako je začeto dijete dar Božji i ono se može ukopati s imenom i prezimenom. Naša je želja da u budućnosti župnici imaju knjigu u koju će moći upisati nerođene preminule župljane. Možda smo pioniri na tom polju i mislim da smo pomaknuli granice. Ljudi su podignuli svijest o tome da je nerođeno dijete čovjek. Roditelji ga žele ukopati na kršćanski način, dati mu ime i imati mjesto gdje mogu posjetiti grob i pomoliti se. To djeluje iscjeljujuće na roditelje. Svaki mjesec imamo ukope nerođenih, deset preminulih beba. Imamo dvije grobnice na Markovu polju i jednu u Velikoj Gorici. Nakon toga imamo misu kod nas u kapelici, čak napravimo male karmine. Toplina i potpora koju pružimo roditeljima puno im znači, od njih poslije dobijemo predivne poruke. U bolnoj situaciji pronađu smisao.
Trudim se govoriti afirmativno, no to mi pitanje ne ostavlja baš mnogo prostora. Danas gledam bol; dižu se ruke od nerođenih, ali i od starih i nemoćnih. Danas je trend biti lijep i mlad, u snazi. Kada čovjek dođe u neke godine, svi ga zaboravljaju. Postalo je normalno smještati starije u domove, to je postalo pravilo, čak i kod katolika. Mene osobno to jako boli. Imam staroga oca, ima 88 godina, želim da umre u svojem domu, okružen svojim kćerima i unucima. Teško je umrijeti u tuđem domu, okružen tuđim ljudima. Mislim da bi to trebao biti prirodan tijek: prihvatiti svako začeto dijete, najveće blago i našu budućnost, ali isto tako dati poštovanje starijim osobama kako bi osjetili da je njihov život imao smisao, i da završi u krugu obitelji. Ja tako živim i voljela bih da više ljudi tako razmišlja.
Objava PREDSJEDNICA UDRUGE »BETLEHEM« ALBERTA VRDOLJAK Kada se prihvati svako začeto dijete, a starijima pomogne osjetiti da život ima smisao – to je kultura života pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
