Ovoga je srpnja godišnja, jubilarna 70. konferencija Europske federacije kršćanskih učitelja (SIESC) održana u mađarskom gradu Győru, i to o temi Uloga emocionalne i intelektualne inteligencije u sjeni umjetne inteligencije. Od 20. do 25. srpnja četrdesetak nastavnika iz deset europskih zemalja raspravljalo je i promišljalo o njoj, obogaćujući se pritom bogatim kulturnim i duhovnim programom koji su pripremili mađarski domaćini na čelu s nastavnicom Judit Hallgatóné Hajnal. Otkrili su da Győr nije tek prelijep barokni grad s brojnim kršćanskim školama i vrtićima – nego i jedinstven primjer ekumenskoga i međureligijskoga suživota, s čak pet bogomolja različitih denominacija u jednoj ulici. Događaj je pružio priliku za razgovor s Alinom Tatom, predsjednikom SIESC-a. Kao sveučilišni profesor filozofije i zauzeti grkokatolik u razgovoru se pozabavio umjetnom inteligencijom u obrazovanju, dinamikom kršćanstva u suvremenoj Europi te ulogom kršćanskih učitelja u njoj.
Počeo sam pohađati gimnaziju u razdoblju komunizma, osamdesetih godina, a komunizam je potom pao. Obrazovanje koje sam primao nije bilo loše. Televizija u punom smislu riječi nije postojala – imali smo samo jedan službeni televizijski kanal koji je emitirao večernji program po dva sata. Što smo mogli raditi? Mnogo smo čitali knjige, mahom klasike, u tome se sastojala naša formacija. Imao sam četrnaest godina kada je izbila revolucija, tj. pad komunizma. Bila je to promjena paradigme. U praktičnom smislu bio je to svojevrsni šok. Oni koji su zamijenili Ceauşescua nisu bili disidenti iz inozemstva, nego članovi same komunističke elite, tzv. drugi val Komunističke partije. Manji dio naroda želio je lustraciju, no ona bi značila uklanjanje s vlasti onih koji su srušili komunizam, što nije bilo moguće. Ipak lustracija se dogodila petnaest godina kasnije i komunizam je službeno osuđen. Tada sam bio školarac. Neko vrijeme nismo imali udžbenike, nego su nastavnici eksperimentalno poučavali. Tada se dogodilo i masovno iseljavanje mlađe generacije na Zapad. Upisao sam se na sveučilište i studirao filozofiju, a na svojem sam doktoratu radio u Parizu, tako da, kada sam se vratio, doktorirao sam i odmah počeo predavati. Dvije godine provedene u Parizu za mene su bile važne, susreo sam važne filozofe i mislioce onoga vremena, uključujući Habermasa. Predavao mi je Jean Luc Marion, veoma dobar katolički intelektualac, kao i Paul Ricoeur.
Moji su baka i djed pripadali Grkokatoličkoj Crkvi, koja je 1948. ukinuta. Moji roditelji nisu prakticirali vjeru. Kao dijete sam od djeda i bake naučio glavne molitve i priče iz Staroga zavjeta. Nakon pada komunizma nastupio je preporod vjere. Grkokatolička je Crkva 1990. ponovno uspostavljena i priznata pred zakonom. Bio je to zanimljiv fenomen. Nakon Drugoga svjetskoga rata grkokatolici su činili 10 posto rumunjskoga stanovništva, to jest 1,5 milijun ljudi, uglavnom u Transilvaniji. Bili su to bivši pravoslavci koji su se vratili jedinstvu s Rimom. Rumunjska pravoslavna Crkva htjela je organizirati sinodu ujedinjenja. Komunisti su podupirali to nastojanje – Staljin je imao isti plan za Ukrajinu i 1946. u toj je zemlji ukinuta Grkokatolička Crkva. U Rumunjskoj se neizravno dogodilo isto. To je značilo da su biskupi bili zatvoreni, kao i mnogi laici koji su se protivili komunizmu. Nakon pada režima dio se prijašnjih grkokatolika vratio Grkokatoličkoj Crkvi, oko 800 tisuća tako ih se izjasnilo prilikom prvoga popisa stanovništva. Komunisti su bili oduzeli Grkokatoličkoj Crkvi sve vlasništvo i dali ga Pravoslavnoj, što je stvorilo napetost između dviju Crkava. S vremenom su se odnosi popravili i danas, nakon 35 godina, uz smjenu generacija, ti su problemi mnogo bliže rješenju. Kada je Grkokatolička Crkva ponovno uspostavljena, imao sam 16 godina i počeo sam pohađati vjeronauk i primati sakramente. Obratio sam se i prihvatio kršćansku vjeru. Bio sam orijentiran prema dvjema važnim točkama: vjeri – koja je bila važan izbor – i filozofiji. Nisam vidio sukob između njih dviju odnosno između vjere i razuma. Osjećao sam da je moj poziv slijediti oba puta. Kada sam se vratio u domovinu, imao sam priliku odmah početi poučavati na privatnom teološkom institutu, koji je za dvije godine postao dio državnoga sveučilišta. Sveučilište u Cluju danas obuhvaća 21 fakultet, uključujući teološke fakultete. To je tipično za Transilvaniju koja je dom različitim etničkim skupinama i denominacijama, i to u mirnu suživotu.
Tomu se pitanju može pristupiti na dvjema razinama. Biti kršćanin danas znači, kao prvo, shvatiti kršćanstvo ozbiljno. Kršćaninom se ne postaje automatski, treba učiti i pripadati zajednici. Kršćanstvo nije filozofija, nego način života. To znači biti dijelom opće Crkve, ali i svoje lokalne zajednice. Tko je član zajednice, nije usamljeni mislilac, sa svojim izvornim kreativnim idejama. Umjesto toga on slijedi Krista koji je Božja Mudrost. Naravno, ideal filozofije je mudrost, ljudska mudrost. Međutim, ako je tko kršćanin, zna gdje može naći mudrost; ona je dar, a ne nečije postignuće, i treba je prihvatiti kao dar. U kršćanstvu se uglavnom radi o Božjem daru. Osoba prihvaća da je stvorena, da je Bog voli, da ima plan za nju, njezin narod i čitav svijet. Istodobno svjesna je svoje grješnosti, obilježenosti palom naravlju, svjesna je da je još uvijek sebična. Tako je postajanje kršćaninom stvar cjeloživotnoga truda.
Na razini zajednice u Rumunjskoj su kršćani većina, premda neki vjeru shvaćaju više, a neki manje ozbiljno. Danas, posebno u zapadnoj Europi, kršćanstvo postaje manjinska vjera i to uvelike mijenja stvari. U Rumunjskoj i drugim »istočnim« zemljama to nije slučaj; tijekom vladavine komunističkoga režima vjera je bila vrlo ograničena i baš zbog toga postojao je otpor komunizmu. Vjera je – paradoksalno – ojačala. U postkomunističkom razdoblju prakticiranje vjere postalo je slobodno. Danas u bivšim komunističkim zemljama postoji snažna religijska pozadina, jača nego u zapadnoj Europi. Jasno, proces sekularizacije događa se svagdje, no još uvijek barem imamo vjerske kulturne reference. Ne bi bilo točno reći da su ljudi u bivšim komunističkim zemljama religiozniji, no imaju više kršćanskih referenca, barem s kulturnoga stajališta. Za Rumunje obitelj se temelji na zajednici jedne žene i jednoga muškarca i djeci rođenoj iz te zajednice. Na društvenoj razini to nije stvar vjere, nego kulture. Novi modeli obitelji koji dolaze sa Zapada, od određenih lobija i skupina, imaju veze s ideologijom koju nazivamo oblicima neomarksizma. Komunistički se sustav temeljio na marksizmu tako da je Rumunjima devedesetih bilo jasno da ne žele još marksizma; bili su razočarani vidjevši da na Zapadu ljudi prihvaćaju marksističke ideje preoblikovane na nov način, primjerice učenja Frankfurtske škole.
SIESC je federacija udruženja kršćanskih učitelja diljem Europe. Doznao sam za nj preko rumunjskoga udruženja. Pripadam Udruženju grkokatoličkih laika (AGRU). Tijekom vlastite kršćanske formacije u jednom trenutku čovjek shvati da želi graditi nešto s drugima. Naše je udruženje blisko Katoličkoj akciji koja je bila vrlo popularna u Crkvi tijekom međuraća. Nakon pada komunizma u Rumunjskoj, kao dio društvenoga preporoda, vjerske organizacije postale su dio civilnoga društva. One imaju dužnost svjedočiti u društvu, ne tek unutar Crkve. Kada sam završio studij, počeo sam raditi i osnovao obitelj. Ulazeći u odraslu fazu života, pitao sam se na čemu bih još mogao poraditi. Skupina kolega i ja odlučili smo osnovati udruženje, no tada smo otkrili da ono već postoji – AGRU. Osnovano je 1929. i prestalo je postojati tijekom komunističkoga razdoblja, no 1990. generacija starija od nas obnovila ga je. Shvatili smo da je naša zadaća nastaviti što su oni započeli. U AGRU-u je bilo i mnogo učitelja. A kako je udruženje bilo dio Europskoga foruma laika, stupilo je u kontakt sa SIESC-om. Prvi sam put sudjelovao u SIESC-ovu godišnjem susretu u Salzburgu 2005. Nekoliko sam godina preskočio i ponovno sam sudjelovao 2015. Od tada sam bio stalno prisutan i 2018. izabran sam za predsjednika SIES-a. Kao što je važno biti povezan s drugima u lokalnoj crkvenoj zajednici, imamo i europsku dimenziju. Imamo nacionalni, europski i kršćanski identitet – to troje nije u sukobu. Jasno da bih stavio kršćanski identitet kao temeljni u odnosu na ostala dva, jer prvo smo braća i sestre u Kristu. Ideja Europe izvorno je kršćanska ideja – Christianitas – Europa kakvu poznajemo rezultat je kršćanstva. Bila je to ideja pojedinačnih naroda ujedinjenih po Kristu.
Obnova SIESC-a važno je pitanje. Prvo, htio bih primijetiti da je na ovogodišnjem susretu mnogo ljudi koji dolaze godinama i da su na taj način stvorena prijateljstva. Dirljivo je što ljudi koji dolaze na SIESC zajedno stare, no s druge su nam strane potrebni mlađi sudionici. Većina sudionika iz zemalja zapadne Europe su umirovljenici. Sudionici iz bivših komunističkih zemalja znatno su mlađi, što je znak nade. Ako Bog ima plan za SIESC, pokazat će nam put. Kada vidim sudionice iz Hrvatske, imam povjerenja. Ne treba očajavati, nego promišljati. Svake godine dobijemo nove ideje kako unaprijediti stanje.
Često se čuje stajalište kako je obrazovanje u doba komunizma bilo ozbiljnije. To je u određenom smislu točno, no svijet je tada bio drukčiji. Kada je pod strogom kontrolom, društvo usvaja jedan obrazovni pristup, a ako je liberalno, u obrazovanju je mnogo više neodređenosti. Ako nema kontrole, stvari u obrazovanju mogu krenuti nagore, kao i drugdje. Drugi je važan čimbenik tehnološko doba. Sada živimo u bitno drukčijem dobu. Naš je cilj, kao roditelja i odgojitelja, razviti dobre argumente u prilog obrazovanja. Danas mladim ljudima nije očito da trebaju određenu formaciju, da trebaju učiti. Djeca danas provode mnogo vremena uz svoje uređaje, ispred ekrana. Moramo biti svjesni promjene paradigme, kako bi rekao papa Franjo koji ju je u svojim enciklikama nazivao tehnološkom paradigmom. Kao kršćani ne možemo reducirati pojam čovjeka na tehnokratsko biće. Kako stoji u Novom zavjetu, moramo biti u stanju dati obrazloženje nade koja je u nama, što znači da trebamo razviti argumente u prilog ciljevima i vrijednostima koje nove generacije trebaju ostvariti. Kako zapravo živjeti ljudski život – to je temeljno filozofsko pitanje. Postoji rizik da o čovjeku, o osobi, razmišljamo kao o stroju. Čovjek nije stroj; njegova svrha nije da bude povezan s uređajima sve vrijeme, nego spoznavati, živjeti život vrlina, ukorijenjen u ispravnu antropologiju. Znamo da cilj ljudskoga života nije ugoda kao takva. Nismo protiv ugode, no ugoda je »dodatak« dobra života. Te istine nisu očite u ovo doba. Kao učitelji i roditelji moramo pronaći odgovore na te izazove želimo li ostati edukatori.
Kako danas svjedočiti kršćansku vjeru?
Vezano uz temu tzv. umjetne inteligencije zaključak ovogodišnjih predavača bio je da bismo je trebali mudro upotrjebljavati. Što to točno znači, posebno u kontekstu obrazovanja?
Na sveučilištu na kojem predajem postoji dokument koji propisuje legalne i moralne standarde za uporabu UI-ja. Osim toga vjerujem da temeljno obrazovanje iz humanističkih znanosti općenito treba biti prisutno – filozofsko, etičko ili religijsko. Studenti trebaju shvatiti da ljudski život ima više dimenzija, da nije isključivo vezan uz tehnologiju, i to na način primjeren dobi. Obrazovanje treba pratiti mladu osobu na putu do zrelosti, što uključuje i ispravnu upotrebu UI-ja. Ne bismo trebali zaboraviti klasičnu paideiju, obrazovanje temeljeno na vrlinama, što je i katolički i aristotelovski pristup! Postoji nekoliko vrlina – moralnih i intelektualnih – koje se mogu primijeniti i na uporabu UI-ja. Konkretno, u tom su smislu važne vrline umjerenosti i rasuđivanja. Razlučivanje je blisko suvremenomu konceptu kritičkoga mišljenja, tj. prosudbe. Kritički misliti ne znači kritizirati, nego dolazi od grčke riječi krinein, što znači prosuđivati, razlučivati. Mudra uporaba UI-ja odnosi se na ono što su Grci nazivali sophrosyne, a Rimljani prudentia, što je blisko i isusovačkoj duhovnosti.
Jednostavno ne stoji »ili-ili«, nego »oboje«. Neke se činjenice moraju znati, uostalom i radi vježbanja pamćenja. Ako se nešto ne pohrani u pamćenju, ono je prazno. Važno je upamtiti relevantne činjenice. A kako bi se vidjelo koje su relevantne, treba znati razlučiti.
Mogu govoriti jedino iz svojega iskustva. Poučavam filozofiju. Još uvijek mislim da se filozofija sastoji u tome da zajedno sjedimo i razgovaramo o filozofskim temama. Pritom se koristimo knjigama koje su filozofi napisali. Dok su prije tridesetak godina profesori ex cathedra predavali mnoštvu studenata, danas imamo manje skupine studenata i knjige; čitamo i razgovaramo. Zašto bismo trebali umjetnu inteligenciju? Tražim od studenata da čitaju knjige. Neki od njih to čine. Jasno je da su prije deset ili dvadeset godina studenti bili bolji u čitanju i govorenju. S druge strane tijekom komunističkoga razdoblja studenti nisu smjeli slobodno misliti i izraziti svoje misli, ili debatirati. Danas su pak svi njihovi osobni podatci dostupni na internetu, što otvara pitanja privatnosti. U slučaju da nekomu zatrebaju informacije o njima, mogu do njih doći bez slanja policije. Ja baš i ne upotrebljavam UI. Studenti bi se njime koristili za pisanje eseja kada bih im zadao da ih pišu. Neki od njih ne bi sami radili, nego bi prepustili zadaću UI-ju. Mogu lako provjeriti autorstvo teksta, no od provjeravanja je važniji etički pristup, to jest objašnjavanje razloga iz kojih ne bi trebalo varati i krasti.
Još postoje mučenici, tj. svjedoci. Kao učitelji kršćani trebamo naglašavati važnost slobode mišljenja i govora. Mi u Rumunjskoj imamo povijesno iskustvo komunističkoga režima. Neobično je da u demokraciji, u liberalnom svijetu, netko biva ušutkivan ili kažnjen zbog takve stvari. Postoji i problem autocenzure; neki učitelji ne žele previše izražavati svoja stajališta jer znaju da bi time proturječili službenim narativima. Naše europske zemlje gube svoju kulturnu tradiciju. Važno je da Crkva ima svoj glas u javnosti – ne tek biskupi, nego i kršćani laici, posebno oni koji su vodeći stručnjaci u svojem području – oni trebaju podupirati druge učitelje – kako bi se glas kršćana čuo u društvu. Trebali bi se baviti i zagovaranjem, nuditi vjeru drugima. Kršćanski je svjetonazor star, održao se stoljećima, i ne bi smio biti odbačen kao glup ili zastario.
Objava PREDSJEDNIK EUROPSKE FEDERACIJE KRŠĆANSKIH UČITELJA DR. ALIN TAT Čovjek nije stroj i nije mu svrha sve vrijeme biti povezan s uređajima pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
