Enciklika pape Lava XIV. »Magnifica humanitas« u četvrtom poglavlju pod naslovom »Zaštita čovječnosti u vrijeme preobrazbe – Istina, rad, sloboda« razmatra pitanja odnosa istine i demokracije te upozorava na opasnost od dezinformacija, poplave lažnih vijesti, gdje u te svrhe može biti zloupotrijebljena umjetna inteligencija. Drugim riječima, uporabom umjetne inteligencije raste mogućnost zlouporabe kanala komunikacije. Papa piše: »Oni koji raspolažu moćnim tehnološkim i gospodarskim resursima, zajedno sa znatnim ljudskim kapitalom za djelovanje, posjeduju velike sposobnosti utjecaja na kulturnu promjenu. Naposljetku mogu utjecati na velik broj ljudi glede istine o čovjeku, svijetu, smislu postojanja, obitelji, pa i o Bogu. To je čista moć odvojena od istine, koja suptilno ili otvoreno nameće ono što želi da drugi prihvate kao istinito.«
Papa pojašnjava da je u njezinu korijenu dublja i često neprepoznata »bolest«, citirajući papu Benedikta XVI. koji je rekao da je moderni čovjek pogrješno uvjeren da je jedini tvorac sebe, svojega života i društva, što je nazvao umišljenošću koja proizlazi iz sebična zatvaranja u sebe sama. Ipak odlomak završava upozorenjem: »Traženje istine bitan je element demokracije, koja je i sama sredstvo pridonošenja općemu dobru. Kad pitanja o tome što je istinito izgube svoju privlačnost, a prevlada pragmatizam koji se zadovoljava onim što se čini korisnim ili djelotvornim, tada demokratski život slabi. Naposljetku demokracija se ne sastoji samo od pravila i postupaka, nego prije svega od čvrste suglasnosti s činjenicama i istinskoga zauzimanja za dobro pojedinaca i društva u cjelini. Ravnodušnost prema istini vodi, polako ali sigurno, u silazak u totalitarizam. Kako je napisala filozofkinja Hannah Arendt, idealni podanici takvih režima nisu toliko oni koji su ideološki uvjereni, nego prije ‘ljudi za koje razlika između činjenice i izmišljotine (to jest zbiljnosti iskustva) te razlika između istinitoga i lažnoga (to jest mjerila mišljenja) više ne postoje’.«
Nakon dijelova koji se bave pitanjem unaprjeđenja komunikacijskih kanala, uloge sustava odgoja i obrazovanja u odgajanju novih naraštaja za odgovorno pristupanje, upotrebe i razvijanja novih tehnologija umjetne inteligencije razmatra se pitanje utjecaja široke uporabe umjetne inteligencije na područje rada, zapošljavanja i potencijalnoga porasta nezaposlenosti. U tom svjetlu problematiziraju se pristupi koji bi nereguliranom uporabom umjetne inteligencije mogli dovesti do poremećaja na tržištu rada, porasta nezaposlenosti, dehumanizacije radnoga procesa nekih pojednostavnjenih zanimanja gdje se čovjekov rad toliko dehumanizira da ga se gotovo svodi na strojni rad. Papa upozorava i na iskorištavanje dječjega rada i drugih nelegalnih oblika iskorištavanja radne snage koje provode velike multinacionalne korporacije koje sudjeluju u osiguravanju sirovina za gradnju moćne elektroenergetske infrastrukture koja je nužna za rad velikih podatkovnih centara na kojima se temelji umjetna inteligencija.
»U mnogim su slučajevima ti radnici mladi ljudi, pretežno žene, koji rade u zahtjevnim uvjetima za minimalne plaće. Tomu se nevidljivu radu pridodaje još teži rad vađenja resursa potrebnih za proizvodnju uređaja i mikroprocesora o kojima umjetna inteligencija ovisi. U nekim dijelovima svijeta djeca i adolescenti rade u opasnim uvjetima, drobeći materijale iz kojih se vade elementi rijetkih minerala. Tijela tih ljudi izranjana su, ozlijeđena i istrošena kako bi računalni protok mogao neprekidno teći. Nadalje, zločinačke mreže upotrebljavaju internetske platforme, sustave za razmjenu poruka, anonimne načine plaćanja i tehnike profiliranja kako bi novačile, kontrolirale i prevozile žrtve trgovine ljudima – vrlo često maloljetnike – svodeći muškarce i žene na ‘podatke’ koje treba pratiti i ‘pakete’ koje treba premještati unutar istih digitalnih krugova koji podupiru velik dio globalnoga gospodarstva.«
Papa upozorava da danas kolonijalizam poprima nove oblike: »On više ne vlada samo tijelima, nego prisvaja podatke, pretvarajući osobne živote u iskoristive informacije. Čitave regije, osobito one obilježene strukturnom krhkošću i ograničenom geopolitičkom važnošću, trenutačno su podvrgnute novomu mentalitetu vađenja: vađenja zdravstvenih podataka, epidemioloških profila, genetskih karata i demografskih informacija… Oni koji nadziru zdravstvene podatke čitavih narodâ – često prikupljene pod izgovorom pomoći, istraživanja ili inovacije – posjeduju strukturnu polugu nad budućnošću jer mogu oblikovati potrebe i tržišta. Mogu i odlučiti, prije drugih, komu će se dodijeliti lijekovi, ulaganja i zaštita. Tu leži jedan od najžurnijih moralnih izazova našega vremena: osigurati da dijeljeno znanje postane istinsko opće dobro, a ne oruđe prevlasti. To iziskuje da se pojedincima vrate ne samo podatci koji ih opisuju, nego i sposobnost da odluče kako se upotrebljavaju, tko ih upotrebljava i u čiju korist. Inače digitalno doba ne će biti postkolonijalno, nego kolonijalno u drugom obliku.«
U petom poglavlju Sveti Otac piše o kulturi moći i razrađuje koncept i pojam »civilizacije ljubavi« koji je uveo sveti papa Ivan Pavao II. koji je Crkva predložila kao put alternativan onomu ideološke suprotstavljenosti sustavâ i zamislila kao društveni poredak u kojem se pravda i ljubav prepleću, a ljubav postaje vodeće načelo gospodarskoga, političkoga i kulturnoga života. »Danas moramo odlučno povratiti tu viziju jer civilizacija ljubavi nije naivna utopija, nego zahtjevan naum koji se sastoji u pretakanju ljubavi u strukture pravde, davanju institucionalnoga oblika bratstvu i u tome da se drugi – bilo pojedinci bilo narodi – promatraju kao nužni saveznici u izgradnji općega dobra. Kako nas je podsjetila enciklika ‘Fratelli tutti’, jedino je ta društvena ljubav kadra postati kulturom i normom te time uspostaviti postojan međunarodni poredak, preobražavajući puki naoružani suživot u zajednicu s dijeljenom budućnošću.«
Papa upozorava i na krizu multilateralnoga sustava. »Ustanove uspostavljene da čuvaju zamisao zajedničke budućnosti za sve narode i globalno opće dobro doimaju se oslabljeno. To se duguje ne samo strukturnim ograničenjima, nego i čestomu nedostatku zajedničke volje da ih se podupre i reformira ili da im se prizna moralni autoritet.
Umjesto da napredujemo, nazadujemo od velike prekretnice dvadesetoga stoljeća. Nakon sloma komunističkih režima u Europi 1989. godine slijedila je pretežno gospodarska globalizacija, kojoj je nedostajao primjeren politički okvir kadar održati dijalog i mir. Gotovo se slijepo vjerovalo u sposobnost tržištâ da stvore blagostanje, demokraciju i stabilnost. Zapravo, umjesto da automatski stvori jedinstvo i mir, globalizacija je izazvala fundamentalističke, identitetske i nacionalističke reakcije. Ishod je daleko od istinskoga multilateralizma; umjesto njega pojavio se neuredan i sukobima ispunjen multipolarizam s prevladavajućim osjećajem nepovjerenja.« Papa navodi da je u tom kontekstu izgradnja mira potisnuta u sporednu ulogu. »Suradnja za razvoj, razoružanje, sprječavanje sukoba i uspostava uzajamnoga povjerenja zanemaruju se u ime politike moći. Ugrožavaju se i stečevine humanitarnoga prava. Doista načelo razmjernosti u odgovoru na agresiju, zaštita pristupa vodi, hrani i bitnim dobrima te poštovanje života civila, osobito djece, počinju se smatrati naivnim ostatcima prošlosti«, zapaža Lav XIV.
U sljedećim brojevima nasuprot krizi multilaterizma i zlouporabe političke moći Sveti Otac zaziva povratak dijalogu, diplomaciji i izgradnji civilizacije ljubavi. »Da bismo izgradili civilizaciju ljubavi, moramo se upustiti u dijalog jer je on prvotno sredstvo suživota među ljudima i nacijama te je alternativa otvorenu sukobu. Uoči Drugoga svjetskoga rata Pio XII. potvrdio je da se mirom ništa ne gubi, a ratom se sve može izgubiti. Ustrajao je na tome da ljudi moraju ponovno progovoriti jedni s drugima, jer iskren i postojan dijalog uvijek otvara mogućnost časna rješenja. Doista dijalog je redovit dio ljudskoga života i ne tiče se samo odnosa među državama. On uključuje usvajanje stajališta koje nastoji iskovati veze bratstva izgrađene na slušanju, otvorenu držanju, odvajanju vremena jednih za druge, pa i zajedničkom gubljenju vremena. Jer ako doživljavamo autentične susrete s drugima, s onima koji su drukčiji, sa strancima i migrantima, postaje mnogo teže i zamisliti rat. Na političkoj razini postoji žurna potreba za prijelazom iz ‘kulture moći’ u istinsku ‘kulturu pregovaranja’, u kojoj dijalog i diplomacija postaju uobičajeno sredstvo rješavanja sukoba…«
U zaključku enciklike Papa ističe: »Ni jedan računalni sustav, ma koliko sofisticiran, ne može stvoriti srce koje se daruje ni savjest koja razlučuje dobro od zla. Čak i kad strojevi briljiraju u učinkovitosti, ljudsko lice koje moli da ga se gleda ostaje u središtu naše povijesti. To je ljudsko lice punina prema kojoj se povijest kreće. To je otajstvo ‘rekapitulacije’: izvjesnost da je Otac odlučio sve, ono na nebu i ono na zemlji, ponovno privesti Kristu, jedinoj Glavi (usp. Ef 1, 10). U tom naumu ne će se izgubiti ništa što je autentično ljudsko. Doista, sve će biti pročišćeno i ponovno sjedinjeno u Onome koji sabire svaki djelić života, svaku suzu i svako autentično ljudsko dostignuće, izbavljajući ih iz ništavila i predajući ih, otkupljene, Ocu.«
Evo još nekoliko Papinih poziva: »Ulažimo u odgoj, počevši od sebe samih! Svi trebamo naučiti kako se na ljudski način nositi s digitalnim svijetom, kao sastavnim dijelom svojega odgoja u vjeri i života proživljena u skladu s evanđeljem. Doista digitalni svijet moramo smatrati novim kontinentom koji treba evangelizirati, koji iziskuje velikodušne misionare zrele u vjeri«.
»Njegujmo odnose! U doba koje pogoduje brzini i fragmentaciji ljudska osoba još uvijek žudi primiti skrb i priznanje od pozornih umova, ljubaznih riječi i ruku kadrih za nježnost. Digitalna kultura umnožava veze i nudi nove prilike za interakciju; ipak ljudsko srce zadržava neopozivu potrebu za istinskom blizinom. Pozivam sve da cijene mjesta i vremena u kojima fizička nazočnost ostaje presudna, poput zajedničkih objeda, susreta kršćanske zajednice, vremena provedena s usamljenima i služenja siromasima. To su znakovi čovječnosti koja i dalje vjeruje da je tijelo svake osobe prebivalište Boga i hram Duha Svetoga.«
Završetak
Objava PREDSTAVLJAMO ENCIKLIKU PAPE LAVA XIV. »MAGNIFICA HUMANITAS« (3) Ni jedan računalni sustav ne može stvoriti srce koje se daruje pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
