Enciklika pape Lava XIV. »Magnifica humanitas«, objavljena u Vatikanu 25. svibnja, izazvala je veliku pozornost najšire javnosti, ne samo katoličke, nego i opće. Vjerojatno je takvom interesu pridonijela i činjenica što Papa u enciklici progovara o vrlo aktualnom pitanju i izazovu koje pred ljudski rod stavljaju potencijali, ali i izazovi ubrzanoga razvoja umjetne inteligencije. Tekst enciklike, osim uvoda i zaključka, podijeljen je u pet poglavlja. Kako je uobičajeno, odlomke prati i brojčana numeracija i sadrži ukupno 245 brojeva, što upućuje na opsežnost, a samim tim smanjuje ambiciju da ju je moguće u potpunosti prikazati. Ipak, u iščekivanju njezina službenoga prijevoda, valja se zaustaviti na ključnim dijelovima.
Dvosmislenost oruđa koja mogu naškoditi
U uvodnom poglavlju, u točki 4. podnaslova »Res Novae našega vremena«, papa Lav XIV., spominjući glasovitu encikliku svojega prethodnika po imenu pape Lava XIII., piše da treba od Boga moliti mudrost da se u ovo doba protumače veliki tijekovi današnjega vremena, osobito tehnološka dostignuća. Papa nastavlja: »Posljednjih je godina postalo sve očitije koliko brzo i duboko digitalizacija, umjetna inteligencija i robotika preobražavaju naš svijet. Tehnologiju samu po sebi ne treba smatrati silom suprotstavljenom čovjeku. Naprotiv, ona je od početka dio naše povijesti kao ‘duboko ljudska stvarnost, povezana s autonomijom i slobodom čovjeka’. Tijekom stoljeća tehnološki je razvoj znatno poboljšao životne uvjete čovječanstva. Istodobno je svaka faza napretka otkrivala i dvosmislenost oruđa koja mogu naškoditi kad nisu usmjerena prema dobru.«
Tehnološka moć poprima pretežno »privatni« oblik
U broju 5 papa Lav govori u sličnom tonu pozivajući na potrebu suočavanja s izazovima koje donosi umjetna inteligencija, ali upozoravajući na novi moment koncentracije goleme moći u rukama korporacija, tj. privatnoga sektora koji moderira, upravlja, kontrolira i najzad uvelike profitira od razvoja umjetne inteligencije. Papa piše: »Nužno je uspostaviti primjerena regulatorna oruđa, kadra braniti pravdu i obuzdavati izobličujuće učinke tehnološke moći. Ipak pitanje se ne ograničava na regulaciju. Kako je upozorio papa Franjo, moramo se realistično zapitati tko danas drži tu moć i kako je upotrebljava: ‘Treba također priznati da su nuklearna energija, biotehnologija, informatika, poznavanje vlastite DNK i mnoge druge sposobnosti koje smo stekli… dale onima koji imaju znanje, a osobito gospodarska sredstva da ih upotrijebe, dojmljivu prevlast nad cijelim čovječanstvom i cijelim svijetom.’ U prošlosti je uvelike na državi bilo da vodi i usmjerava inovacije. Danas su međutim glavni pokretači razvoja privatni, često transnacionalni dionici, opremljeni sredstvima i sposobnošću djelovanja koji nadmašuju mnoge vlade. Tehnološka moć tako poprima neviđen, pretežno ‘privatni’ oblik, zbog čega ju je još teže razlučivati, usmjeravati i upravljati njome prema općemu dobru.«
Papa donosi dvije temeljne biblijske slike koje se provlače kroz cjelokupni tekst enciklike kako bi se »odgovorno plovilo dobom umjetne inteligencije«: gradnju babilonske kule i obnovu jeruzalemskih zidina. »U svjetlu tih dviju slika Duh Sveti danas nas propituje o našem odnosu prema tehnologiji i digitalnoj revoluciji koja je u tijeku. Znanstvena otkrića talenti su povjereni čovječanstvu da urode plodom (usp. Mt 25, 14-30). Tehnologija ima moć liječiti, povezivati, odgajati i štititi naš zajednički dom; ali može i razdvajati, isključivati i stvarati nove oblike nepravde. Apstraktno gledano, tehnologija sama po sebi nije rješenje čovjekovih problema, kao što ni sama po sebi nije zla.«
Boga staviti na čelo djelovanja
Papa Lav u prvom poglavlju raspravu o umjetnoj inteligenciji stavlja u evanđeoski kontekst te navodi da »umjetnu inteligenciju ne treba smatrati tek još jednom temom koju valja proučiti ili krizom kojom treba upravljati, nego razvojem koji iznutra propituje kategorije socijalnoga nauka i poziva na njihovo daljnje razvijanje u vjernosti evanđelju«.
U nastavku poziva: »Ne bojmo se zaprljati ruke na ‘gradilištu’ našega vremena. Poput Nehemije molimo, mudro planirajmo i ustrajno radimo, stavljajući Boga na čelo svojih djelovanja, a ljudsku osobu u središte svojih izbora. Tako će ‘odbačeno kamenje’ – siromasi, bolesnici, migranti i najmanji među nama – postati zaglavni kamen, i na zemlji će izrasti čvrst, gostoljubiv zajednički dom, gdje će se napokon susresti ljubav i vjernost, a pravda i mir zagrliti (usp. Ps 85 (84), 11). To je blagoslov koji molimo od Boga; a zadaća koja je pred nama jest da budemo graditelji zajedništva, a ne neimari Babela.«
Socijalni nauk – teologija zajedništva
U broju 27 papa Lav XIV. za socijalni nauk Crkve kaže: »Nije riječ o priručniku načelâ i normâ koje treba primijeniti, nego o procesu zajedničkoga razlučivanja. On se rađa iz susreta između vječne istine evanđelja i pitanja povijesti. Pušta se propitivati znakove vremena i crpi hranu iz doprinosa znanosti, kulture i ljudskoga iskustva. Stoga kad se povrijedi dostojanstvo naše braće i sestara, kad politika ne uspijeva odgovoriti na tragedije čovječanstva, kad se gospodarstvo okrene protiv osobe ili kad znanost prekorači granice svoje nadležnosti, Crkva – zajedno s drugim kršćanskim zajednicama i vjernicima drugih religija – mora dati da se čuje njezin glas, ne da bi vladala, nego da bi promicala zajedništvo. Tako shvaćen, socijalni nauk postaje teologija zajedništva u povijesti, povijesti u kojoj utjelovljena Riječ i dalje ostaje nazočna kroz dijalog, sjećanje i proroštvo.«
Jaz između uključenih i isključenih
Papa u drugom poglavlju razlaže temeljna načela socijalnoga nauka Crkve u svjetlu razmatranja problematike umjetne inteligencije. Kada raspravlja o načelu »opće namjene dobara«, kaže da »među dobra koja su univerzalno namijenjena svima moramo uključiti i nove oblike vlasništva, poput patenata, algoritama, digitalnih platforma, tehnološke infrastrukture i podataka«. »U kontekstu u kojem bogatstvo narodâ sve više ovisi o znanju i tehnologiji, kad ta dobra ostaju koncentrirana u rukama nekolicine, bez primjerenih oblika dijeljenja i pristupa, stvara se nova neravnoteža koja proturječi općoj namjeni dobara. Ona pak proširuje jaz između uključenih i isključenih, između onih koji mogu sudjelovati u digitalnoj revoluciji i onih koji ostaju na rubu. Nadalje, skrb za naš zajednički dom i naša odgovornost prema siromasima i budućim naraštajima iziskuju da se uporaba dobara stvorenja i nove mogućnosti koje pruža tehnologija urede tako da se poštuje okoliš, izbjegava rasipanje i sprječavaju novi oblici izrabljivanja.«
Najviša razina nije država
Kada govori o načelu supsidijarnosti, Papa kaže da je ono primjenjivo osobito u kontekstu digitalne revolucije. Pritom najviša razina nije država, nego veliki gospodarski i tehnološki akteri koji de facto vrše moć nad uvjetima svakodnevnoga života. Ta razina, koja monopolizira stručnost, podatke i ovlast odlučivanja, obuhvaća poduzeća i platforme koje određuju uvjete pristupa, pravila vidljivosti, oblike interakcije, pa i gospodarske prilike. »Načelo supsidijarnosti iziskuje da se takvi procesi ne nameću odozgo na netransparentan i jednostran način, nego da budu usmjereni prema općemu dobru uz transparentnost, odgovornost i smislene oblike sudjelovanja (uključujući neovisne provjere, transparentnost u pogledu algoritama, pravičan pristup podatcima i mogućnosti pravnoga lijeka).«
Načelo solidarnosti zahtijeva da odluke o podatcima, algoritmima, platformama i umjetnoj inteligenciji uzmu u obzir ne samo neposrednu korist za nekolicinu, nego i utjecaj na sve narode i na buduće naraštaje. Socijalna se pravda, dakle, odlikuje sposobnošću društvenoga, gospodarskoga i političkoga poretka da svima – osobito najslabijima – omogući uistinu dostojanstven život, ne izostavljajući nikoga. »U današnje doba socijalna se pravda mora uhvatiti ukoštac i s okruženjem koje oblikuju digitalne tehnologije. Širenje globalnih mreža, platforma i sustava umjetne inteligencije mijenja način na koji pribavljamo informacije, komuniciramo i pristupamo uslugama. Pravda zahtijeva da se spriječi pojava novih oblika isključenosti i uskraćivanja slobodâ pojedinaca i naroda kojima je pristup osnovnim tehnologijama otežan ili zanijekan, zajednica izloženih nametljivu nadzoru i društvenih skupina kažnjenih netransparentnim algoritmima… U digitalno doba pravedan društveni poredak svima jamči jednak pristup prilikama, štiti najmlađe i najslabije članove društva, suzbija mržnju i dezinformacije te uporabu podataka i tehnologije podvrgava javnomu nadzoru, tako da vodeće načelo ne bude samo profit, nego dostojanstvo svake osobe i opće dobro svih ljudi.«
U brojevima 84 i 85 Sveti Otac aktualizira koncept cjelovitoga ili integralnoga ljudskoga razvoja, ističući da je danas pojam cjelovitoga ljudskoga razvoja mjerilo za vrjednovanje cjelovite ekologije, koja je postala neizostavna dimenzija socijalnoga nauka Crkve. »Doista, kvaliteta se razvoja mjeri sposobnošću da se sjedine pravda prema ljudima i skrb za naš zajednički dom te da se promiču dostojanstveni životni uvjeti, pristup potrebnim dobrima, pravedni društveni odnosi, skrb za stvorenje i obzir prema budućim naraštajima. Iz toga slijedi da pravi napredak nije ono što jednima povećava blagostanje degradirajući ekosustave, prebacujući troškove na najugroženije zajednice ili ugrožavajući životne uvjete onih koji će doći za nama… Sagledan u tom svjetlu, cjeloviti ljudski razvoj okvir je kroz koji možemo protumačiti promjene našega vremena, uključujući one koje donosi digitalna revolucija. Tehnološke inovacije, pa tako i umjetna inteligencija, nisu neutralne jer mogu ili poticati sudjelovanje i pravdu ili produbljivati nejednakost, kontrolu i isključenost. Zato ih treba vrjednovati postavljajući presudno pitanje pomažu li uistinu pojedincima i narodima da postanu čovječniji i bratskiji, poštujući pritom naš zajednički dom i buduće naraštaje…«
Živjeti pravdu u Crkvi
Kada govori o načelima, Papa šalje poruku i crkvenim pastirima: »Socijalni nauk nije tek poruka upućena društvu; on je i ispit savjesti za samu Crkvu – dom i školu zajedništva koja je uvijek pozvana pobrinuti se da se načela ocrtana u ovom poglavlju primjenjuju, osobito unutar njezinih vlastitih struktura. U crkvenom kontekstu opće dobro poprima oblik sinodskoga pristupa poslanju u službi Kraljevstva. Doista, Crkva je ‘zajedničarski i povijesni subjekt sinodnosti i poslanja’. Imajući to na umu, supsidijarnost postaje vodeće načelo za upravljanje i pastoralni život. Ona uključuje priznavanje i podupiranje vjernika i posredničkih crkvenih organizacija dok izvršavaju svoje odgovornosti, vrjednovanje karizma i sposobnosti te izbjegavanje svakoga oblika paternalizma koji guši evanđeosku slobodu. U praktičnom smislu sudjelovanje krštenika u procesima odlučivanja i njihova zajednička odgovornost u poslanju ostvaruju se kroz istinska, a ne tek nominalna participativna tijela.«
Papa zaključuje: »Živjeti pravdu u Crkvi znači čistiti crkvene odnose i strukture od izobličenja koja rađaju nejednakost, nedostatak transparentnosti i zlouporabu moći. U tom je smislu osluškivanje žrtava duhovne, gospodarske, institucionalne, spolne i na moći utemeljene zlouporabe, kao i zlouporaba savjesti, sastavni dio puta prema pravdi, koji uključuje priznavanje učinjene štete, pravednu naknadu i poduzimanje koraka da se spriječi ponavljanje… Samo u mjeri u kojoj budemo otvoreni djelovanju Duha Svetoga ta će se načela socijalnoga nauka utjeloviti u crkvenom životu. Tako će Crkva moći vjerodostojno svjedočiti društvu da zajedničko traženje općega dobra, sa zajedničkom odgovornošću i bratstvom, nije utopija, nego stvarna mogućnost.«
Objava PREDSTAVLJAMO ENCIKLIKU PAPE LAVA XVI. »MAGNIFICA HUMANITAS« (1) Ne bojmo se zaprljati ruke na »gradilištu« našega vremena pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
