Nakon što je 6. srpnja od Dikasterija za kulturu i obrazovanje stigao odgovor roditeljima čija djeca pohađaju katoličke škole u Hamburgu kojim Dikasterij potvrđuje dokument »Muško i žensko stvori ih« iz 2019. u kojem se odbacuje rodna ideologija kao sredstvo preodgoja u školi, a ističu prava roditelja, razgovarali smo s glasnogovornicom hamburške Mreže roditelja za zaštitu i prevenciju Varinijom Arauco Verom.
Razvoj dokumenta, koji možemo skraćeno nazvati Okvirom, datira iz jeseni 2019. Od tada se učitelji redovito sastaju u školskom odjelu i razvijaju osnovnu strukturu. Ono što je u početku bilo planirano kao »smjernice« za prevenciju rizičnoga i neodgovornoga spolnoga ponašanja naknadno se razvilo u sveobuhvatan »okvir«. Cilj mu je provesti državne zahtjeve za seksualnom edukacijom u školama, ojačati prevenciju i samozaštitu te istodobno razviti navodno »suvremeni« katolički pristup spolnomu odgoju. Sve to izričito nadilazi puko prenošenje znanja. Koncept donosi zaokret i namijenjen je utjecaju na politiku identiteta oblikovanjem stajališta i uvjerenja cijele školske zajednice, posebno u pogledu prihvaćanja spolne i rodne raznolikosti. Iz naše perspektive Okvir treba promatrati u kontekstu reformskih linija Sinodskoga puta u Njemačkoj. Umjesto otvorenoga formuliranja promjene katoličkoga spolnoga morala postupno se kroz pedagogiju i pastoralnu skrb uvodi antropološka i spolno-etička promjena paradigme. Smatramo posebno problematičnim što legitimna briga za sprječavanje seksualiziranoga nasilja služi kao ulaz za pristupe takozvanoga »spolnoga odgoja usmjerena na raznolikost« Uwea Sielerta, učenika Helmuta Kentlera koji je nastojao normalizirati pedofiliju i čija su pedofilska djela naknadno osuđena.
Okvirni koncept usvaja Sielertovo shvaćanje seksualnosti kao »životne energije« prisutne od rođenja do smrti, pa čak i nježne dodire tijekom brige o dojenčetu kategorizira kao prva seksualna iskustva. Pod krinkom osnaživanja djece da budu samoodređena i zaštite se, ona se, po našem mišljenju, u ranoj dobi suočavaju sa seksualiziranim sadržajem i idejama spolne i rodne raznolikosti. Iz perspektive Mreže roditelja značajna proceduralna mana razvoja Okvira leži u činjenici da, prema našem pozicijskom dokumentu, roditelji nisu dali suglasnost za njegovo uvođenje ni sudjelovali u njegovoj izradi. Generalni vikar tvrdi da je u stalnoj komunikaciji s nama. Međutim to je jednostavno laž: ignoriraju nas, a u nekim slučajevima čak i diskreditiraju interne direktive Nadbiskupije, dok mi dosljedno nudimo i opetovano zahtijevamo dijalog. To je posebno problematično jer bi, prema crkvenim dokumentima, spolni odgoj trebao biti podređen roditeljskomu odgoju. Dokument »Muško i žensko stvori ih«, na koji se nedavno pozvao Dikasterij za kulturu i obrazovanje, izričito prepoznaje obitelj kao primarno mjesto obrazovanja i zahtijeva znatnu suradnju između roditelja i škola.
To je široka tema za koju treba više teološke ekspertize. Iz perspektive majke sa znanjem stranoga jezika koja živi u Njemačkoj mogu ponuditi svoje praktično viđenje stvari: kriza Crkve ponajprije je kriza vjere. Međutim željela bih nešto važno pojasniti: odbacivanje središnjih aspekata crkvene doktrine, posebno katoličkoga spolnoga morala, nije otvoreno formulirano kao takvo. Nije izričito navedeno: »Odbacujemo katolički spolni moral i želimo ga zamijeniti drugim.« Umjesto toga ta se promjena uvodi neizravno kroz administrativne strukture, institucionalne odluke te obrazovne i pastoralne instrumente, preko kojih se određena teološka kontroverzna stajališta mogu transformirati u obvezujuće norme i prakse. Iz našega konkretnoga iskustva, kao roditelja djece koja pohađaju katoličke škole u Hamburškoj nadbiskupiji, svjedočimo kako se taj problem manifestira u praksi. Okvirni koncept cilja uvesti duboku promjenu u katolički spolni moral i kršćansko shvaćanje čovjeka, i to u odgoj naše djece. Upravo u tom sukobu doživljavamo u kojoj se mjeri crkvena struktura može koristiti svojom birokratskom i administrativnom moću kako bi nametnula određena stajališta, zatvorila prostore za raspravu i ušutkala ili marginalizirala kritičke glasove. Prema našem iskustvu to ima malo veze s istinskom profesionalizacijom. Profesionalno ponašanje zahtijevalo bi jasne komunikacijske standarde, transparentnost i dijalog s roditeljima na ravnopravnoj osnovi. Međutim naše iskustvo s Nadbiskupijom upravo je suprotno. Strategija kojoj smo svjedočili može se sažeti na sljedeći način: izbjegavanje odgovora, nekomentiranje i ignoriranje kritičara. To nas posebno zabrinjava jer nije riječ o apstraktnoj teološkoj raspravi, nego o odlukama koje izravno utječu na odgoj i obrazovanje naše djece u školama koje smo odabrali upravo zbog njihova katoličkoga identiteta. Okvir se eksplicitno predstavlja kao dio daljnjega razvoja seksualne etike Crkve. Uključuje »novije pristupe« u teologiji, u diskursu Sinodskoga foruma IV i radu Stephana Goertza i Margaret Farley. Usporedba s obvezujućim vatikanskim dokumentom »Muško i žensko stvori ih« otkriva da se etika odnosa u Okviru sukobljava s obvezujućom katoličkom doktrinom u ključnim točkama.
Nadalje, podrijetlo dokumenta »Stvoreni, otkupljeni, voljeni« kontroverzno je. U lipnju 2025. Stalno vijeće Njemačke biskupske konferencije odbacilo je predloženi tekst i vratilo ga Komisiji za obrazovanje i škole kako bi se mogle ugraditi izmjene koje su biskupi tražili. Međutim, prema nama dostupnim informacijama, te izmjene jedva da su unesene, a dokument je na kraju objavljen kao dokument Komisije bez ponovnoga podnošenja Stalnomu vijeću.
Posebno je znakovita bila javna reakcija biskupa Stefana Ostera iz Passaua koji je 10. studenoga 2025. objavio izjavu pod naslovom »Vjerujemo li još uvijek u ono što vjerujemo?«, u kojoj je temeljito kritizirao dokument i njegove antropološke i teološke pretpostavke. Tužno je i gotovo nevjerojatno da se odluke takve važnosti mogu provoditi s tako malo transparentnosti i s kontradiktornim izjavama. Međutim vjerujemo da će prije ili kasnije ono što je trebalo ostati u mraku izići na vidjelo.
Problematičan nije sam pojam, važno je što se pod njime podrazumijeva. Sam hamburški Okvir objašnjava kako namjerno rabi pojam »seksualna edukacija«, zamjenjujući time pojmove spolni odgoj i seksualna pedagogija. Cilj mu je biti više od pukoga prenošenja znanja. Nastoji podučavati identitetsko-politička stajališta i prepotentno se postavlja prema kritičarima. Nadalje, pojam se, unutar temeljne akademske tradicije, povezuje s aktivnim iskustvenim učenjem, interaktivnim metodama i promicanjem seksualne percepcije i izražavanja. Sam Okvir uključuje rasprave, vizualne materijale, filmove, interaktivne igre i vježbe. To je ključna razlika u odnosu na klasični spolni odgoj. Potonji odgovara na pitanja i pruža biološka, zdravstvena, pravna i etička znanja. Obrazovni pristup kojemu je cilj i stvaranje ili promjenu stajališta, osobnih samointerpretacija i iskustava, dublje intervenira u osobnu i obiteljsku sferu odgoja. Kao roditelji mi to ne želimo za svoju djecu.
U kojem trenutku prestaje spolni odgoj, a počinje seksualizacija?
Kako je došlo do vaše inicijative? Kako je Nadbiskupija reagirala?
U početku su pojedinačni roditelji izrazili svoju zabrinutost izravno, ravnateljima škola. Nakon toga predstavnici Mreže roditelja tražili su dijalog s Nadbiskupijom. Ondje nam je jasno dano do znanja da Nadbiskupija nije voljna znatno mijenjati temeljne odluke Okvira kojima smo se protivili. Istodobno naglasili su vezu s dokumentom »Stvoren, otkupljeni, voljeni« i procesom reforme Sinodskoga puta. Nakon toga strukturirali smo svoje stajalište i izradili pozicijski dokument. Naš cilj nije ukinuti spolni odgoj. Zahtijevamo nov, znanstveno utemeljen, dobno primjeren koncept usklađen s katoličkim učenjem, kao i istinsko sudjelovanje roditelja.
Slika je kontradiktorna. S jedne strane Okvir izričito prikazuje roditelje kao partnere škole, želi ih informirati, predviđa roditeljske sastanke i objašnjava da bi školski spolni odgoj trebao nadopunjavati roditeljski odgoj. Čak i kanonska analiza priznaje da je formalno uključivanje roditelja u osnovi predviđeno. S druge strane ton se znatno mijenja kada roditelji izraze suštinska neslaganja. Okvir opisuje postupanje s roditeljima koji odbacuju »spolni odgoj usmjeren na raznolikost« kao poseban izazov. Učitelje, navodi se, treba osposobiti za sudjelovanje u razgovorima s roditeljima koji odbacuju određeni sadržaj zbog »rezervi i nesigurnosti«. U sljedećim fiktivnim dijalozima kritička se izjava izričito predstavlja kao »problematičan izraz« na koji učitelji trebaju naučiti odgovarajući odgovor. Iz naše perspektive to nije dijalog na ravnopravnoj osnovi. Roditelji se tretiraju manje kao nositelji vlastitoga, primarnoga prava na odgoj svoje djece, a više kao primatelji pedagoškoga uvjeravanja. Utoliko je to u sukobu s vatikanskim načelom da škole djeluju supsidijarno obitelji te moraju poštovati kulturu i legitimna očekivanja obitelji.
Mi smo mreža s više od 200 roditelja. Mnogi imaju imigrantsku pozadinu. To također odražava stvarnost u našim školama, gdje otprilike dvije trećine djece ima imigrantsku pozadinu. Naša je mreža vrlo raznolika. Dolazimo iz brojnih zemalja i različitih kulturnih sredina. Posebno je velik broj obitelji poljskoga, hrvatskoga i španjolskoga podrijetla. Imamo obitelji iz Kolumbije, Čilea i Perua, ali i portugalske, ukrajinske, ruske, armenske, eritrejske, ganske, nigerijske i burundijske obitelji, da spomenemo samo neke. Također smo raznolika skupina u pogledu religije. Postoje obitelji iz različitih kršćanskih denominacija, uključujući pravoslavne Crkve. I premda čine manji dio naše mreže, muslimanske obitelji također su njezin dio.
Okvir eksplicitno objašnjava da nije riječ samo o »toleranciji« ili »odobravanju«, nego o »poštovanju, pažnji i prihvaćanju« bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet o kojem je riječ. Ključno je što se podrazumijeva pod »prihvaćanjem«. Ako to znači bezuvjetno priznavanje dostojanstva svake osobe, nediskriminaciju i zaštitu od maltretiranja i nasilja, iz katoličke perspektive nema temeljnoga sukoba. Vatikanska deklaracija također eksplicitno poziva na poštovanje svakoga ljudskoga bića. Situacija je drugačija kada prihvaćanje osobe postane obveza suštinskoga slaganja sa svakim antropološkim samoopisom ili moralnoga izjednačavanja različitih oblika spolnih odnosa. Te dvije razine ne smiju se miješati. Naša kanonska studija izričito ističe tu razliku. Poštovanje pojedinca i nediskriminacija najvažniji su. Međutim to ne podrazumijeva automatski moralnu jednakost svih konstelacija odnosa. To je srž naše kritike prijelaza s tolerancije na prihvaćanje.
Mora biti primjeren dobi i razvoju te pružati pouzdano znanje o tijelu, pubertetu, reprodukciji, trudnoći, vezama, zdravlju, medijima, granicama i zaštiti od zlostavljanja. U katoličkim školama, međutim, taj odgoj trebao bi biti ugrađen u širi odgoj o ljubavi, vezama, braku, obitelji, odgovornosti i poštovanju prema sebi i drugima. Stoga se mnogo toga može reći za pristup »obiteljskoga odgoja« predložen u dokumentu o stajalištu. Mi roditelji ostajemo ponajprije odgovorni za odgoj svoje djece. Škola nadopunjuje tu odgovornost.
Problem je što ne možemo govoriti potpuno otvoreno. Ako kažete da je to poremećaj, bit ćete razapeti. Zato morate biti oprezni. Umjesto toga možete reći: Govorili smo o »samopercepciji« tih ljudi, odnosno o njihovu subjektivnom pogledu. Time ne usvajamo njihova uvjerenja. Želimo reći da poštujemo sve ljude kao osobe i Božja stvorenja, ali to ne znači da dijelimo sva njihova mišljenja. I prije svega ne želimo da ta mišljenja postanu etički standard za nas i našu djecu. Umjesto toga želimo slijediti kršćansku antropologiju i katoličko moralno učenje o spolnosti, u čiju smo istinu uvjereni.
Prirodni osjećaj srama važan je jer je usko povezan s djetetovom percepcijom vlastite intimnosti i osobnih granica. Da bi se zaštitila, djeca moraju biti u stanju prepoznati kada se nešto čini neugodnim ili nametljivim, vjerovati toj percepciji, postaviti granice, reći »ne«, maknuti se iz opasnih situacija i povjeriti se odrasloj osobi kojoj vjeruju. Samopoštovanje, pristup vlastitim emocijama, asertivnost i sposobnost reći »ne« bitni su čimbenici u učinkovitoj prevenciji seksualiziranoga nasilja.
Smatramo kontradiktornim željeti spriječiti zlostavljanje, a istodobno sniziti djetetove prirodne granice intimnosti i srama. Djeca mogu imati fizičke osjete i pokazivati znatiželju o vlastitom tijelu. Međutim to ne znači da već posjeduju kognitivnu i emocionalnu zrelost da razumiju sebe kao seksualno odgovorne osobe. Spolni odgoj stoga mora poštovati njihov proces sazrijevanja i ne smije prerano nametati kategorije, iskustva ili oblike promišljanja o seksualnosti odraslih. Upravo je to jedan od naših glavnih prigovora na Okvir. Sram se ne smije jednostavno tretirati kao tabu ili inhibicija koju treba pedagoški demontirati. To je dimenzija osobne privatnosti koja zaslužuje poštovanje i može pomoći djetetu da jasno percipira: ovo je moje tijelo, ovo je moje intimno područje i ovdje imam pravo postaviti granicu.
To svjedoči o činjenici da Okvir ima vrlo malo veze s katoličkim spolnim moralom.
To je pitanje za teologe. Kao jednostavna vjernica mogu samo reći da sam duboko uznemirena što moja mjesna Crkva očito ne vjeruje i ne uči isto što i univerzalna Crkva u kojoj sam odrasla i koju volim. Za mnoge od nas roditelja, koji dolazimo iz različitih zemalja i odrasli smo s razumijevanjem da pripadamo univerzalnoj Katoličkoj Crkvi, to iskustvo vrlo je bolno. U našim razgovorima s Nadbiskupijom, s ravnateljima škola i učiteljima opetovano se susrećemo s istim argumentom: živimo u Njemačkoj, stvarnost je ovdje drukčija, društvo je razvijenije, a ljudi misle i žive drugačije; stoga se i Crkva mora prilagoditi ovomu kontekstu. To stvara dojam da, iako netko može pripadati univerzalnoj Crkvi, u Njemačkoj bi se trebali primjenjivati drugačiji standardi kada se crkvena učenja sukobljavaju s društvenim i pravnim stvarnostima zemlje. Nažalost taj način razmišljanja raširen je, čak i među biskupima i svećenicima u Njemačkoj. To nas najviše boli. Crkva je univerzalna. Kristovo učenje i temeljne istine vjere ne mogu se razlikovati u Njemačkoj i u Peruu, Africi ili Kini. Kulturne okolnosti mogu se razlikovati, ali to ne znači da se dvije tisuće godina crkvenoga učenja može prilagoditi duhu određenoga društva. Samo kanonsko pravo kaže da neka biskupija ne može uspostaviti vlastitu doktrinu neovisno o univerzalnoj Crkvi. Zakon o školama u Hamburgu izričito se poziva na univerzalno crkveno pravo. Kanon 803 § 2 zahtijeva da se nastava i obrazovanje u katoličkim školama oblikuju prema načelima katoličkoga nauka. Kontradiktorni dijelovi Okvira ne mogu se legitimirati činjenicom da su usvojeni na biskupijskoj razini. Kontaktirali smo s Rimom i nadamo se da odgovor Dikasterija za kulturu i obrazovanje nije posljednja riječ. Očekujemo da će nadbiskup povući Okvir i revidirati ga. Drago nam je što pridonosimo novomu konceptu. Jednostavno vjerujemo da se spolni odgoj u Hamburškoj nadbiskupiji može provoditi i u skladu s univerzalnim crkvenim smjernicama koje je nedavno ponovila Sveta Stolica. Međutim postupci Nadbiskupije doveli su do gubitka povjerenja među mnogim roditeljima u katoličke škole u Hamburgu.
Objava PREDSTAVNICA NJEMAČKE MREŽE RODITELJA VARINIA ARAUCO VERA O SPOLNOM ODGOJU U KATOLIČKIM ŠKOLAMA »Temeljne istine vjere ne mogu se razlikovati u Njemačkoj i u Peruu« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
