Ovogodišnje svečano misno slavlje o proslavi nebeske zaštitnice grada Zagreba Majke Božje od Kamenitih Vrata predvodio je prefekt Dikasterija za biskupe nadbiskup Filippo Iannone kao izaslanik pape Lava XIV. Izaslanik u posebnom smislu riječi. Naime slavlje je želio predvoditi sam kardinal Robert Prevost, no njegov izbor za papu i obveze koje nosi služba rimskoga prvosvećenika u tome su ga spriječile, pa je u Zagreb došao njegov nasljednik na mjestu prefekta spomenutoga dikasterija. Prefekti Dikasterija (nekoć Kongregacije) za biskupe već tradicionalno rijetko istupaju u medijima. No nadbiskup Iannone spremno je udovoljio zamolbi da dade intervju za Glas Koncila, što mu je vjerojatno uopće prvi intervju nakon preuzimanja službe.
Dikasterij za biskupe bavi se svime što se odnosi na uspostavu, život i djelovanje biskupija te na odabir kandidata za biskupsku službu koji se predlažu papi da ih on imenuje, kao i samim služenjem biskupa u biskupijama. Jasno, kao što ističe konstitucija »Praedicate evangelium« pape Franje o Rimskoj kuriji, jedno od najvažnijih obilježja djelovanja tijela koje čine Rimsku kuriju jest interdikasterijalnost, tj. suradnja među dikasterijima. Stoga i Dikasterij za biskupe u izvršavanju svojih zadaća surađuje s drugim dikasterijima, Dikasterijem za kler, Dikasterijem za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života i drugima.
Svi dikasteriji imaju svoj temeljni ustroj: Plenarni zbor koji čine svi članovi dikasterija, koje imenuje papa. Autoritet dikasterija proizlazi iz Plenarnoga zbora članova. No njemu predsjeda prefekt, koji izvršava redovite aktivnosti, uz pomoć tajnika. Programska usmjerenja i najvažnije odluke donosi Plenarni zbor koji se povremeno sastaje, a čine ga članovi koji dolaze sa svih strana svijeta. Jedna od novina koje je uveo papa Franjo i koja je postala dijelom zakonskoga okvira jest da članovi dikasterija – a time i Dikasterija za biskupe – nisu samo biskupi, nego to mogu biti svećenici, redovnici i laici. A kad kažemo laici, tu nema razlike između muškaraca i žena.
Dikasterij za biskupe, kao i drugi, koristi se suradnjom apostolskih nuncija, kojima je stvarnost mjesnih Crkava dobro poznata.
Rimska kurija kao takva, a onda i njezini dikasteriji, jesu tijela za pomoć papi u izvršavanju Petrove službe. Papa kao Petrov nasljednik i Kristov namjesnik ima odgovornost za upravljanje univerzalnom Crkvom. Sam ne bi mogao izvršavati svoju službu pa su mu potrebni suradnici. Ti suradnici čine Rimsku kuriju. Tijekom vremena Rimska se kurija sve više internacionalizirala, a pod nekim se vidovima također sve više specijalizirala. Svako tijelo ima svoju posebnu nadležnost koju stavlja u službu papi kako bi on mogao donositi odluke.
Osim toga svaki vjernik ima mogućnost obratiti se papi ili pak dikasteriju. Primam mnoga pisma običnih vjernika iz cijeloga svijeta koji upozoravaju na teškoće u životu biskupije. Obraćaju se dikasteriju, a mi procjenjujemo jesu li stvari o kojima govore utemeljene ili su plod nesporazuma i slično. Ako su utemeljene, nastojimo se zauzeti i pozabaviti se problemom kako bi se u život zajednice vratila vedrina i mir.
Dakle izvana se čini da su rimski dikasteriji daleko od života zajednica, no kad se u njima radi, razumije se da su u službi pape i različitih partikularnih Crkava. Vrijedi to i za Dikasterij za zakonodavne tekstove: mnogi se vjernici, pojedinačno ili u skupinama, utječu Dikasteriju kad smatraju da određeni zakonodavni interventi biskupa u biskupijama nisu legitimni jer nisu u skladu s univerzalnim uređenjem Crkve. I u tom slučaju Diksterij provjerava i po potrebi intervenira.
Papa se svakodnevno osobno susreće s biskupima. Ti susreti, odnosno sadržaji razgovora, nisu dostupni javnosti. Susreće se i sa skupinama biskupa. Kad se susretne s njima, Papa iznese prioritete koji se danas postavljaju pred Crkvu: evangelizacija, skrb za stvoreno i sl. U drugim slučajevima Rimski Prvosvećenik naglašava temeljna obilježja koja bi trebala resiti život biskupa: njegovanje unutarnjega života, molitva, prihvaćanje drugih, raspoloživost za suradnju, pozornost prema posljednjima. Na taj način Sveti Otac predstavlja model koji svaki biskup može »spustiti« u svoj život i u prilike u kojima živi. Ipak onaj bitni lik, uzor biskupa, uvijek je, u svakom vremenu, Krist Dobri Pastir.
Papa Lav nedavno se susreo s predstavnicima udruga i pokreta, ističući ono što je nauk Crkve: bilo koja skupina, bilo koji pokret ne smije sebe smatrati kao da je sve, nego se mora smatrati dijelom tijela, tj. biskupijske, a onda i univerzalne zajednice. Stoga skupine i pokreti ne mogu biti autoreferencijalni, nego moraju biti u interakciji s drugima. Unutar biskupijske zajednice mogu djelovati različite osobe i skupine; ta je različitost bogatstvo ako je povezana s pozornošću za jedinstvo. No ako se različitost zatvori u samu sebe, postaje lošom i nanosi zlo Crkvi. A na biskupu je promicati te odnose i eventualno ispravljati one koji se udalje od toga modela. Biskup je otac čitave zajednice. Sposobnost da to bude svakako je jedna od najtraženijih osobina kandidata za biskupsku službu.
Što znači naslijediti Papu na mjestu prefekta?
Čini se da se u posljednje vrijeme očituje određena napetost koja se na neki način odražava na službu biskupa. Riječ je o univerzalnom i istodobno mjesnom značaju Crkve. Kako poštovati mjesne osjetljivosti a da se dugoročno ne dovede u opasnost jedinstvo Crkve, posebno ako se ima na umu zahtjev, koji je u posljednjim godinama više puta izražen, da se na razinu mjesne Crkve prenesu veće nadležnosti?
To je pitanje oduvijek privlačilo pozornost teologije i teologa. Učiteljstvo na koje se pozivamo kad je riječ o tom pitanju jest Drugi vatikanski koncil. Izraz koji Koncil upotrebljava referentna je točka: univerzalna je Crkva prisutna u partikularnim Crkvama i od njih dolazi. To znači da univerzalna Crkva nije zbroj partikularnih Crkava jer je prisutna u svakoj partikularnoj Crkvi. Jednostavno rečeno, partikularna Crkva može za sebe reći da je Crkva u onoj mjeri u kojoj je u zajedništvu s drugim Crkvama te zajedno s drugim Crkvama oblikuje Crkvu Isusa Krista. Kad se odvoji od toga zajedništva, prestaje biti Crkvom Isusa Krista, jer Crkva Isusa Krista – rekao je Koncil – postoji u Katoličkoj Crkvi kojom upravlja i vodi je kolegij biskupa na čelu s papom.
Danas se, kao što ste napomenuli, snažno zamjećuje poštovanje prema mjesnim tradicijama. U ovo vrijeme možemo ponovno posegnuti za izrazom koji se pripisuje sv. Augustinu, i koji je još uvijek valjano načelo. Jer taj problem nije od danas. Istražimo li povijest prvih stoljeća života Crkve, uvijek je postojala ta osjetljivost, ponekad se osjećala vrlo snažno te je čak dovodila do raskola. Prema sv. Augustinu: »In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas.« U bitnim stvarima mora biti jedinstvo, u stvarima o kojima se može raspravljati neka se ostavi sloboda, no u svemu neka bude ljubav. U onome što je u srži katoličke vjere, u disciplini Crkve, u svemu što se odnosi na bit sakramenata mora biti jedinstvo. U svemu što se može ticati aspekata povezanih s načinom na koji se ostvaruju bitna načela može postojati različitost. Danas biskupske konferencije – nacionalne, regionalne – zapravo imaju prostor djelovanja koji je puno veći od onoga koji su imale u prijašnjim godinama. No u svemu mora biti razumijevanje i uzajamna potpora.
Primjenjivati na Crkvu kategorije koje pripadaju svijetu politike je promašeno. Narav Crkve je drugačija. No s druge strane i Crkva uči mnogo toga od sučeljavanja sa svijetom u kojem djeluje. Danas se opaža veća osjetljivost ljudi da budu protagonisti života zajednice. No to je također u skladu s naukom Crkve. Drugi je vatikanski koncil to istaknuo: svaka krštena osoba odgovorna je za život i apostolat Crkve. Biti odgovornim za vjernika znači da treba preuzeti odgovornosti. No to također znači da onaj koji snagom sakramenta svetoga reda vodi zajednicu mora dopustiti vjernicima da izvršavaju svoju odgovornost. Kako vjernici izvršavaju tu odgovornost? Preko tijela koja su predviđena. Postoje pastoralna vijeća, ekonomska vijeća… Prema Zakoniku kanonskoga prava svaki vjernik ima pravo, štoviše ponekad i dužnost, izraziti biskupima ono što mogu biti njegove težnje, iznijeti svoje opaske, predložiti opredjeljenja za život Crkve. Na tom smo području svi u hodu i svi imamo potrebu za rastom.
Svega je nekoliko mjeseci da predsjedam ovomu dikasteriju, ali sam ipak imao priliku osobno iskusiti doprinos koji te žene – dvije redovnice i jedna laikinja – daju radu dikasterija. Taj je doprinos vrlo cijenjen i važan jer žene imaju drugačiji pristup situacijama, vrjednovanju, imaju drugačije osjetljivosti i to se pokazuje kao velika pomoć za vrstu posla koji se treba izvršavati, tj. za utvrđivanje kandidata za biskupsku službu. No želio bih istaknuti da konzultiranje također žena nije apsolutna novost.
I nunciji, dok provode ispitivanja radi određivanja kandidata za službu biskupa, ne pitaju i ne smiju pitati za mišljenje samo biskupe, nego uključuju i druge članove Božjega naroda, poštujući jasno uvijek papinsku tajnu, čija je svrha zaštititi dobar glas osoba.
Da, nekada sam čuo da se o tome govori, danas mogu reći da to doživljavam. Ne bih rekao da je to samo posljedica suočavanja sa zloporabama. Rekao bih da su općenito porasle odgovornosti koje biskup mora nositi te se neki svećenici uistinu ne osjećaju pripravno suočiti se s tim odgovornostima. Život je postao puno složeniji: život biskupija, život i služba svećenika za koje je biskup odgovoran, nedostatak zvanja… Možda ni u prošlosti nije bilo lako izvršavati tu službu, no mi živimo danas i vrjednujemo današnje stanje. Nemamo točnih podataka da bismo mogli praviti usporedbe. No da ima svećenika koji ne prihvaćaju imenovanje – to je činjenica.
Ponekad se malo razmišlja o tome da je i biskup ljudsko biće, da ima svoja ograničenja kao i svatko od nas. I biskup može imati trenutke obeshrabrenosti, teškoća u odnosima. Stoga kad nas liturgija poziva da molimo za biskupe i svećenike, morali bismo to činiti svjesnije jer imaju potrebu za potporom. Ako netko pogriješi ili ima stajališta o kojima mogu postojati različita mišljenja, legitimno je kritizirati ga; no ne smijemo stati samo na kritikama, nego moramo biti spremni pomoći, a povrh svega moliti za biskupe.
Sinodnost nije presezanje, ne smije se shvatiti kao presezanje. Ima sastavnica Božjega naroda koje žele potvrditi svoje pravo da se izraze. To je postojano prihvaćeno te je već predviđeno u Zakoniku kanonskoga prava. Sinodnost također znači osjećati se dijelom cjeline i preuzeti je na sebe. Ne mora samo biskup nositi teret biskupije. Svi se vjernici trebaju osjećati njime pritisnuti. Jasno, što više netko živi vjeru i sudjeluje u životu zajednice, to više vrijedi njegov glas jer ne govori izvana, a samim tim i površno, nego iznutra.
Hrvatsku poznajem posredovanjem nekolicine biskupa i nekih svećenika koje sam susreo za vrijeme svojega služenja. Prvi sam put u Hrvatskoj. Vjerujem da ovdje živi Crkva koja, nakon godina patnje koju je proživljavala u prošlosti, kroči plodnim putom promicanja rasta zajednica i suodgovornosti vjernika. Smatram da će to donijeti velike blagodati. Vidim, barem ovdje u Zagrebu, da ima mnogo zvanja, a to pospješuje vitalnost Crkve i njezinih zajednica.
Objava PREFEKT DIKASTERIJA ZA BISKUPE NADBISKUP FILIPPO IANNONE GOVORI »Kad nas liturgija poziva da molimo za biskupe i svećenike, morali bismo to činiti svjesnije« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
