Skupina hodočasnika u tišini je nakon misnoga slavlja ophodila relikvije sv. Nikole Tavelića. Bili su to župljani župe sv. Josipa radnika iz Galdova u Sisku. Šibenik je bio jedna od postaja na njihovu povratku iz Međugorja, u koje su tih dana organizirano hodočastili vjernici Sisačke biskupije. Pitali smo se kakvim plodovima može roditi takav susret hrvatskoga sjevera i juga. Kako će u njihovim sredinama gorjeti plamičak Nikolina evangelizacijskoga žara?
Možda će nastaviti gorjeti tiho i nenametljivo. U nekom spontanom osmijehu. U pruženoj ruci potrebitomu. U pruženoj čaši vode umirućemu. U zagrljaju onemoćaloga. U prešućenoj uvrjedi… U mnogim malenim gestama kakvih nema na današnjim »pozornicama« – na društvenim mrežama, u medijima. A možda će u nekom trenutku biti potrebno, poput sv. Nikole u davnom 14. stoljeću, reći »masi« da je u krivu i strpljivo podnijeti presudu nekoga »kadije«. Nije li u tome sadržan i sukus nedavne rasprave između jednoga alžirskoga kardinala i američkoga biskupa, koja je oko naravi evangelizacije i poziva na obraćenje u današnjem vremenu ražarila katoličke »etere«?
Jedno od najstarijih franjevačkih uporišta uopće
»Mi ne težimo postati stjecište ‘glasnih propovjednika’, onih zbog kojih se nekamo ide jer su ‘poznati’. Želja nam je da ljudi u naše svetište dolaze zbog Isusa – kojega mogu otkrivati i po sv. Nikoli Taveliću i, jasno, sv. Franji i sv. Anti, čiji je kult i kod nas osobito snažan«, pojasnio nam je fra Josip Ivanović, gvardijan šibenskoga samostana sv. Franje, ujedno rektor Nacionalnoga svetišta sv. Nikole Tavelića koje je ondje uspostavljeno netom nakon svetčeve kanonizacije 1970. godine.
Uz o. Ivanovića u svetištu djeluju još dvojica svećenika – fra Augustin Zdravko Kordić, koji je u rujnu proslavio dijamantni jubilej svećeništva, te fra Željko Klarić, koji je u službi župnika u župi sv. Petra na Vidicima u Šibeniku. U trojici franjevaca konventualaca već nakon kratkoga susreta lako se prepoznaje trolist duhovnih darova – u njima se susreću i desetljeća pastoralnoga iskustva u župama, u susretima, u ispovjedaonicama; mladenački polet i osjećaj za »akciju«; a napose i dobar osjećaj za prepoznavanje duhovnih potreba ljudi današnjice.
Prema predaji koju je zabilježio fra Bernardin Polonijo prvi franjevački proplamsaji u Šibeniku sežu u 1221. godinu, što Šibenik čini jednim od najstarijih franjevačkih uporišta uopće, podsjetio je o. Ivanović. Tradicija govori da je prvi franjevački samostan – na prostoru izvan tadašnjih šibenskih zidina – utemeljio bl. Florije, Franjin subrat koji ga je pratio na misijskom putovanju na istok. S druge strane neki povijesni izvori spominju ime fra Leonarda iz Asiza kao Franjina pratitelja. Kasnije su se franjevci premjestili među zidine grada, na predio na kojem ponosno do danas u Šibeniku zrači franjevačka karizma. Crkva sv. Franje posvećena je 31. svibnja 1423. Obljetnica je prije tri godine u svetištu slavljena s osobitim žarom.
Karizmi sv. Franje ne treba pridavati senzaciju
Iako je skromna po pitanju preživjelih povijesnih izvora i dokumenata, povijest srednjega vijeka prepuna je intrigantnih zapleta. U jednom od njih vjetrovi su početkom 13. stoljeća na hrvatske strane nanijeli i samoga sv. Franju, koji je u razdoblju malo nakon svojega obraćenja želio poći u Svetu Zemlju, makar to od njega tražilo i vijenac mučeništva. Iz kazivanja franjevca konventualca Ivanovića o prošlosti i sadašnjosti franjevaštva u Šibeniku prepoznali smo i ideju da, ako se želi evangelizirati, nužno nije potrebno posezati za nekim suvremenim senzacijama. Pripadnicima Reda manje braće karizma sv. Franje i nakon osam stoljeća itekako je snažna da bi govorila i ljudima današnjice. Taj isti žar obuzimao je sredinom 14. stoljeća i jednoga mladoga Šibenčanina – Nikolu Tavelića.
Rođen u Šibeniku oko 1340. godine kao potomak plemićke obitelji, mladi je Tavelić proveo dvanaest godina djelujući među bogumilima u Bosni. Islama u Bosni tada još nije bilo – slično kao što islama u suvremenoj Europi nije bilo sve do posljednjih nekoliko desetljeća, osobito u posljednjih petnaestak godina… Neki povijesni spisi govore i da je iza pastoralnoga rada Nikole Tavelića i subraće u Bosni ostalo pedeset tisuća bogumila koji su se vratili u krilo Majke Crkve. S tim iskustvom pošao je u Svetu Zemlju. Bio je dovoljno hrabar da uđe u Omarovu džamiju u Jeruzalemu i počne propovijedati. Njega i trojicu subraće mačevima je za kaznu sasjekla rulja, nakon kadijine presude. Nikolino svjedočanstvo u mnogim današnjim prilikama, čini se, tek čeka svoj pravi zamah.
»Zato u sv. Nikoli možemo prepoznati primjer tražitelja i pronalazača identiteta. On nije zaboravio na svoj identitet u trenutku kada je stao pred kadiju. Štoviše, on je svoj identitet djeteta Božjega potvrdio mučeničkom smrću. Pitanje za nas danas jest tko smo uopće ako izgubimo identitet. Tko smo ako ne želimo doznati tko je bila prabaka naše bake? Vrijeme nas nuka da zaboravimo, da navodno svi postanemo jednaki… Kao vjernici pozvani smo čuvati identitet djece Božje. A premda Katolička Crkva nadilazi granice narodnosti i država, pozvani smo čuvati i svijest o pripadnosti hrvatskomu narodu«, pojašnjava o. Ivanović.


Pred kišom Božjega milosrđa – ne treba kišobran
Gvardijan šibenskoga franjevačkoga samostana smatra da sadašnjost polako pokazuje istinitost nekih uvida Josepha Ratzingera o ljepoti Crkve koja se krije u malenim zajednicama, ne u masovnosti, ne u senzaciji, ne na naslovnicama… Tijekom godine svetište nudi različite duhovne programe. S vremena na vrijeme organiziraju se tribine. Nedavno je pokrenut i mjesečni susret »lectio divina«. »Kad prepoznamo da za nešto postoji konkretni interes, to ponudimo. Ne možemo, jasno, dati nešto što sami nemamo. Osloniti se pak na improvizacije, ne bi bilo ispravno«, napominje o. Ivanović.
»U nekim povijesnim okolnostima valja ponajprije tražiti razloge zašto kult sv. Nikole Tavelića još nije u punini zaživio u našem narodu. Nisu pritom krivi ni fratri ni puk. Na nama je zato da neprestano oživljavamo njegov kult. Naše svetište nije ‘klasično’ hodočasničko odredište, kakva su primjerice svetišta u Sinju, Karlovcu, na Mariji Bistrici… Mi smo često jedna od postaja na nekoj hodočasničkoj ruti, premda su brojem nezanemarive i skupine koje u Šibenik dolaze ciljano zbog sv. Nikole Tavelića. Uostalom, u duhovnom smislu, uz našu katedralu sv. Jakova Šibenik može ponuditi toliko toga. Tu je, recimo, crkva sv. Lovre, gdje je tijelo službenice Božje Klare Žižić, a u toj je crkvi za svećenika zaređen službenik Božji o. Ante Antić«, podsjeća o. Ivanović. U redovitosti duhovnih programa u svetištu mu uvelike pomažu i marljivi suradnici laici. »Organizacijski to pomalo nalikuje na župu – od velike su nam pomoći članovi franjevačkoga svjetovnoga reda, čitači, zboraši«, navodi.
Postoje i teme na kojima treba neprestano inzistirati, bez obzira o kojem se dijelu pastoralne godine radilo. »Uzmimo za primjer ispovijed. Katkada se događa i banalizacija toga sakramenta zbog temeljnoga nerazumijevanja što to zapravo jest grijeh. Katkada zato treba i podsjetiti da pred tom kišom Božjega milosrđa ne treba otvarati kišobran – treba pustiti da nakon ispovijedi Božja milost djeluje u nama, a ne da se odmah vratimo staromu, pa već sutradan opet… Na ispovijed?«, napominje o. Ivanović. Šibenski je samostan izniman i po svojoj knjižnici, koja čuva nezamjenjivo blago hrvatskoga i katoličkoga duha koji je rastao stoljećima. U njezinim je vitrinama pohranjena i Šibenska molitva iz 14. stoljeća, jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i književnih spomenika, ispisan latinicom.
U svakoj devetnici krije se iznenađenje
Na svetčev blagdan gradom prođe i velika procesija. »Nastojimo se povezivati s drugim župama i vjernicima iz ostalih naših sredina. Želimo pokazati na primjer sv. Nikole, iznijeti ga pred druge. U danima vezanim uz sv. Nikolu Tavelića u crkvi sv. Franje svečana su misna slavlja. Pritom nam je zanimljivo promatrati i kako oni koji dolaze iz drugih strana shvate lik sv. Nikole. I za nas je onda to ohrabrujuće i oplemenjujuće iskustvo. Takvi nam susreti katkada pokažu i koliko sami, osobno, i u zajednici, trebamo neprestano misliti o duhovnom rastu, koliko smo danas siromašni u odnosu na ono što bismo mogli biti ako se više otvorimo Isusu. I u tom se smislu svaka devetnica uoči sv. Nikole može pokazati kao lijepo iznenađenje«, govori nam Svetinka Rak, jedna iz zajednice laika koji pomažu oko svetišta.
»U meni je osobno sv. Nikola proširio iskustvo vjere. U njemu sam pronašla poticaj da razradim i promislim o nekim pitanjima i da pokušam ono što je on živio uvrstiti u svoj život, pa makar to značilo i neki oblik mučeništva. Danas, usred užurbanoga života kakvim svi mi više-manje živimo, često se zaboravlja na takve stvari. Međutim što nam zapravo preostaje kada dođu teškoće? Komu ćemo ako ne našim svetima, našoj vjeri, našemu Kristu?« nadovezala se Sandra Aleksić, koja je također uključena u svakidašnjicu svetišta. »Dobro je vidjeti i da se na jednom mjestu mogu susresti naša iskustva vjere koja su različita. Netko je, primjerice, upio vjeru od rođenja. Netko – primjerice ja osobno – do toga je iskustva došao u vlastitim traženjima, pitanjima i patnjama«, dodaje sugovornica Aleksić.
Dva hrvatska iskustva u jednom bilu
U šibenskom se svetištu odnedavno nastoji oživjeti i »ljetni sv. Nikola« – na datum 21. lipnja, kada se 1970. dogodila njegova kanonizacija. Zanimljivo je bilo i pratiti okolnosti toga puta. Stoljećima su spomen na sv. Nikolu čuvale generacije franjevaca, a temelj im je bio relativno šturi zapis iz 14. st. o njegovu mučeništvu u Svetoj Zemlji. Krajem 19. stoljeća zapuhao je novi vihor i sv. Nikola proglašen je blaženim. Širitelj njegova kulta u svoje je vrijeme kao zagrebački nadbiskup bio na osobit način i bl. Alojzije Stepinac, i sam hodočasnik u Svetu Zemlju, član franjevačkoga Trećega reda. Kanonizacija se očekivala početkom četrdesetih, no tada je puhao zastrašujući vihor Drugoga svjetskoga rata. Ona je ipak došla u ozračju hrvatskoga nacionalnoga buđenja kasnih šezdesetih, u godinama kada je komunistički režim odlučio nakratko popustiti svoje represivne metode prema Katoličkoj Crkvi i hrvatskomu sentimentu.
Povijesnoga 21. lipnja 1970. u Šibeniku sjeća se Danira Crnogaća, djevojačkoga prezimena Sunara, koja je od najranije dobi povezana sa sv. Nikolom Tavelićem. Tisuće hodočasnika iz Hrvatske toga su dana bile u Rimu. Uz njih su toga dana u Vječnom Gradu bili i brojni hrvatski iseljenici. Uz riječi rimskoga prvosvećenika Pavla VI. koji je proglašavao prvoga hrvatskoga svetca događao se tih dana u naručju Majke Crkve i susret dvaju nasilno odvojenih krila Hrvatske, dva hrvatska iskustva stopila su se u jedno bilo… »Pamtim taj dan jako dobro! Trg je bio krcat, Šibenik prepun radosti i ponosa. Jednostavno bilo je teško pronaći mjesto za stajati. I taj nas je događaj još mjesecima nosio«, opisala je sugovornica Crnogaća, koja pamti mnoge radosne događaje i svijetle likove šibenske crkvene povijesti.
Sakrament krizme, dodaje, udijelio joj je davne 1947. biskup Jeronim Mileta, a jedan od te generacije krizmanika bio je i šibenski biskup u miru Ante Ivas. Ma kako bile teške godine komunizma, kada se pokušalo izbrisati silom hrvatski nacionalni identitet te potisnuti katoličku vjeru na razinu »privatne stvari«, sugovornica koju je uvelike oblikovao primjer sv. Nikole dodaje: »Moje je djetinjstvo bilo sretno! Tada sam naučila: ako Bogu sve predamo, Bog nam vraća na svoj način! Šibenik je grad težaka i puno se toga nekoć mjerilo u vrijednosti zemlje i blaga. Tako smo i mi imali kod kuće domaće životinje još u vrijeme mojega djetinjstva, a bili smo u staroj jezgri… Tko zna, možda je i u toj ulici odrastao i Nikola Tavelić?« zaključila je sugovornica.
Nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića
Objava PRIVLAČI PUT PRVOGA KANONIZIRANOGA HRVATA Identitet djeteta Božjega isplati se potvrđivati i mučeništvom pojavila se prvi puta na Glas Koncila.


