Pod utjecajem kraja školske godine (ili od starenja koje priziva mlada sjećanja) u meni izroniše davno pogubljena znanja pa počeh u sebi nehotice mehanički ponavljati latinsku izreku »Verbo ‘Plaudite!’ comoedia Romana claudebatur« ili u prijevodu »Riječju ‘Plješćite!’ rimska je komedija završavala«… Što mi je drugo i preostalo nego pljeskati, na kraju hrvatske školske godine, mojoj unučadi i njihovim prijateljima? Sve se za njima praši, svi odreda odlikaši!
Dok ih prisluškujem kako se žale da im je »samo 4,1 iz engleskog« sve pokvario, neupućenomu prva mi je misao kako bih 4 : 1 odmah prihvatio i protiv Paname i »iz ganskog«… Druga mi je misao, nakon što shvatim da zapravo govore o prosjeku ocjena (za koji u njihovoj dobi ja nisam ni čuo), da su mi se malci pretvorili u »lovce na ocjene« iza kojih je znanje sasvim nebitno. Pa i upitno. Jer treća mi je misao, kad se sjetim kako s njima ponekad učim i pišem zadaće, nisu li našemu današnjemu školstvu spali kriteriji kao meni stara trenirka s dotrajalom lastikom. Nedavno naletjeh na TV emisiju gdje su nastavnici sami o tome svjedočili, sjećajući se nostalgično (a mladi ljudi!) dana »dok se još učilo i od đaka tražilo više«; dok su im njihovi roditelji vjerovali, a ne dolazili u školu »stiskati« ih zbog prosjeka i »navlačenja« petica. Sve mi nelagodno bilo slušati profesore kako u celofan eufemizama omataju roditeljski primitivizam… Sjetih se svoje osnovne, kad su mi stariji ukućani u drugom razredu nabijali na nos kako sam pročitao samo »Vlak u snijegu« i dopola onu »Družbu« kvrgavog Perice, jer moja sestra »dotad je već pročitala svih ’10 Lovraka’ i još tri debele knjige Karla Maya«! A ovi danas? I »Bambija« čitaju samo uz moju pomoć, da ne reknem prisilu… Odlikaši. A u moje doba već u četvrtom razredu bilo je tek četvrt odlikaša, a s petim bi počela »sječa knezova« sve do one prirodne krivulje na kojoj su 2-3 popravkaša i 2-3 odlikaša, a ostali su raspoređeni po srednjim ocjenama, koje danas valjda i ne postoje?
Kad sam o svemu tome, usred kućnih oda za odlikaše, prozborio naglas i počeo zadirkivati moje »4,5-aše« i »5-nulaše«, njihovi su se roditelji, djeca moja, dosjetili kako bi »najbolje bilo da deda malo ode s vrtićarcem Grgom do parka«. Nisam se bunio, doživjeh to kao blagoslov micanja od »bolesnih prosjeka«. I onda, u parku, na vrhu tobogana, naiđoh na malca vrtićarca kako sjedi i ne mrda. Nježno mu rekoh neka se spusti »jer bi i druga djeca na tobogan«, a on mi mrtav-hladan uzvrati: »Ne ću, odmaram se!« Presjeklo me. Tomu šmrkavcu, po načelima »Sirahove pedagogije«, nekoć bi na takve riječi čovjek poželio udijeliti jednu »zidarsku« iza uha, ali se ogledah tko mu je u pratnji, da ne naletim na roditelja koji je baš stigao s »popravljanja prosjeka« za starijeg mu bracu ili seku. Onda mu strože rekoh: »Ajde, makni se!«, a on meni: »Ne ću, makni se ti!« Tog trena »progledah«: stasaju nam novi naraštaji, koje očito već sada doma uče da im prosjek ocjena u pravom životu nije osobito važan! Skoro da odahneš. Ako ne izdahneš odmah pod toboganom.
Objava PROSJEK I PRESJEK Odlikaši izvan krivulja pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
