Jasno je da je majčinstvo i lijepo i zahtjevno. Međutim teško je oteti se dojmu da je u suvremenom društvu ono često shvaćeno kao zahtjevan projekt, stručno i financijski, za koji se treba pomno pripremiti. Priprema je toliko teška i dugotrajna da se sve manje parova i u sve kasnijoj dobi odlučuje na nj. »Projektni mentalitet« ide tako daleko da danas roditelj više djece može doživjeti da mu kolega postavi pitanje »koliko košta jedno dijete«. Da takav pristup ne korespondira sa stvarnošću postaje jasno u susretu s majkama koje, usprkos teškoćama, radosno svjedoče kako je majčinstvo izgradilo jedan dobar novi svijet u njima i oko njih.
Jedna je od njih i Vlatka Kalinić, dugogodišnja novinarka i urednica na javnoj televiziji koja se nakon odlaska s televizije bavi konzultantskim radom. U sretnom je braku sa suprugom Nevenom, s kojim je i pokrenula hrvatsku inačicu mrežne platforme za upoznavanje samaca katolika »Katsus«. Imaju troje djece. Na društvenim mrežama redovito komentira društvene teme, a u razgovoru je istaknula kako je feminizam izborio ženama mnoga prava, no danas su ugrožena prava majki.
»Majčinstvo je utjecalo osobito na moj odnos s Bogom. Kroz majčinstvo sam počela puno bolje razumjeti ono što ja zovem Božjom pedagogijom. Kroz odnos prema svojoj djeci počela sam jasnije vidjeti kako se Bog kroz život odnosio prema meni«»Treće je dijete donijelo balans«
Svaki razgovor o važnoj životnoj temi počinje od smisla života, a majčinstvo ju je, kaže, možda i najviše oblikovalo. »Kao da se s rođenjem djece srce proširi i postane nemjerljivo veće. Istodobno postane i ranjivije jer tu vrstu odgovornosti za drugo ljudsko biće koje čovjek ne može osjećati ni prema komu drugomu«, rekla je Vlatka Kalinić.
Znala je da želi djecu, ali nije planirala točno određen broj. »I suprug i ja smo jedinci pa sam negdje duboko osjećala da bih voljela da moja djeca imaju iskustvo odrastanja s braćom i sestrama. Ljudi danas često stanu na dvoje djece, a mi smo jednostavno bili otvoreni za još. Nakon prvoga djeteta nisam mogla zamisliti kako bih mogla jednako voljeti još jedno dijete. Imala sam osjećaj da je srce već potpuno puno. A onda se sa svakim novim djetetom srce samo još više proširi.«
»Mnoge iznenadi kada kažem da je meni lakše s troje djece nego što mi je bilo s jednim ili s dvoje. Imam osjećaj da nam je upravo treće dijete donijelo balans u obitelj. Tko ima jedno dijete, ono je stalno na roditelju. Kad ih je dvoje, svako vuče na svoju stranu. S troje kao da je sve nekako sjelo na svoje mjesto.«
Naša sugovornica iskreno govori o teškoćama majčinstva kroz koje je prošla, solidarizirajući se na taj način s drugim ženama. »Najteže razdoblje za mene bila je poslijeporođajna depresija. Jednu sam proživljavala nakon prvoga poroda, a proživjela sam depresiju i tijekom treće trudnoće. To je bilo veoma mračno iskustvo i trebalo mi je dugo da uopće shvatim što mi se događa. Imala sam osjećaj kao da sam zatvorena u neku tamnu kutiju koja je pretijesna, a ne mogu iz svoje kože. Imala sam sve što sam ikada željela; zdravu djecu, obitelj, ljubav, a nisam imala sposobnost osjećati radost i zahvalnost. I danas mi je možda najveća bol to što se sjetim da nisam bila sposobna potpuno uživati u jednom od najljepših razdoblja života, a ono prođe nevjerojatno brzo. Zato danas puno otvorenije govorim o tome, mislim da mnoge žene prolaze kroz isto, a osjećaju krivnju i sram«, rekla je sugovornica.
U suvremenom tehnoznanstvenom mentalitetu sve se tretira kao projekt koji treba ostvariti, pa čak i iskonske stvarnosti poput majčinstva. »Moram priznati da sam prvo dijete ‘pripremala’ gotovo kao doktorat. Čitala sam studije, preporuke, smjernice, pratila sve moguće savjete jer sama sebi nisam dovoljno vjerovala. Te se smjernice mijenjaju svakih nekoliko godina. Troje moje djece rođeno je unutar pet godina. Stvari koje su jučer bile obvezne odjednom su postale potpuno pogrješne! Mislim da je to zamka u koju danas upada puno mladih roditelja. Postoji golema odgovornost jer ti je prva misija održati to malo biće na životu, a istodobno te plaše sa svih strana. Prije su ljudi živjeli u većim obiteljima, žene su bile okružene djecom i bebama, gledale su kako se djeca njeguju i prirodnije su ulazile u majčinstvo. Danas imamo manje djece, manje iskustvenoga znanja i puno više informacija. Naša generacija odbacuje sve što su radili naši roditelji i oslanja se gotovo isključivo na stručnjake, a njih ima zaista svakakvih. Sa svakim novim djetetom imala sam sve manje potrebu kontrolirati svaku sitnicu i imala sve više povjerenja u odnos sa svojim djetetom. Shvatila sam da dijete nije projekt i da roditeljstvo nije polaganje ispita na kojem jedna pogrješka znači ponavljanje godine. Djeca ne trebaju savršene roditelje, trebaju prisutne roditelje«, pojasnila je sugovornica.
»Dijete ima pravo na majku i oca«
Nužno je bilo dotaknuti se odnosa feminizma prema majčinstvu. »Feminizam je bio u pravu kada je inzistirao na tome da je žena jednako vrijedno ljudsko biće, da ima pravo glasa, pravo na obrazovanje, na rad, na vlastiti intelektualni, profesionalni i društveni razvoj. To su važne civilizacijske pobjede i bilo bi neozbiljno praviti se da nisu. Međutim čini mi se da se suvremeni feminizam u velikoj mjeri sveo na radnička prava žene i takozvana reproduktivna prava, a majčinska su prava gotovo posve ispala iz fokusa«, istaknula je sugovornica.
»Danas se pod borbom za žene često podrazumijeva sve osim stvarne potpore ženi koja želi biti majka. Kao da je društveno prihvatljivo poduprijeti ženu u svemu osim u tome da se ozbiljno posveti obitelji. Vidimo i nove političke zahtjeve, primjerice da se medicinski potpomognuta oplodnja omogući svim ženama, neovisno o partnerskom statusu ili problemu fertiliteta. To se predstavlja kao iskorak za majčinska prava, ali se pritom potpuno briše pitanje oca. A dijete ima pravo na majku i oca«, pojasnila je sugovornica.
Dublje od financija – vratiti dostojanstvo obitelji
»Mislim da je pomoć obiteljima važna i da država može puno toga olakšati, od vrtića i stanovanja do fleksibilnijega rada za roditelje. No iskreno mislim da je problem puno dublji od samih financija. Danas živimo u društvu koje se strašno boji žrtve i nesigurnosti. Kao da stalno čekamo idealne uvjete za život, brak i djecu. A idealni uvjeti uglavnom nikada ne dođu. Mislim da bi društvo prije svega trebalo ponovno vratiti dostojanstvo obitelji i roditeljstva. Danas često ispada da je dijete zaprjeka životu, karijeri i slobodi, a zapravo je mnogima upravo obitelj ono što životu daje smisao i dubinu«, istaknula je.
Božja pedagogija
»Majčinstvo je utjecalo na sve moje odnose, a osobito na moj odnos s Bogom. Kroz majčinstvo sam počela puno bolje razumjeti ono što ja zovem Božjom pedagogijom. Kroz odnos prema svojoj djeci počela sam jasnije vidjeti kako se Bog kroz život odnosio prema meni. Često prepričavam jedan mali primjer. Moj je sin jednom došao u kuhinju s dvjema igračkama u rukama i rekao da je gladan. Pokušavala sam mu dati tanjur s hranom, ali nije ga mogao uzeti jer nije htio ispustiti igračke. I tada sam pomislila: ‘Pa to sam cijeli život bila ja pred Bogom. On mi je pokušavao dati nešto novo, a ja nisam mogla primiti jer nisam htjela pustiti ono što grčevito držim u rukama«, rekla je sugovornica. »Jedan od najvažnijih biblijskih redaka za mene je postao: ‘Pustite malene k meni.’ To sam doživjela kao svoj veliki zadatak. Dovesti svoju djecu Kristu, a dalje znam da su u dobrim rukama«, zaključila je Vlatka Kalinić.
»Majčinstvo se već godinama prikazuje gotovo kao hobi«
Objava RADOST I KRIŽ MAJČINSTVA (III) »Sa svakim novim djetetom srce se samo još više proširi« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
