Po ljeti i smrti su nekako drugačije. Umreš i mnogi to ne saznaju dok se ne vrate s godišnjih odmora, sve dok im se mozak nanovo ne pokrene iz učmalosti izazvane toplinskim udarima. Pa se onda snebivaju kad čuju tko je sve u ljetnim mjesecima oči sklopio dok su oni, pržeći se na nekoj plaži ili hrčući u hladovini, gledali vlastite kapke odostraga. Neki uopće i ne saznaju da si »otputovao svetom Petru na prijamni«, osobito ne nađe li se tvoja smrt na ekranima, u vijestima i na portalima. Zato su zadnji dani ljeta s prvim borama jeseni kao stvoreni da takvi otvore oči kad vide popis svih onih koji su oči sklopili…
Evo, na primjer, oni koji često i rado prigovaraju državnim (i drugim) vlastima da su isključive, »nacionalne« i »klerikalne«, da vole samo Hrvate i favoriziraju Crkvu, mogli bi oči otvoriti kad im uši čuju koje su to pokojne (i njihove živote) najglasnije i najveličanstvenije nahvalila usta političara, predsjednika, ministara i ministrica… Upravo one koji su cijele živote utrošili ne prihvaćajući, ma i ne podnoseći, mrzeći tu istu državu Hrvatsku! Pa su ih sad njeni predstavnici posmrtno još dodatno »posvetili« svojim panegiricima, nakon što su ih za života izdašno »podmazivali«… Valjda da bi protuhrvatski mislili i pisali?… »Kako je to čudno! Kao je to neobično!« rekao bi Ionescov bračni par iz »Ćelave pjevačice«; zar nam to ne otvara oči i u ovim našim stvarnim životnim »antikomadima«? Država najraskošnije časti one koji ju negiraju i pljuju po njoj?! Kako je to čudno, kako je to neobično? Ili nije?… Sad, hajde, javno i u vijestima spomenuli su i odlazak, smrt samozatajnoga hrvatskoga redatelja, upravo na isti takav način, skromnije, tiše… Ali, o preminulom vrsnom hrvatskom pjesniku, obraćeniku koji je potom svojom riječju obraćao tolike, i to baš na stranicama vjerskoga tiska (»pobožnoj« i »katoličkoj« državi valjda najmilijega?), ne čuh od važnih i velikih ni spomena, ni jedne javne riječi… Čuvali ih, najsnažnije i najveće, za one koji su pisali po lijevim i jugofilnim medijima, za one »poznate po britkom i provokativnom stilu«, što je tek stilski prijevod za »psovke i prostakluk najgore vrste«. Koji, eto, postade »korektiv društva«, dok duhom i križem pročišćene poetske riječi (p)ostaju valjda kočnica »angažiranoj književnosti«… Sklapam oči dok ih otvaram.
U doba ljeta umrli su mi djed i otac. Tijekom ljeta umro mi je i omiljeni profesor, i najdraži župnik, i najbolji šef na poslu… Svi uz malo ili nimalo riječi u vijestima i po novinama. Neki još ne znaju za njih ni da su umrli jer su na godišnjim odmorima bivali, u ljetnim se danima odmarali, od života (i smrti) bježali. Moji najdraži odlazili su na vrelim sprovodima s malo ljudi. I puno Boga. Tiho, kako i treba… Čini se da sam preživio još jedno ljeto. Uh, ne ću valjda umrijeti usred godine »na velika zvona«, da se još ne uzoholim dok »s neba« budem gledao i slušao okupljene kako me kite posljednjim pozdravima. Sačekao bih radije novo ljeto. Nekoje.
Objava SKLAPANJE I OTVARANJE Ljetni prijamni kod svetoga Petra pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
