Ozbiljno i do kraja živjeti kršćansku vjeru nije lako. Svjedoče tomu i evanđeoski tekstovi, a pogotovo tekst u kojem Krist od svojih učenika traži da svoje živote i svu svoju ljubav usmjere samo na Boga, to jest da bi trebali ljubiti puno više njega nego vlastite roditelje. Sin ili kći na jednak način trebaju biti ljubljeni, no opet ne toliko kao Bog. I tada kao veliko finale Isusovih zahtjeva stoji zahtjev o odricanju od samoga sebe i iskreno predanje Bogu do kraja, na način da se život izgubi poradi Krista.
Naime, da bi se shvatilo to o čemu Krist govori, treba se uputiti prema promišljanju stvarnosti života ljudi općenito. Odnosi među ljudima, koliko god bili plemeniti i dobri, za čovjeka koji je vjernik trebali bi biti tek odsjaj temeljnoga i vitalnoga odnosa, a to je odnos s Bogom. Sve što čovjek sada živi u tijelu stremi k uminuću. Jednoga dana postaje sve suvišno jer se sve pretače u odnos s Bogom koji je jedini sposoban čovjeku dati trajnost, odnosno vječni život. Svatko bi u svojem zvanju trebao živjeti svijest o istinskom i neprolaznom životu u Bogu. Tek tada svi zahtjevi koje Krist stavlja pred svoje učenike dobivaju jasnoću i puni smisao. Jasno, odnos s Kristom nije odnos koji želi poništiti sve odnose koje čovjek izgrađuje u tijelu, ali im odnos s Kristom daruje dubinu i puninu smisla.
Krist od svojih učenika ne traži da ne poštuju svoje roditelje ili pak da ne vode brigu o svojoj djeci koju im je sam Bog podario. Kosilo bi se to s vjernošću židovskoj baštini u kojoj je i sam odgojen, a koja je zasvjedočena popisom deset Božjih zapovijedi. U njima je odnos s roditeljima uistinu svet te je to ujedno prva zapovijed s obećanjem – poštovanje roditelja tako donosi dug i blagoslovljen život na zemlji. Ipak Dekalog kao prve i ujedno temeljne zapovijedi prikazuje one koje se tiču odnosa s Bogom. Iz toga odnosa čovjek je pozvan živjeti sve druge odnose. Jer onaj tko ulazi u dublji odnos s Bogom vrlo jednostavno i s lakoćom živi i sve ostale odnose.
U temeljnom daru koji Bog daruje čovjeku, a to je sloboda, krije se i odgovor na Kristove zahtjeve u evanđelju ove nedjelje. Dakle samo čovjek koji je spreman prihvatiti dar slobode koji mu sam Krist daruje, ako mu on sebe istinski izruči, može biti njegov učenik potpuno i do kraja. To je ono što Krist traži od svojih učenika kada im kaže da se trebaju odreći sebe, svojega ega i planova ne bi li služili samo njemu, i to u punini. Jedino se slobodan čovjek može na taj način upustiti u avanturu odnosa s Bogom koji je živ. Takva se osoba istinski i do kraja daruje Bogu i ljudima u svemu što čini. Nju nosi njezino predanje Bogu koje ona živi bez zadrške i fige u džepu. Svoje talente, vrijeme, a naposljetku i zdravlje daruje Bogu u služenju bratu čovjeku.
Sve do sada navedeno kulminira u drugom dijelu evanđeoskoga odlomka gdje Krist sve koji su mu sebe istinski izručili da mu služe prikazuje kao svoje istinski produžene ruke u svijetu. Nakon svojega uskrsnuća ostao je i dalje prisutan u svijetu, no kako to čini? Tako što je djelatan kroz ljude, kako je i bilo već rečeno, i to ljude koji su mu sebe do kraja predali. Sve svoje, sve ono što jesu dali su Bogu na uzdarje. Svu svoju ljubav i žiće dali su Bogu te su mu se stavili na raspolaganje u službi. U očima svijeta oni su tada često prezreni jer njihovu službu i poslanje nije lako razumjeti. Osobito čovjeku koji nema dar vjere. Da, vjera je dar, a osobito vjera u službenike Kristova oltara. One koji su negdje duboko u sebi osjetili da ih Bog zove u svoju službu. Ne znači to da su se tada »cijepili« protiv ljubavi i stvaranja svoje vlastite obitelji. Ne, sasvim suprotno, oni su sebe i svoj život shvatili kao projekt ljubavi, i to ljubavi koja se ne da svesti na jedan odnos jer Kristov je službenik onaj koji živi ljubav prema svima, i to bez mjere.
Pozvan je Kristov službenik gorjeti i izgorjeti u ljubavi prema čovjeku. Čini on to u svijetu koji je pomalo već izgubio smisao za istinsku ljubav koja ne stavlja u prvi plan sebe i svoje programe. Jer sebedarna je to i požrtvovna ljubav kakvu je sam Krist pokazao živeći u tijelu te umrijevši s tom ljubavlju na križu. Ljubav je to koju je jednako pozvan kao i svaki svećenik ili redovnica živjeti i svaki muž i žena u braku. Dajući na taj način sebi, svojemu životu i okolini istinski smisao i puninu. Tako ljubeći, oni sami bivaju doista ispunjeni te uistinu za sebe mogu reći da su i sretne osobe jer su našli prostore svojega ostvarenja, odnosno prostore u kojima će sebe dati do kraja ljubeći bez mjere, pa i onda kada ta ljubav od njih traži križ. A tada se čini da ta ljubav i biva istinski zrela i odgovorna ljubav. Za njom je težiti svakoga dana sve više.
Objava SLOBODA ZA KRISTA Budući da sve što čovjek sada živi u tijelu stremi k uminuću, najviše treba ulagati u odnos s Bogom pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
