Na znanstvenom skupu »Lik Blažene Djevice Marije u 21. stoljeću« koji je 9. i 10. listopada održan u Zagrebu sudjelovala je slovenska teologinja dr. Alenka Arko. Njezino se predavanje odnosilo na marijanske slike (ikone), no Glasu Koncila teologinja je bila zanimljiva za razgovor prije svega kao članica Međunarodne teološke komisije koja je vrlo aktivno sudjelovala na izradi nedavno objavljenoga dokumenta »Preuzeti skrb za naš zajednički dom: odgovorni i bratski odgovor Trojedinomu Bogu«. U međuvremenu je papa Lav XIV. imenovao novi saziv komisije, ali aktualnost dokumenta ostaje, što potvrđuje i problem s otpadom koji je posljednjih mjeseci najviše zaokupljao hrvatsku javnost.
Međunarodna teološka komisija savjetodavno je tijelo koje je osnovao Pavao VI. nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Komisija pomaže Svetoj Stolici, ponajprije Dikasteriju za nauk vjere, u razmatranju važnih teoloških pitanja. Obično okuplja do trideset teologa iz različitih zemalja i različitih teoloških tradicija. Članove imenuje Sveti Otac na mandat od pet godina, nakon savjetovanja s biskupskim konferencijama iz kojih teolozi dolaze i na preporuku prefekta Dikasterija za nauk vjere. Ta raznolikost jamči da u rad Komisije bude uključeno mnoštva iskustava, perspektiva i osjetljivosti različitih mjesnih Crkava i teoloških škola.
Prema ustaljenoj praksi Komisija tijekom svakoga mandata obrađuje tri teme. Svaku temu razmatra posebna potkomisija, koja priprema tekst za raspravu i odobrenje pred cijelom Komisijom. Teme može predložiti Sveti Otac ili Dikasterij, a ponekad ih na samom početku određuju i sami članovi. Odabiru se na temelju njihove teološke važnosti i aktualnosti za život Crkve.
Upravo završava deseti petogodišnji mandat, u kojem je Komisija pripremila tri dokumenta. Povezuje pitanje kako u današnje vrijeme razumjeti i izraziti kršćansku vjeru u Krista, ljudsko dostojanstvo i stvoreni svijet. Prvi je »Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj: 1700. obljetnica Ekumenskoga sabora u Niceji (325. – 2025.)«. Ove su godine također objavljeni dokumenti »Quo vadis, humanitas? Razmišljanje o kršćanskoj antropologiji u svjetlu određenih scenarija za budućnost čovječanstva« i posljednji »Preuzeti skrb za naš zajednički dom: odgovorni i bratski odgovor Trojedinomu Bogu«.
Tijekom proteklih pet godina vodila sam pododbor koji je pripremio najnoviji dokument, baveći se tom temom na izričit zahtjev pape Franje. Želio je da iz teološke perspektive produbimo temeljni uvid enciklike »Laudato si’« – da je sve na svijetu međusobno povezano – i to posebno u svjetlu teologije Presvetoga Trojstva. Glavni je cilj dokumenta, dakle, pokazati da briga za naš zajednički dom nije neobvezan dodatak kršćanskoj vjeri, nego da, naprotiv, proizlazi iz vjere u Boga – u Boga koji je zajedništvo triju božanskih Osoba, a time i zajedništvo odnosa.
Budući da je tako, i budući da je Bog Stvoritelj, stvoreni svijet možemo shvatiti kao mrežu odnosa – odnosa koje primamo kao dar i za koje snosimo odgovornost. Dokument nastoji pružiti teološki temelj za razumijevanje našega poziva: odgovoriti Bogu i sudjelovati u njegovu naumu spasenja. U praktičnom smislu to podrazumijeva bratski odnos prema drugim ljudima i odgovoran pristup cjelokupnomu stvorenomu svijetu.
Ne bih se u potpunosti složila s tvrdnjom da vjernici, u cjelini, ne doživljavaju ekološka pitanja kao važna pitanja vjere. Prema mojem iskustvu takvo bi stajalište moglo biti češće među klerom – iako je čak i tu možda manje riječ o iskrenom uvjerenju, a više o izgovoru za izbjegavanje bavljenja tom temom – a mnogi vjernici laici aktivno su uključeni u brigu za okoliš i stvoreni svijet. Naravno, iskustva se razlikuju i ovisno o tome gdje živimo. Čini mi se da u Europi možda sporije shvaćamo puni opseg krize, ili je možda promatramo iz više teorijske perspektive. S druge strane mnoge zajednice na južnoj polutki, koje raspolažu s manje resursa za prilagodbu, već se suočavaju s teškim posljedicama klimatskih promjena. I mi osjećamo te posljedice, iako one nisu posvuda jednako izražene niti utječu na naše živote na jednako dubok način.
Nedavno sam na raznim mjestima susrela vjernike laike koji su iskreno zabrinuti za naš »zajednički dom«. Oni se nastoje brinuti o njemu na različitim razinama i, prije svega, svjedoče o »ekološkom obraćenju«. Njihova predanost nije samo izraz straha od budućnosti ili odraz određenoga političkoga stajališta, nego je u mnogih nadahnuta dubokom i djelatnom vjerom. Također sam imala sreću sudjelovati u ekumenskoj inicijativi koja istražuje kako bi se slavljenje stvorenoga svijeta u Kristu moglo istaknutije uvrstiti u liturgijske kalendare različitih Crkava. Neke Crkve to već čine – uključujući određene mjesne Katoličke Crkve na južnoj polutki – a druge o tome ozbiljno razmišljaju. U SAD-u se, primjerice, za veljaču priprema posebno savjetovanje o toj temi. Nakon objavljivanja našega dokumenta primila sam i osobna pisma vjernika laika s izrazima zahvalnosti i pozitivnim reakcijama, kao i pozive crkvenih organizacija koje vode laici da opširnije govorim o tom dokumentu i našem radu.
Promjene su vidljive i unutar crkvenih struktura. U nekim se mjesnim Crkvama 1. rujna obilježava Svjetski dan molitve za brigu o stvorenom svijetu, u sklopu »vremena stvorenoga«, koje traje od 1. rujna do 4. listopada. Godine 2025. u liturgiju je također uveden novi liturgijski obrazac, »Missa pro custodia creationis«, Misa za brigu o stvorenome. Neke su biskupske konferencije imenovale posebne delegate ili osnovale povjerenstva posvećena području ekologije.
Što se tiče kritike da je to pitanje izvan domene vjere, istaknula bih da naš dokument naglašava kako je briga za stvoreni svijet teološki ukorijenjena u vjeri u Boga Stvoritelja. Ravnodušan odnos prema stvorenomu svijetu odražava narušen odnos sa Stvoriteljem. Stvoreni svijet naime nije tek skup resursa dostupnih za našu proizvoljnu uporabu, nego je istodobno Božji dar i mreža odnosa za koje snosimo odgovornost. Jasno, takvo gledište nosi sa sobom društvene i političke implikacije. Dokument ne predlaže konkretne političke, gospodarske ili društvene mjere. To naime izlazi iz djelokruga teologa. Zapravo je riječ o izričito teološkom dokumentu. Čak i kad se bavi globalnom situacijom, on se oslanja na aktualne podatke organizacija specijaliziranih za ta pitanja. No cilj mu je prije svega ponuditi teološke kriterije koji mogu pomoći u vrjednovanju postupaka pojedinaca i zajednica.
Zašto dokument o zaštiti stvorenoga donosi suvremene znanstvene spoznaje?
Dokument govori o »grijehu protiv stvorenoga i protiv Stvoritelja«, dakle baš protiv »stvorenoga«, ne samo protiv drugih ljudi ili budućih naraštaja. Je li to novina? I kako govoriti o grijehu unutar mnoštva kompleksnih odnosa? Ili da budemo posve konkretni: koji bi to grijeh protiv stvorenoga trebalo ispovijedati?
O tome se već raspravljalo puno prije našega dokumenta. U enciklici »Centesimus annus« iz 1991. godine Ivan Pavao II. je napisao da antropološka zabluda leži u korijenu uništavanja prirodnoga okoliša. Benedikt XVI. je pak naglasio povezanost između čovjekova odnosa prema prirodi i kulture ljudskoga suživota. Papa Franjo naposljetku je upotrijebio izraz »ekološki grijeh«, a Sinoda o Amazoniji pokušala ga je čak i definirati. Usprkos tomu kontinuitetu izraz »ekološki grijeh« nije se šire udomaćio unutar Crkve. Slično je i s pojmom »ekocid«, koji je ostao pojmom koji pripada ponajprije znanstvenomu i pravnomu diskursu.
Stoga taj dokument ne pokreće novu raspravu, nego je nastoji produbiti iz teološke perspektive. Predlaže izraz »grijeh protiv stvorenja i protiv Stvoritelja«, pristupajući tomu grijehu tako što uspostavlja analogiju s »društvenim grijehom« i »strukturama grijeha«. Ta analogija pomaže nam shvatiti da odgovornost nije uvijek ograničena na čin pojedinca, nego treba uzeti u obzir i obrasce ponašanja koji se ponavljaju, kao i strukture koje omogućuju ili učvršćuju nanošenje štete. Istodobno se time osobna odgovornost ne raspoređuje ravnomjerno na sve; naprotiv, treba procijeniti konkretne postupke i propuste, kao i pojedinčevo znanje, slobodu te utjecajnu moć koju određena osoba posjeduje.
Važno je da pojedinac prepozna konkretne postupke ili propuste za koje snosi odgovornost, bilo da je riječ o onome što je učinio ili o onome što je propustio učiniti iako je mogao djelovati. Nadalje, svatko je pozvan uzeti u obzir vlastito sudjelovanje, makar i pasivno, u ponašanjima ili navikama za koje znamo da uzrokuju štetu. U svakom slučaju ne može se svakomu pripisati jednaka razina odgovornosti, nego treba uzeti u obzir stupanj znanja koje pojedinac posjeduje, njegovu slobodu te stvarnu mogućnost da postupi drukčije.
No još ću jednom istaknuti: iako se bavi pitanjima grijeha i odgovornosti, dokument ne bih opisala kao tekst koji se bavi ponajprije moralnom teologijom, kao što su možda sugerirali neki od prvih komentara. Njegovo polazište jest dogmatska teologija stvaranja: promišljanje o stvorenom poretku u svjetlu vjere u Trojedinoga Boga, kao i o mjestu i poslanju čovječanstva unutar toga stvaranja. Moralna pitanja proizlaze iz te šire teološke perspektive. Slijedom toga dokument ne nudi popis zabrana, nego nastoji pokazati kakve implikacije kršćansko shvaćanje stvaranja ima za naše postupanje.
Bila bih oprezna s izrazom »istočna teologija« budući da kršćanski Istok obuhvaća različite tradicije. Ipak određene istočne kršćanske teološke i duhovne struje sadrže naglaske koji su vrlo vrijedni za promišljanje o stvorenom svijetu. Neki crkveni oci opisuju čovjeka kao biće koje se nalazi »na granici« između vidljivoga i nevidljivoga, između stvorenoga i nestvorenoga. U tom smislu dokument se posebno oslanja na Grgura Niskoga i Maksima Ispovjedaoca, za koje posebno mjesto čovjeka u stvorenom svijetu nosi sa sobom i poziv na služenje tomu svijetu te na njegovo otvaranje Bogu u Kristu.
S time je povezano poimanje čovjeka kao »svećenika stvorenja«, pojam koji je razvio mitropolit Ivan Zizioulas. On ga pritom naglašeno smješta u euharistijsku perspektivu: ljudi primaju stvorenje kao dar i u zahvalnosti ga vraćaju Bogu. Time se u euharistiji izražava poziv stvorenja na zajedništvo s Bogom. Ovdje »svećeništvo« ne označava vlast nad stvorenjem, nego služenje i sudjelovanje u njegovu činu slavljenja Stvoritelja. Time se također potvrđuje istina da stvorenje posjeduje vlastitu, unutarnju vrijednost.
Ta briga za stvorenje prisutna je i u suvremenom pravoslavnom svjedočenju. Ekumenski patrijarh Bartolomej – kojega često nazivaju »zelenim patrijarhom« – već dugo skreće pozornost na duhovne i moralne dimenzije ekološke krize. Papa Franjo u enciklici »Laudato si’« izrijekom ga spominje, pridružujući se njegovu pozivu da prepoznamo vlastitu ulogu u nanošenju štete stvorenju. Slijedom toga istočni teolozi zagovaraju asketski pristup: umjerenost, post, dobrovoljno ograničavanje potrošnje, solidarnost s bližnjima i poštovanje prema stvorenju.
Da, o našem odnosu prema stvorenomu svijetu možemo razmišljati i kroz Marijinu prizmu, iako Sveto pismo njezin odnos prema prirodi ne prikazuje kao zasebnu temu. Stoga ne bih govorila o nekoj zasebnoj »marijanskoj ekologiji«, nego o Mariji kao teološkom ključu i uzoru ispravnoga odnosa prema stvorenomu svijetu. Marija je stvoreno biće: uz svojega Sina, najsavršenije ljudsko biće koje je ikada živjelo na ovom svijetu. Njezino prihvaćanje Božje riječi, zahvalnost i hvala upućuju na odnos koji se temelji na primanju, a ne na posjedovanju ili gospodarenju. Njezinim »Neka mi bude« stvoreni se svijet na jedinstven način otvara Božjemu djelovanju: Sin Božji ulazi u ljudsku povijest i materijalni svijet.
U Poslanici Rimljanima (Rim 8) sv. Pavao kaže da sve stvorenje uzdiše i trpi porođajne muke iščekujući objavljenje slave sinova Božjih. Za nas Marija može biti poseban znak te nade: u njoj vidimo ljudsko biće koje u potpunosti odgovara na Božji poziv, ali i znak da je sam stvoreni svijet pozvan na otkupljenje i proslavu. U enciklici »Laudato si’« papa Franjo naziva Mariju Majkom i Kraljicom svega stvorenoga, ističući da se ona sada s majčinskom ljubavlju i tugom skrbi za ovaj ranjeni svijet. Štoviše, u njezinu proslavljenom tijelu on vidi znak da je jedan dio stvorenoga svijeta već dosegnuo puninu svoje ljepote.
Ako prepoznamo da su naši životi – kao i sve što nas okružuje – dar od Boga koji je Ljubav, jedini je prikladan odgovor ljubav i prema Darovatelju i prema samomu daru. Marija nas sigurno uči upravo takvomu odnosu.
Objava SLOVENSKA TEOLOGINJA DR. ALENKA ARKO Ravnodušnost prema stvorenomu svijetu odražava narušen odnos sa Stvoriteljem pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
