Nakon više od pola stoljeća izvan rodne Hercegovine i godina plodonosnoga duhovnoga rada među iseljenim Hrvatima u Švicarskoj svojevrsna ikona hrvatskoga iseljeničkoga pastorala fra Šimun Šito Ćorić vratio se svojoj grudi. Povratak u domovinu dao je dovoljno povoda za razgovor o iseljenoj Hrvatskoj, njezinim potrebama i očekivanjima, ali i duhovnom ozračju u Hrvatskoj i pitanju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
To nije neopisivo, ali se toliko toga u te osjećaje slijeva da je potreban romanski opis da se zabilježi bar ono najbitnije o tome. Ima tu najprije općih stvari koje prate ovakve slučajeve povratka, a onda još više osobnih, specifičnih. Koliko sam god bio dugo izvan domovine i daleko stizao po ovom planetu, uvijek sam kao puž svoju kućicu rodni kraj i zemlju nosio sa sobom. I uvijek je čvršće ta kućica prirastala uza me, posebice doživljavajući s raznih strana sudbinu naših ljudi razasutih po cijelom svijetu i aktivno je dijeleći s njima. Sad nekako osjećam da sve njih na neki način nosim sa sobom i da su ovdje sa mnom u domovini. I mislim da će tako ostati dok sam živ. Za mene je fizička povezanost s brojnim ljudima po svijetu i dosad bila samo mali dio one snažnije, aktivne kroz djelovanje, kao i one emocionalne. Daljine su ništa kad si povezan u djelovanju i kad se srce srcu steže. Samo djelomično ima pravo Ciceron kad citira tragičara Pakuvija »Ubi bene, ibi patria«, Gdje (mi) je dobro, tu (mi) je domovina. Upravo zato što je inozemstvo – inozemstvo, ono ne može u cjelini nikada nadmašiti rodni kraj jer ne nose nas i ne određuju samo geni u nama, nego ima njih nezatomljivih i oko nas. Tako je Hercegovina u meni nešto duboko utkano, ono bogato sadržajno mitsko što više govori i nosi od ovih vidljivih stvari, a opet ne ograničava moj kozmopolitski polet. Zasigurno kao i svakomu drugomu njegov rodni kraj. Možda ne uvijek svakomu jednako vidljiv i u punoj svijesti.
Rijetko je koja kao naša generacija doživjela u svojem vijeku ovolika događanja i mijene. U Europi se srušio jedan od najstrašnijih zločinačkih sustava u ljudskoj povijesti, komunistički, a ostavio je iza sebe oko stotinu milijuna ljudskih žrtava. U samo nekoliko godina, kao nikada prije u povijesti, doživjeli smo nastanak dvadesetak novih slobodnih samostalnih država i još ih se desetak demokratiziralo. Što se stanja u našim dvjema državama tiče, Hrvatskoj i BiH, obje su one naše »obećane zemlje« i kao takve nam ih je izgrađivati i čuvati. Jedan stari hrvatski politički emigrant u Australiji jednom mi je nakon međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske rekao: »Mi smo u emigraciji kao trubači iz daljine naviještali i podgrijavali vatru slobodne države, pa sad kad smo je dobili, neka je naš narod u domovini teše i izgrađuje.« Problem je u Hrvatskoj znatan deficit poštenih i sposobnih ljudi u vlasti, onih koji joj stoje na čelu na lokalnim i državnim razinama. Svašta se tu uvuklo! Na sve razine javnih poslova nužno je birati i postavljati poštene, sposobne, nesebične ljude, koji se bez dvojbe drže one kneževske dubrovačke »Obliti privatorum, publica curate«, što će »rijet«: zaboravite privatno, brinite se za javno. U našem je narodu velik problem što nam svi takvi nisu ni u Saboru ni u državnoj vladi, a da niže razine i ne spominjemo.
Neodgojno i razarajuće djeluje i negativno usmjeren trend većega dijela vodećih raznolikih medija! Zamislite, mi imamo u svojem narodu i takvih mrzitelja čestitosti i planetarne dobrote koji u jednim hrvatskim dnevnim novinama istaknuto danas napišu, valjda u interesu vrijednosti istinitosti i zdrava odgoja mladih naraštaja: »Nema zaista političke ideje zbog koje se umiralo tako okrutno i masovno kao što je učenje Isusa Krista.« Ja sam u jednom svojem djelovanju profesionalno imao posla s jednom sektom sotonista i svašta se naslušao i nagledao, ali nikad ni od njih nisam čuo neku takvu ludu nebulozu.
Uvijek sam kao i većina Hrvata po svijetu jednako ubrajao u hrvatsku domovinu i RH i BiH. Naravno, nakon raspada one nasilničke države počeli smo isticati da spletom političkih okolnosti sad imamo dvije hrvatske države, Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jednako tako s najstarijim autohtonim hrvatskim narodom u njoj, a nipošto njegovom dijasporom.
Pojmovi »Hrvatska« i »hrvatski« od stoljeća sedmoga probijali su se u stranim i domaćim dokumentima kao središnji pojmovi etničkih krajeva, nacionalnoga bitka, kulture i vjere našega naroda. Etničko jedinstvo hrvatskoga naroda ognjem i mačem razbila je i zaustavila civilizacijski razvoj kao nitko osmanlijska okupacija i islamizacija Bosne i Huma, odnosno Hercegovine, i to kroz više od četiri stoljeća zulumske vladavine. Da bi opstala i razvijala se država BiH na pravu i pravdi civiliziranoga svijeta, nužno je da se za početak bošnjačka politika riješi svojega osmanlijskoga gena »jahanja drugih« (I. Andrić), donesenoga u ove dotad kršćanske prostore uništavanjem naroda Bosanskoga Kraljevstva mačem i zulumom. Ne odustanu li od takvih porobljavanja, Hrvatima nema druge nego imati u konfederaciji BiH svoju republiku u kojoj će sami o svemu bitnom odlučivati i tako stresti taj turski jaram. Nadalje, na vlastima je RS-a i Srbije da se odreknu svojega osvajačkoga »velikosrpskoga sveta« na prostorima drugih naroda, kao i svojih bezglavih mitologija lažnoga optuživanja drugih, posebice hrvatskoga naroda. Jer bez punoga poštovanja hrvatske konstitutivnosti, toga trećega stupa BiH, država će sa svojim prirodnim dobrima propadati u kaosu i nitko od nje kao takve ne će imati koristi, a ni budućnosti. Hrvatima u BiH nije druge, posebice onima na najodgovornijim pozicijama, nego odlučno se držati one poruke slavnoga patrijarha Atanazija Aleksandrijskoga iz 4. stoljeća: »Ako je svijet protiv istine i pravde, ja moram svim silama biti protiv svijeta!«
Da, sve tako redom… Komunizam je kao sustav propao u Europi, a na planetarnoj razini velik je problem za osnovna ljudska i međunarodna prava komunistički sustav u Kini i manjim državnim diktaturama, sve do onih sa šerijatskim totalitarnim režimima. Domovinski rat nije samo stvorio i obranio RH, nego nas je riješio svih prijevara, neslobode i lažne ravnopravnosti u nasilnoj Jugoslaviji. Djetinje je bilo što iz AVNOJ-a uguravati u temelje suvremene RH. Ta oni su progonili i samu pomisao na samostalnu hrvatsku državu. Demokratska je Hrvatska tu, ali i duhovna djeca i unuci one nasilne ideologije i države, od kojih mnogi još nisu u stanju riješiti se ostataka tih baštinjenih tereta i pristupa. Ta nisu iz zdravoga domoljublja niknuli ni detuđmanizacija ni traženje nekih slabije okovanih balkanskih okvira. Naši ljudi u izvandomovinstvu većinom žive u demokracijama i naviknuti su na različite političke pristupe u zemljama u kojima žive, ali razočarani su kad nakon svega vide u domovini one koji još uvijek više guraju nekadašnje antihrvatske i projugoslavenske, sve do najvulgarnijega javnoga psovanja žrtava Vukovara i cijeloga Domovinskoga rata. Jednako kad iz blizine vide te prljave interese i postupke demokratskoga svijeta, eto sve do vidljivo prema nama Hrvatima dobrano politički motiviranoga »haaškoga krivolova«. Nama voditeljima hrvatskih misija i zajednica po svijetu nije druge, s Pavlom ili bez njega, biti aktivno solidarni sa svim ljudima u potrebi i nevolji koji nam dolaze. Jer misijske zajednice izvan domovine šire su od uobičajenih religijskih zajednica. U njih dolaze ljudi iz različitih hrvatskih krajeva, miješanih društvenih i moralnih profila, traže tu i kutak domovine, društvenu socijalizaciju, svoje hrvatsko ozračje, kulturu i jezik za sebe i svoju djecu, do običnih druženja s članovima svojega naroda. Za sve njih misionar treba imati istančan smisao, razumijevanje i prihvaćanje bez velikih prodika i moraliziranja, sve do onoga gazdinski prijetećega čak i o pravilima odijevanja. Uistinu »u glasu nekih koji propovijedaju te, nema topline, Nazarećanine«.
Ima nešto u njoj, ali prejaka je ta zadnja tvrdnja, a predug bi bio odgovor na to cjelovito pitanje. Ja sam o tome objavio studiju »Tjeskobe hrvatskih migranata« i još bih toliko mogao o tome reći. Evo samo nekoliko natuknica. Nezaobilazna je i danas u svijetu ta tema, u Švicarskoj posebno, gdje živi oko 24 posto doseljenika, pa nije čudo da je u skraćenoj verziji na njemačkom, francuskom i talijanskom objavilo tu studiju jedno švicarsko ministarstvo. Vrlo je slojevito hrvatsko iseljeništvo, uostalom kao i svako drugo. Tu su razne iseljeničke generacije hrvatskih potomaka, (nekadašnji) politički i ekonomski migranti, nemale žrtve i potomci progonjenih Hrvata, manje-više integrirani i asimilirani doseljenici, specifičnosti naših migranata po raznim zemljama i kontinentima, njihove slojevitosti ekonomskoga, znanstvenoga, kulturnoga i političkoga statusa, pa hrvatske manjine u susjednim zemljama i sl. Znanstveno se pokazuje da migranti, osobito prva generacija, općenito imaju više psihičkih i fizičkih tegoba i češće obolijevaju nego domaće stanovništvo, nose etiketu stranaca koja ih ne preporučuje i u drugoj, pa i daljnjoj generaciji. Obično se u tuđini ne osjete »kod kuće« makar im je u dosta stvari bolje nego nekad u domovini, a u domovini izgube kontakte, odviknu se, pa tako »nisu pravo kod kuće ni u tuđini ni u domovini«. Velika su im briga djeca, njihova budućnost i njihove veze, a sa starošću ono postignuto u tuđini sve ih manje ispunja. Najbolje prolaze oni koji njeguju ono lijepo i dobro što su donijeli iz domovine, a prihvaćaju ono lijepo i dobro što nađu u zemlji useljenja.
Hoće li povratak iseljenih zaliječiti demografske rane?
Ipak daljina u vrijeme Jugoslavije nije značila i apsolutnu sigurnost. Mnogi naši iseljenici našli su se na meti Udbe. Postoje pouzdane brojidbene usporedbe koje upućuju na to da je upravo jugoslavenska tajna služba bila među radikalnijim komunističkim službama u likvidacijama političkih emigranata. Sve to olakšala je i svojevrsna sprega zapadnih i jugoslavenskih obavještajaca.
Točno tako i vrlo je važno da mlade generacije sve to znaju, a da ostali ne budu ravnodušni prema tim Udbinim zločinima kao neki prema onim partizanskima. Upravo sam o tome završio zbirku tekstova pod naslovom »Ti revolucionari – Zapisi o hrvatskim političkim emigrantima«. Smatram to svojim dugom njima jer sam ih mnoge kao dobre ljude i prijatelje poznavao. Kad je s vremenom dignuta oznaka tajnosti s određenih američkih policijskih dokumenta, o tome se na sve strane pisalo. Udbaši bi bili i suradnici FBI-ja, a FBI bi ih pustio da rade svoje prljave poslove među hrvatskim i drugim migrantima i da kad treba mirno odu iz zemlje. Dostupni su dokumenti pokazali da je FBI čak udbaškim ubojicama koji su na području Amerike svirepo smaknuli nekoga političkoga migranta davao »novi identitet i zaštitio ih od progona«. Ugledni je Observer objavio da je ono što je obično kao teroristički čin pripisivano Hrvatima bilo zapravo »beogradsko djelo« da bi se diskreditirali Hrvati. Ta sprega Udbe i policije drugih zemalja očitovala se i u slučaju hrvatske »sydneyjske šestorke«, kad se sprega Udbe i australske policije pokazala očitom.
Počelo je ozbiljnije i za me i za moje u obitelji 1975., kad sam na svojoj mladoj misi molio »za prognanike koji se ne mogu vratiti svojim kućama« te »za zatvorenike i poglavito za nevino osuđene«. Tu u svojoj Paoči imali smo i jednih i drugih. Kako sam odmah nakon mlade mise bio određen za kapelana u Konjic, u zbirci Udbinih dokumenata »Čuvari Jugoslavije« (ur. Ivan Bešlić, 2003.) navodi se čak pravo i kodno ime i prezime osobe koja je bila zadužena da me špijunira. Onda je došla peticija »Charta 77« prijatelja Vaclava Havela, Jirija Hajeka i ostalih protiv gaženja ljudskih prava u Čehoslovačkoj početkom 1977. Tada sam predvodio peticiju potpore njima iz Hrvatske i BiH. Kako joj nisu znali sadržaj, mislili su da je to neka hrvatska »Povelja 77«. Udba me je pozivala na saslušanja, na »operativnu obradu«, kako je objavljeno u »Djelovodniku šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970. – 1992.«. Čim su vidjeli da se ne radi o Jugoslaviji, »brisali« su me kao i sve one koje bi prestali »operativno obrađivati«. Odselio sam se u Ameriku, ali su me ondje odmah u tadašnjoj povezanosti FBI-ja i Udbine ujdurme počeli pratiti i ružno optuživati, što se vidi ne samo u mojem policijskom dosjeu, nego i u knjizi »Zdravo oko« hrvatskoga revolucionara Zvonka Bušića. Očito se koristeći mojim policijskim dosjeom, notorni je djelatnik Josip Manolić u obje svoje knjige memoara navodio i optuživao me je kao hrvatskoga terorista i čak organizatora oružanih rušitelja Jugoslavije, a upleo me i u Bušićevu otmicu zrakoplova u New Yorku.
Kao misionara u Bernu na povratku od kuće u lipnju 1987. uhitili su me u Banjoj Luci i oduzeli mi putovnicu. Pozivali su me na ispitivanja. Prigovarali su mi za naše misijske tribine, humanitarno djelovanje, moju knjigu »Tako (ni)je govorio Isus«, pa moje snimljene pjesme, posebice »Mi ćemo pobijediti«, »Croatia« i sl. Nisam ni ja mirovao pa sam već u kolovozu proturio na važne domaće i strane adrese svoj »memorandum« protiv takvih postupanja vlasti prema ljudima. Nakon zauzimanja niza najuglednijih ljudi i institucija, od Odbora UN-a za ljudska prva i švicarskih vlasti do PEN-klubova i niza drugih, nakon devet mjeseci ponovno su me morali »brisati« i pustiti da otputujem. To mi je čak »dignulo cijenu« pa sam nakon memoranduma bio pozvan u Europski parlament u Strasbourg govoriti o temi »Hrvatski narod i problem vjerskih sloboda u Jugoslaviji«, što je izazvalo državni bijes, posebice jer je taj moj prilog bio preveden i tiskan na sve velike jezike.
Hrabri Živko Kustić na naslovnici Glasa Koncila i s tekstovima u više brojeva stao je na moju stranu, što je mnogo značilo. Udba me do samoga svojega kraja one države nije ostavljala na miru, što se vidi i iz tiskane zbirke dokumenata »Udbini tajni popisi državnih neprijatelja« (Zagreb-Mostar, 2014.), tiskane u 30 primjeraka u Sarajevu (sic!) u prosincu 1989. godine i obilježene kao »državna tajna«, te se i dalje bavila mnome kao »državnim neprijateljem«.
Odmah potpisujem sve to što ste rekli. Možemo reći da je pastoralna skrb za iseljene Hrvate, ponekad i privremena, stara koliko i njegova izbjeglištva i seobe pred turskim nasiljima. Od početka organizirane pastoralne skrbi đakovačkoga biskupa Josipa Juraja Strossmayera 1894., kad je u Pittsburghu u Pennsylvaniji u SAD-u izgrađena prva hrvatska crkva u iseljeništvu, hrvatske misije i župe bez dvojbe su glavni stup života i djelovanja Hrvata po svijetu. U najtežim hrvatskim vremenima, a za vrijeme kardinala Franje Kuharića, u izvandomovinstvu je bilo oko 250 hrvatskih misija i župa, a danas nas je oko 180. Njihova je uloga bila i ostala neprocjenjiva u očuvanju vjerničkoga i nacionalnoga identiteta hrvatskih iseljenika. Uz misije i župe većinom se gradilo zajedništvo preko kulturnih, obrazovnih, tradicijskih, športskih, sve do gastronomskih sadržaja. Sve je to njegovalo i čuvalo identitet hrvatskoga čovjeka i njegovih potomaka. Uz to u ona prva i posebice druga jugoslavenska vremena naše misije i župe bile su i jedina mjesta slobode gdje su se koliko-toliko nesmetano mogli okupljati Hrvati, bez obzira na svoja politička i druga uvjerenja.
Ja bih se tu odmaknuo od »izabranoga naroda« i rekao da je naša hrvatska sudbina povratka neusporedivo ljudskija i čestitija, a jest vezana za dvije glavne stvari: za hrvatske vlasti s ekonomsko-političkim stanjem u domovini te za našu iseljeničku volju i odluku o povratku. Nije nikakvo iznenađenje da je sv. Stjepan, i sam Židov i Kristov sljedbenik, kojega su nakon njegova govora Židovi smaknuli kamenovanjem, javno naglasio pred židovskim starješinama da je njihov otac Abraham došao u tu zemlju u kojoj sada oni žive. U njoj nije imao nikakva vlasništva, ni jednu stopu zemlje. Mi pri povratku ne moramo ništa tuđe osvajati i nikoga istrijebiti kao što Biblija opisuje izabrani narod i njegova vojskovođu Jošuu. Mi dolazimo u svoju zemlju, na svoja stoljetna neugasiva ognjišta. Zove nas naše more, zovu nas naše stoljetne šume i livade Slavonije, Like, Bosne i svih drugih naših krajeva gdje imamo svoje gruntove i ne vapimo za tuđim. Poglavito jer nas je Bog naselio u ovako uistinu prekrasnu i bogatu zemlju.
Glazba, poezija i općenito pisanje zarana su postali sastavni dio mojega djelovanja. Ubrzo sam otkrio da svojom poezijom i pjesmom imam nešto drukčije reći ljudima i primijetio da mene s gitarom i usnom harmonikom pažljivo slušaju. Uz to nekim Božjim čudom namjerio sam se u domovini i po svijetu na ugledne literarne i glazbene znalce. Hvalili su moje tekstove i svirke, nudili mi suradnju i poticali da obvezno nastavim s time. Mala su mi se čuda i tu, kao i u drugim prigodama u mojem životu, događala. Primjerice kad sam u nekoj prilici za vrijeme studija u Americi htio prekinuti s glazbom, odjednom je nakon jedne večeri s uglednim ljudima u New Yorku, gdje sam gotovo prisilno zapjevao po jednu pjesmu na hrvatskom i engleskom, jedan poznati Belgijanac na rastanku rekao mojemu domaćinu da sutra odu i kupe mi najbolju gitaru. Kroz pjesmu sam promicao u hrvatskim zajednicama po svijetu određene duhovne, domoljubne i općeljudske vrijednosti, ali i na zgodan način pokazivao svoj bunt, društvenu kritiku te navještavao nadu u bolja vremena kad će nam se »dogoditi sloboda i ljubav«. U to vrijeme malo se tko u nas usuđivao javno pjevati i snimati takve pjesme kao što je bila ta, pa i »Mi ćemo pobijediti« ili »Pregršt naše zemlje« koja je preko KS-a snimljena i cenzurom zabranjena u Jugotonu. Potom sam otkrio, baveći se kazalištem, da mi je mjuzikl odlično sredstvo da ispričam neke poučne vjerske, povijesne i odgojne priče. Imao sam mogućnost redovito ih snimati s amaterima i profesionalcima, a neki su završili i u profesionalnim teatrima. Uostalom dramske su predstave u nas i počele u crkvama. Imamo ih zabilježenih od 11. stoljeća pa je šteta što se danas po kršćanskim zajednicama rijetko upotrebljavaju. S pisanjem je bilo slično, samo što sam ga s literarnoga proširio i na znanstveno područje.
Objava SPOZNAJE MISIONARA FRA ŠIMUNA ŠITE ĆORIĆA NAKON POLA STOLJEĆA U DIJASPORI Vlasti? Svašta se tu uvuklo! pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
