Vijugave ceste i usponi preko strmih brjegova vodili su nas toploga lipanjskoga jutra do Prišlina. Pogled je brzo zastao na župnoj crkvi sv. Petra. Izgrađena u baroknom stilu, uz poneke elemente klasicizma, crkva je prije koju godinu temeljito obnovljena pa na poseban način privlači svojom vanjštinom. A iza nje pogled je vodio u dubinu, prema susjednoj Sloveniji i Rogaškoj Slatini koju grle visoki zeleni vrhovi, čas oštri, čas zaobljeni. U toj slici impozantne župne crkve, uronjene u predivan krajolik, kao tihi titraj bljesnulo je pitanje dokle sve čovjek može stići kada svoje talente i stvaralaštvo uroni u Božje stvaralaštvo.
Četiri lika Bogorodice svjedoče o marijanskom pečatu
Dio odgovora dobili smo malo nakon što smo zakoračili u župnu crkvu. Prva nedjeljna misa, u osam sati, počinjala je za desetak minuta. U crkvi je bilo prilično tiho, čulo bi se tek poneko škripanje klupe ili parketa na koru, kako su već ljudi polako pristizali. Poglede su opet odvlačile sakralne ljepote. Osvijetljeni i bogato urešeni oltari i njihovi odbljesci na novim podovima. Lako smo zaključili – premda brojem malena, zajednica vjernih u Prišlinu itekako drži do toga kako izgleda hram Gospodnji.
Kada su pogledi pošli prema visinima, na svodovima su nas pozdravila čak četiri lika Bogorodice – Majke Božje Bistričke, Majke Božje Jeruzalemske s Trškoga vrha kod Krapine, Marije Pomoćnice Kršćana i Majke Božje Zagorske. Sva četiri oslika zajedno govore o snažnom marijanskom pečatu koji nosi župa u Prišlinu. A potonji među njima, onaj Majke Božje Zagorske, vezan je zapravo uz Sloveniju i vjerni je čuvar uspomena hodočasnika koji s druge strane granice s vremena na vrijeme dolaze u Prišlin.
Župnik u pastoralu ne ostaje osamljen
U sakristiji susrećemo župnika Damira Ivaneka. Uz njega je bila i mlada ministrantica koja je, kazuje nam župnik, vrlo uporna i redovito dolazi na raniju misu. Zajedno s odraslim vjernicima ona se lako dogovori tko će preuzeti koje čitanje na misi. Slično je i na glavnoj nedjeljnoj misi, u jedanaest sati. Na oltaru je uz župnika nekoliko ministranata, ali i mladih koji preuzmu čitanja. I oni bi, u duhu »modernosti«, jamačno mogli pronaći stotinu izgovora zašto ne biti nedjeljom u crkvi. Ipak, oni su tu. Uspješno se školuju, neki su taj proces dovršili i rade, ali u svemu nađu vremena pružiti ruku kada treba pomoći oko župe. Dio njih pokrenuo je i Facebook-stranicu, koja ažurno prenosi župne listiće, najavljuje najvažnija događanja, ali i kratkim objavama i fotografijama ovjekovječuje radosne susrete pod Petrovim svodovima u Prišlinu.
Kako za oltarom, tako i u svakidašnjici, župnik Ivanek u svojem djelovanju teško da može biti osamljen. »Lijepo je djelovati ovdje, biti župnik u ovakvoj sredini«, govori nam župnik u vrijeme »stanke« između dviju nedjeljnih misa. U župi je od 2016. godine, a rodom je iz Zaboka. Dok nam je župnik Ivanek u farofu posluživao kavu i kolače, razgovor je zajedno s nekolicinom angažiranih vjernika u župi polako prerastao u spontani okrugli stol.
Prišlin se zasigurno ubraja u kategoriju manjih župa Zagrebačke nadbiskupije. Krštenja je u župi svake godine desetak. Prvopričesnika je ove godine bilo trinaest. Krizma je slavljena prošle godine, a sakrament je primilo tridesetak mladih, navodi župnik Ivanek. Običaj je u Prišlinu naime da se prve pričesti slave svake godine, a krizme svake druge. Vjenčanja je u župi svake godine otprilike pet. Sprovoda bude dvadesetak.
U duhovnom pogledu, pojasnio nam je župnik Ivanek, život župe nose i »strukturirane« zajednice, poput Caritasa ili župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća, ali i niz »nestrukturiranih« zajednica. Među njima je izdvojio i žene koje redovito u župi mole krunicu, obično prije početka misnoga slavlja. Svoj prinos životu župe daju i muževi koji su uključeni u razna društva, prije svega su to lovci, vatrogasci i kuburaši. Muška se prisutnost u župi pokazala osobito važnom u danima kada se obnavljala župna crkva. Oko župe spontano se počela okupljati i dramska skupina, koja povezuje različite uzraste i život župe obogaćuje raznim duhovnim skazanjima uz velike blagdane.
Uz dvije nedjeljne mise vjernici se u Prišlinu okupljaju oko euharistije i u tjednu. Ljeti se radnim danima mise slave u 19 sati, kada dođu jesen i zima mise su u 17 sati, a u proljeće u 18 sati. Pastoral se, govori nam župnik, prilagođava ritmu ljudi. Prišlin je kraj u kojem se mještani još oslanjaju i na poljoprivredu, premda mnogi radno aktivni imaju poslove u nekim lokalnim industrijama. Ima i onih koji rade u većim središtima, od Zaboka do Zagreba. A ima i onih koji rade u susjednoj Sloveniji.
Dan koji je povezao mlade obitelji
Pastoralu u Prišlinu uvelike pridonose karmelićanke Božanskoga Srca Isusova, čiji je samostan u obližnjem Poredju. Ondje je samostan utemeljen 1940. godine. Redovnice su tih godina utemeljile i malu školu koju je polazilo stotinjak djece. U vrijeme ratne nestašice i gladi kod časnih sestara u Poredju hranilo se oko 150 dječaka i djevojčica iz obližnjih sela. Redovnice su pohađale bolesnike i pomagale majkama koje su tek rodile. Kada je došao komunizam, i tamošnje je redovnice režim pokušavao na sve načine pritisnuti, udaljiti od ljudi. Zabranjen je rad male škole i tečaj šivanja za djevojke. No 1950. dopušteno je da se u kompleksu samostana uredi i dom za onemoćale starice, koji djeluje do danas.
Redovnica s. Mirjam Bubnić entuzijastično nam prepričava kako je u Prišlinu uspio proljetni susret obitelji, koji su nedavno organizirale upravo karmelićanke. Na obiteljski dan, kazuje nam, odazvalo se šesnaest obitelji s djecom iz župe, što je za malu sredinu bio važan iskorak. »Cilj nam je bio proživjeti jedan dan kao proširena duhovna obitelj – uz misu, molitvu, predavanje, radost, igru i, jasno, uz dobar ručak«, pojašnjava s. Mirjam. Obiteljski dan, koji je mlade roditelje i djecu u lokalnom vatrogasnom domu okupio u travnju, postao je na neki način i referentna točka u životu župe. Osobito među djecom koja ne kriju što su nova naučila na tom susretu u duhovnom pogledu. Već neko vrijeme na uspjeh nailaze i ljetni oratoriji u župi.
Na temeljima tradicije valja dalje graditi
Uz s. Mirjam na svim »prvim crtama« pastorala u Prišlinu je i s. Karmen Novaković. Nesvakidašnje duhovno iskustvo unijela je s. Mirjam u Prišlin budući da je prethodno kao redovnica čak 18 godina djelovala u misijama, i to u Rusiji, u Taganrogu na Azovskom moru, rodnom gradu književnika Antona Pavloviča Čehova.
Uspoređujući iskustvo iz Rusije i zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj i Prišlinu, s. Mirjam nam pojašnjava: »U Rusiji su posljedice komunizma bile daleko dublje i teže. Kada sam se vratila u Hrvatsku, bila sam iznenađena nekim prizorima na koje smo i inače mi vjernici naviknuti. Primjerice to su veliki redovi za ispovijed kada dođu veliki blagdani, čemu svjedočimo i ovdje u Prišlinu. Dakle tradicija je kod nas i dalje snažna. U obiteljima se još drži do vjere, ona se prenosi s majki na djecu, s baka na unučad. I u ovoj sredini nema potrebe da župnik svakoga ‘vleče’ za rukav i govori: ‘Danas je misa, danas je ispovijed…’ Predivno je kada je Crkva na taj način ukorijenjena i to je dar koji Hrvatska ima. Naravno, na temeljima tradicije uvijek smo pozvani graditi dalje.«
Pa čak i kada djeca postave – s iskrenošću koja je svojstvena samo njima – neka neobična pitanja, poput toga zašto redovnice »navek nose« isto ruho. »Brzo mi njima pojasnimo da je to zato što, kada vide naše ruho, ljudi zastanu u svakodnevnom ritmu, pomisle na Boga, možda se preporuče i u molitvu. Redovnica je posebno u svakodnevnom životu znak Boga«, dodaje s. Mirjam. Djeca, čini se, brzo upijaju i takve duhovne sadržaje.
I pohod usamljenima djelo je Caritasa
Prišlin je sredina koja, u nekom općenitom pogledu, pripada materijalno dobrostojećim krajevima. O tome svjedoče i brojne uređene okućnice i dvorišta, iz kojih se izdvaja tek poneka zapuštena ili zastarjela kuća. Uredne su i dobro asfaltirane i lokalne ceste. No svi očiti pokazatelji materijalne razvijenosti ipak ne znače da i u tim krajevima nema potrebitih, kako u materijalnom smislu tako i u smislu razgovora, susreta… O tome nam je više rekla Zdenka Štruklec, župljanka koja je niz godina aktivna u Caritasu župe sv. Petra u Prišlinu.
Uz uobičajene zadaće poput pripreme paketa s hranom i drugim potrepštinama za svakidašnji život ili nabave školskoga pribora za djecu iz siromašnijih obitelji posljednjih godina sve veću prevagu u radu Caritasovih volontera odnosi pohod starijima i usamljenima. O Danu bolesnika, koji je vezan uz blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače, u Prišlinu se osobito moli i misli na starije i onemoćale. Župljani su povezani i sa staricama koje su smještene u domu u Poredju. Neki od tih susreta, podsjeća radosno župljanka Štruklec, prerastu i u susrete uzajamnoga duhovnoga obogaćivanja, a nekada oni prerastu i u prave fešte. Barem po zagorskim brjegovima, govori nam, nije teško pronaći one koji znaju svirati te se radovati uz pjesmu i ples.
Granica dijeli različite duhovne i materijalne dinamike
Njezin suprug Stanislav Štruklec, s kojim je u braku više od pet desetljeća, pružio nam je čvrst stisak ruke, a njegovi dlanovi lako otkrivaju da su iza njega i desetljeća napornoga rada rukama. »I ne mora se biti svjestan da se prelazi granica jer kada se dođe u susjednu Sloveniju, ipak se vidi da je to uređenija i razvijenija sredina«, nadovezao se na temu odnosa materijalne i duhovne dinamike u Prišlinu. No, napominje, hrvatska je strana ipak u sretnijoj poziciji ako se uzme duhovni aspekt. U susjednoj Sloveniji, naime, postalo je gotovo uobičajeno da jedan svećenik djeluje kao župnik u više župa.
Pravi je blagoslov, dodao je župljanin Štruklec, što je u Hrvatskoj slika ipak drugačija po pitanju svećeničkih zvanja. U Prišlinu su se u novije vrijeme rodila dva svećenička zvanja. Godine 2019. mladu je misu slavio Nikola Špiljak, sadašnji župnik u Mahičnu kod Karlovca. Prije njega u Prišlinu je mladomisnik davne 1963. bio Ferdinand Vražić, živući svećenik koji je ostavio dubok trag tijekom više od pet desetljeća zauzetoga pastorala na Švarči u Karlovcu.
Župa sv. Petra u Prišlinu
Objava SPOZNAJE POD SVODOM ČETIRIJU GOSPA U PRIŠLINU Kad se vjera ukorijeni, nema potrebe da župnik ikoga »vleče za rukav« pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
