– Onda, jeste li se posvetili Srcu Isusovu? – dva dana nakon velike posvete hrvatskoga naroda i domovine za nedjeljnim obiteljskim stolom, onako očinsko-istražiteljski, provjeravam crkvenu (in)formiranost mojih potomaka prvoga i drugoga naraštaja.
– Ja jesam! – prvi se javlja unuk Luka, ministrant. – A mama i tata… Ha, oni su se toga dana posvetili kupanju i sunčanju!
Prije nego što sam dospio izreći »hm«, kao uvod u moje poučno vjeronaučno razmatranje, već se obrambeno javila kći mi Doroteja: – Jooj, pa kad ćemo se malo osvježiti mi trudbenici i vikend-turisti ako ne u petak?! Osim toga bio si ti na posveti – nehajno »klepi« sina po ramenu pa pogleda nas stare – bili su i djed i baka… Imali smo obiteljske predstavnike! A ako su toga dana posvećeni cijeli hrvatski narod i domovina, valjda smo tu onda bili uključeni i mi koji nismo bili na misi u crkvi…
– Hm… – iznenađen začuh unuka osmaša, cijeli je na djeda. – Nekako mi se čini da to nije sasvim pošteno! Mislim, mi koji smo išli, mi smo se posvetili, a za vas ostale ne znam, nisam siguran! Imali ste priliku, jednom u životu… No hajde, dobro, vas dvoje će spasiti to što ste odgojili ovako finoga sina, koji je bio pobožan i za vas… Ali, djede, što je s onima koji baš ne žele posvetu, koje nije briga ni za Crkvu ni za Srce Isusovo. Meni su se neki »frendovi« i rugali što idem na misu, umjesto s njima na igralište. Jesu li i takvi bili posvećeni, mislim, mogu li biskupi i svećenici posvećivati cijeli narod ako u njemu ima onih koji se baš protive tomu?
– Ma, zbog ovih tvojih odraslih maga… – krenuh oštro, ali tako se ne širi »radosna vijest« pa naglo smekšah. – No… zbog ovih tvojih nemarnih roditelja ne bih ti ovo smio govoriti naglas, ali ja sam prilično uvjeren da su i svi takvi, svejedno, posvećeni. Jer Bog je velik i velikodušan! Puno veći od naših političara koji nas penzionere hrane na kapaljku, od bankara koji su postrožili kredite za ionako »poguljene« zajmoprimce; puno veći od svih onih socijalnih mudrijaša koji zatvaraju »prozore za život« jer im je valjda milije naći novorođenče u kontejneru pa da budu jedini zaslužni za njegov spas… Bog je veći od naših sitničavosti i ljudskih metara, pa ako je posvećen cijeli narod, onda je to cijeli narod! Sa svim svojim kukoljem… Bog je dobri otac, širokogrudan i nadasve strpljiv u čekanju rasipnih i izgubljenih sinova. Čak i onih koji se nemaju namjeru vraćati, poput »stote ovce«! Pa što vi mislite, da je na dan posvete hrvatskoga naroda i domovine Srcu Isusovu misno evanđelje bilo slučajno odabrano?! Da je ta neposlušna i nepromišljena »stota ovca« slučajno zalutala u crkvu toga petka? A, ne! Upravo je ona »dokaz« da je posvećen cijeli narod, i tvoji »frendovi«, i od njih još gori… – zapuhan zastadoh pa peckavo pogledah u smjeru »okrivljenih«. – Čak i tvoji roditelji, ha, ha! Jer Pastir Dobri je sam išao tražiti tu odmetnutu ovcu, pa ju je stavio na ramena, da im dva srca kucaju kao jedno. Sveto.
Objava SRCE STOTE OVCE Jesmo li baš svi posvećeni Srcu Isusovu? pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
