U jedan od snažnijih apela koji je odjeknuo o ovogodišnjem Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima jamačno se može ubrojiti propovijed koju je na Groblju mira na Bilima kod Mostara uputio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Ondje je uz ostalo zagrebački metropolit potaknuo da se istina o zbivanjima u nedavnoj hrvatskoj prošlosti na osobit način prorokuje mladima. »Govorite djeci istinu strpljivo, razborito i bez gorčine. (…) Proroštvo nije povratak u prošlost. Proroštvo otvara put budućnosti«, rekao je. Činilo se stoga vrijednim i na stranicama Glasa Koncila produbiti spoznaje o teškoćama i blagoslovima »prorokovanja istine« današnjim mladima o prijepornim temama iz 20. stoljeća. Kao upućeni sugovornik s »prvih crta« pokazao se Damir Mijatović, profesor u zagrebačkoj Športskoj gimnaziji, koji predmete povijest i geografiju predaje već više od tri desetljeća.
U našem je društvu problem što je sve politika pa se i na žrtve totalitarnih režima ne želi gledati jednako. Svaki totalitaran režim kriv je, loš je, i iza njega ostaju žrtve. Tko god da je izgubio život jer je imao neka drugačija uvjerenja, to je loše.
Kada kao profesori povijesti na nastavi govorimo o fašizmu i nacizmu, nemamo prevelikih problema jer djeca manje-više o tome znaju. Nema problema u prepoznavanju tko je bio Hitler, da su u nacističkoj Njemačkoj bili koncentracijski logori, znaju što su Židovi prošli. Ali, kada na red dođe komunizam, takve svijesti nema.
Smatram da jedan od uzroka leži u medijskoj blokadi jer su i kod nas mediji uglavnom lijevi. Doći do povijesne istine u tom je prostoru dosta teško. Vidimo to i svaki put kada krenu prozivanja svakomu tko se eksponira i progovori o toj drugoj strani i spomene zločine komunizma. Tada čujemo da je riječ o »reviziji povijesti«, »negiranju zločina fašizma«. Dakle, kreće vrlo oštra i glasna retorika usmjerena prema takvoj osobi. To je dovelo do toga da djeca ne znaju stvarnu pozadinu svih totalitarnih sustava kada ih se s tom temom suoči na nastavi povijesti.
O tome možda i ne bismo trebali trošiti riječi, ali uzmimo samo kakve su ostale posljedice komunizma kao ideologije, iza režima Lenjina, Staljina, Maa, Tita, Castra i drugih… Međutim, iako su brojke dobro istražene i teško oborive, na sve to može se čuti i protupitanje – ako je Che Guevara zločinac, kako to da je on danas modna ikona? Kako to da njegov lik ljudi nose na majicama?
Zadaća je profesora da ustraje unatoč teškoćama. Povijest je učiteljica života. Djeca zaslužuju znati što je istina da se takvi zločini više ne bi ponovili. Ako je u prošlosti rađeno nešto što je pogrješno, to ostaje pogrješno i tomu danas ne treba tražiti opravdanja.
Činjenica jest da nitko ne može biti potpuno objektivan. Sudionik sam Domovinskoga rata i kada predajem o toj temi, kažem učenicima jasno da pritom mogu biti subjektivan. No uvijek mogu maknuti svoje emocije i predavati o onome što je činjenično.
Kada u nastavi povijesti govorimo o problematici totalitarnih režima, ona se obrađuje u osmom razredu osnovne škole i u četvrtom razredu srednje škole, ali na kraju školske godine. Trebamo uzeti u obzir kakvi su maturanti pred kraj godine, kada se pripremaju za maturu i samo o tome misle. Dogodi se da dobar dio profesora pristaje ići linijom manjega otpora, pravdaju se time da se o tome stalno govori u javnosti te da će na te teme učenici tako i tako sami naići. Čak i kada se ta tema počne obrađivati na nastavi, pa makar i površno, vrlo se rijetko kod većine nastavnika može uočiti spremnost da se konkretno progovori i o zločinima komunizma.
Kada svoje učenike priupitam kako su se zvali logori nacističke Njemačke, oni znaju da su to koncentracijski logori. Međutim, oni ne znaju što je gulag. Znaju što je holokaust, a ne znaju za ukrajinski holodomor. Staljin je njime ubio više Ukrajinaca nego što je to Hitler učinio sa Židovima. Ponovno, mediji su u tome suodgovorni, a da ne govorimo o društvenim mrežama gdje se stajališta za koja se smatraju da su nepodobna jednostavno blokiraju. Sve se to odražava i u nastavi.
No velik dio stajališta prema prijepornim temama učenici, jasno, donose i od doma. Nije pritom samo riječ o tome da će, primjerice, ako se otvori tema zločina komunističke Jugoslavije netko proturječiti pa reći »u komunizmu je uglavnom bilo bolje, svi su imali pravo na stan, postojala su radnička odmarališta«, nego se time i roditelji nađu uvrijeđeni, a onda i dolaze s pritužbama na nastavnika. I poražavajuće je ako se nastavnik nađe u poziciji da se mora opravdavati za ono što je tumačio na nastavi.
Da. I danas se to prepoznaje na nastavi. U nekom prosječnom razredu, kada se otvori tema Bleiburga, otprilike dvadesetak posto đaka zna o čemu je riječ. I uvijek postavim pitanje: »Gdje ste za to čuli?«
A odgovor je redovito da su im o tome govorili kod kuće. Ostalih tridesetak posto čulo je nešto o tome, no nitko im to nije do kraja rastumačio. A onda postoji i dio onih koji su možda i kod kuće ili u medijima čuli nešto suprotno, pa su skloni prihvatiti narativ koji relativizira razdoblje komunističke Jugoslavije.
Profesor se tada nalazi u poziciji da nema previše izbora. Slažem se da je tada potrebno iznositi gole činjenice. Ali, to su ipak pitanja koja se ne mogu uvijek razjasniti matematički, nekakvom formulom ili jednadžbom. Matematički bi pristup u svemu mogao voditi i do opasnih relativiziranja – njihovi su ubili toliko i toliko, a naši »samo« toliko. S druge strane, kod nas postoje i obrazovani povjesničari koji nastupaju u javnosti i, primjerice, govore da je devedesetih postojala nekakva podijeljena odgovornost za rat. Imali smo i savjetnika predsjednika koji su tvrdili da je Domovinski rat posljedica nepravednoga referenduma. Štoviše, imali smo i predsjednika koji je napad na samostan i zločin nad širokobriješkim franjevcima predstavljao kao legitiman vojni cilj.
Moj je otac radio kao domar na Učiteljskom fakultetu u Savskoj ulici. On je znao i za ljude koji su ondje, na dvorištu u blizini fakulteta, dolazili paliti svijeće jer su znali ili pretpostavljali da je ondje pogubljen i zatrpan netko od njihovih najmilijih. I u ostatku sam obitelji imao članova koji su prošli kroz iskustvo progona. U obitelji smo stoga od djetinjstva znali što se, primjerice, događalo u Savskoj u poratnim vremenima, da su ondje ljudi mučeni, ubijani. Znali smo u obitelji da represija nije prestala 1945., pa ni 1947., pa ni kasnije… To su bile stvari koje su se nastavljale događati. Mene su takva iskustva oblikovala. Imao sam sreću da sam od oca dobio takvo usmjerenje. Zato nikada nisam mogao vikati za Jugoslaviju, niti se izjašnjavati kao Jugoslaven. Na kraju krajeva, kako bih mogao reći za sebe da sam Jugoslaven i nakon toga ocu ili djedu pogledati u oči? Što je i sa štafetama koje su se trčale i u čast već umrloga Tita? Nadalje, vojni rok morao sam služiti u Kninu 1987. i uobičajeni je dio obuke i tada bilo vikanje »Mi smo Titovi, Tito je naš«. A Tita nema u tom trenutku već sedam godina. Paradoksalno, bio je to režim koji je napadao ljude zbog vjere u Boga, a svi smo kolektivno bili prisiljavani da se klanjamo čak i mrtvom Titu. O tim iskustvima osobno se ne ustručavam govoriti ni kada sam na nastavi. Najčešća je pritom reakcija učenika: »Mi o tome ništa ne znamo.« To i jest točno jer je još uvijek veća vjerojatnost da će prije naići na onaj narativ prema kojem je navodno u Jugoslaviji bilo bolje nego danas.
Na nastavi učenike često suočavam s tim pitanjem. Želim ih potaknuti da promišljaju kako je uopće moguće da se u nekom povijesnom razdoblju takvo što moglo događati. Što je ljudima moglo doći u glavu da čine takve stvari? Kako su čuvari zatvora mogli raditi to što su radili? Većina djece smatra da su oni na sve to bili primorani jer u ratu nema izbora, a sud je u tim okolnostima uvijek prijek. To je tema koja ih ne ostavlja ravnodušnima, ona ih pogađa, u tome vide veliku moralnu dilemu. I rasprave budu zanimljive, bez obzira na to je li riječ o gulagu ili o koncentracijskom logoru. Potrebno je govoriti i o konkretnim ljudima, imenima. Spomenem zato često i Anne Frank. Jer ona je osoba s imenom i prezimenom, životnim putom, stvarna osoba koja ne pripada samo zastrašujućim, a opet i apstraktnim brojkama o milijunima ubijenih, koje se čuju pa s vremenom i zaborave. Kako je moguće da je ta djevojčica završila u koncentracijskom logoru? Tko ju je prokazao? Netko drugi ili mi?
U našem kontekstu, slažem se da učenici iz prve ruke vide što je Jasenovac. Međutim, oni onda moraju vidjeti i Goli otok. Ako su upoznali koncentracijski logor, moraju znati i što je bio gulag. Učenicima od nas profesora mora doći ključni poticaj.
Pred nama je još uvijek dug put. Ipak, želim ostati optimist u tome pa reći da nam je čaša još uvijek napola puna. No koliko toga još trebamo prijeći vidi se prilično jasno i kada, primjerice, u prvom razredu srednje škole dajemo inicijalne ispite. Za 5. kolovoza se znade da je riječ o Oluji, no ne i da tada slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Većina ne zna tko je naša prva žrtva Domovinskoga rata. Otprilike dvadeset posto zna za Josipa Jovića. Možda šezdesetak posto zna kako se zvao prvi hrvatski predsjednik. Isto toliko, primjerice, zna tko je bio prvi američki predsjednik. Rijetki znaju na tim ispitima navesti ime prvoga predsjednika Hrvatskoga sabora. Nešto je bolja situacija s maturalnim razredima kad im postavim ista pitanja o navedenim osobama. Posebno je žalosno da učenici znaju tko je bio Jeffrey Dahmer jer su to vidjeli na društvenim mrežama ili gledali seriju na Netflixu. Ako ne znaju nešto što je novija povijest, o zbivanjima u kojima su sudjelovali njihovi roditelji ili drugi članovi obitelji, kako će onda oni znati što je istina o zbivanjima u razdoblju Drugoga svjetskoga rata i poraća? Primjerice, velika većina učenika ne zna kamo pripada pojam »četverored«, što je križni put. Međutim, nisam siguran ni koliko bi odraslih, da se upravo sada prošećemo ulicom i postavimo pitanje da nam objasne taj pojam, znalo o čemu je riječ. Teško im je racionalizirati i da je netko poput dr. Ivana Šretera ostao bez građanskih prava jer se drznuo koristiti riječju časnik umjesto »oficir«.
Ne treba pritom kriviti učenike. Ove sam godine 5. kolovoza bio u Zagrebu. I koliko sam zastava vidio na zgradama? Ne govorim o zastavama na institucijama. Odgovor na to obično je »sjajan« – svi su na godišnjima, nema predstavnika stanara, nema nikoga da izvjesi zastavu. No znamo da u drugim sredinama nije baš tako. Ponegdje u samo jednoj ulici na obljetnicu Oluje vidimo više hrvatskih zastava nego u cijelom Zagrebu. A Zagreb je ipak naš glavni grad. I to je jedno od pitanja o kojem trebamo promišljati.
Objava SREDNJOŠKOLSKI NASTAVNIK POVIJESTI I GEOGRAFIJE DAMIR MIJATOVIĆ Ako znaju za Anne Frank i Jasenovac, djeca moraju čuti i o Bleiburgu i Golom otoku pojavila se prvi puta na Glas Koncila.
